Nema me, 7. siječnja 2012. godine

Neki dan u tjednoj kupovini - guram kolica, tražim uobičajene gušteve i one koje tek želim upoznati. Možda ovaj sir, izgleda dobro. Ili dimljeni losos s dodatkom čilija. Nije preskup.

Ovaj tjedan je ipak bilo nešto drukčije jer sam pokušavao naći neki poklon za svog nećaka kojemu je rođendan. I tako se nađoh na "školskom" odjelu. Tamo se prodaju bilježnice i olovke loše kvalitete, šiljila, gumice, ravnala i kutomjeri, pernice, markeri i flomasteri, kemijske olovke i naliv-pera, likovne mape... Likovne mape. Huh, otkad nisam vidio nešto takvo. 39 kuna. Devet listova za akvarel, devet ovakvih, sedam onakvih, još devet obojenih, karton, kolaž papir. I sve u A3 formatu. Fino. Okrećem mapu u rukama i prisjećam se osnovne škole. Nisam volio likovni odgoj. Pogotovo nisam volio rad kistom i temperama odn. vodenim bojama. Sve to mrljanje, razlijevanje boje, posve izvan kontrole i posve nepopravljivo kad jednom krene u krivom smjeru. A to se dogodi otprilike čim uzmeš kist u ruke.

A bit će i da ti nastavnici baš i nisu mnogo znali. Na primjer, ne sjećam se da mi je itko ikad rekao da je umijeće crtanja u biti umijeće mjerenja. Ne sjećam se i da mi je itko rekao da crtež treba započeti ravnim crtama prepoznajući kuteve u objektu koji se crta. To su važne i osnovne stvari koje sam naučio tek kad sam sam počeo učiti crtati. Šteta. Doduše, u našem obrazovnom sustavu moraš otprilike sve sam naučiti. Tako sam ja nakon završenog fakulteta fizike potrošio još pet godina učeći fiziku (uglavnom termodinamiku i statističku fiziku).

Neću sad plakati, nego se vraćam na temu posta i slike koje predstavljam.

Naravno, likovna mapa nije završila kod mog nećaka nego kod mene. Budem vidio kakve je kvalitete taj papir koji prodaju. Ovaj koji sam koristio do sad bio je znatno skuplji, ali nemam primjedbi. Želim nastaviti sa svojim "likovnim obrazovanjem" i maknuti se od crteža i slike u sivoj skali. Želim upoznati boju. Moji početnički pokušaji prikazani su o ovom postu.

Radi se o ilustracijama prizora iz filma >> Nema me (I'm Not There) Todda Haynesa u tehnici akvarela. Moglo bi se reći i da je ovo još jedan post o Boby Dylanu. Prethodni postovi o Dylanu su >> Bob Dylan revisited (lipanj 2011. godine) i >> Bob Dylan u Zagrebu (lipanj 2010. godine).

Ovaj post započinje s ilustracijom (iznad) Heatha Ledgera koji glumi Dylana u razdoblju iz >> Blood on the Tracks.

Tek kad počneš slikati uočiš neke aspekte boje koji su ti prije promakli. Na primjer, dijelovi filma u kojima glumi >> Heath Ledger su u plavim i sivim tonovima, dok su dijelovi u kojim glume Marcus Carl Franklin (slika iznad) i Richard Gere (slika ispod) u zelenim i žutim tonovima. Mozak ove aspekte filma sigurno poima ali podsvjesno - kad se koncentriraš i sve staviš na papir postane ti jasna ta "manipulacija bojom".

Akvarel je stvarno "brljava" tehnika koju za sad ne uspijevam ukrotiti na način koji sam sebi zamislio. Sve slike u ovom postu napravljene su na različite načine i ni sa jednom nisam do kraja zadovoljan.

Nepovratnost i konačnost svakog poteza u tehnici akvarela je opterećujuća. Skoro je nemoguće ispraviti pogrešku, a dodavanje novih slojeva boje preko nje redovito rezultira "blatnim bojama". Neki dan sam pročitao post na blogu >> Jamesa Gurneya koji donosi citat o >> tehnici tuša i njenoj vezi sa životom i nepovratnosti riječi i dijela. Citiran je >> D.T. Suzuki, jedan od poznatijih popularizatora i interpretatora (zen) budizma. On kaže (moj prijevod s engleskog):

Tako je nekako i u akvarelu. A što se tiče života, kršćani će reći da je Isus otkupio njihove grijehe pa se sa Suzukijem vjerojatno ne bi složili. Meni je njegovo razmišljanje blisko, ali i opterećujuće.

Richard Gere (iznad). Tog tipa nisam nikad dobro podnosio, ali je u filmu odradio sasvim solidnu rolu. Nije iritantan kao inače. Detalj slike prikazan je ispod.

I na kraju, akvarel s kojim sam možda najzadovoljniji (ispod). Po mom mišljenju radi se o vrhuncu filma, pjesmi Going to Acapulco koju izvode >> Jim James i >> Calexico. Izvrsna obrada, a James pjeva kao da plače. Bijelo našminkano lice je, naravno, opet referenca na Dylana, iz njegove >> Renaldo i Clara faze.

U slučaju da nekoga možda zanima tehnika kojom je napravljen gornji akvarel, na nizu slika ispod prikazujem faze nastanka slike.

Olovka i tuš (iznad).

Olovka, tuš i crvena (iznad).

Olovka, tuš, crvena, žuta i smeđa (iznad).

Olovka, tuš, crvena, žuta, smeđa i zelena (iznad). Hm. Čini mi se da sam opet uspio "pretovariti" akvarel. Trebao sam stati kod verzije s tušem i crvenom bojom. To je glavni problem s akvarelom, treba naučiti zadržati "prozračnost".

Potražite više postova o rokenrolu u >> arhivi.

Zadnji put osvježeno: 7. siječnja 2012. godine.