Bob Dylan u Zagrebu, 08. lipnja 2010. godine

Bob Dylan imao je jučer koncert u Zagrebu. Yeah, Bob Dylan, my name is Bob, spell it backwards and it's Bob again Dylan!

No, Bob Dylan bio je u Zagrebu davno prije, naravno ... Sjećam se Boba Dylana u kutijama sa starim pločama, točno kad se moj prijatelj Đuro uselio u novi stan. Vjerojatno se radi o 1992. godini. Stari vlasnik stana zaboravio je ploče. Kako su moji prijatelji iz tih dana bili uglavnom redom pankeri, Dylan ih nije ni najmanje zanimao. Mene jest.

Prvi put sam ga čuo na "The Basement Tapes" u srednjoškolskim danima na nekom natjecanju iz fizike. U to doba ga je slušao Albert Dvornik. Njega je strašno zanimalo to što sam pikao po gitari i pokušavao je od mene pokupiti kakvu "fintu", tuleći usput Dylanove pjesme, meni u to doba posve nepoznate. Poslije sam mu popalio jednu kasetu, upravo "Basement tapes" sa The Bandom - nikad mu je nisam vratio. Dylan me tad nije mnogo impresionirao, premda sam uspio shvatiti ponešto. Priča se nastavlja na samom početku faksa, s mojim kolegom Buljanom kod kojeg sam čuo "Highway 61 Revisited" - Buljan ga je inače pokupio u nekom američkom shopping mallu iz ogromnih plastičnih kutija gdje se nalazila posve jeftina roba koja se nije prodala. E, to mi je već dalo misliti...

A onda slijedi ta zaboravljena kutija s pločama iz koje sam pokupio desetak Dylanovih albuma. Freewheelin', John Wesley Harding, Slow train, Blood on the tracks... čovječe ... Blood on the tracks. To me je lupilo.

Tih dana na vratima sobe imao sam Dylanov crtež koji sam prilično vješto izradio, sjećam se, pastelama i drvenim bojicama. Slika je bila s omota albuma "The times they are a-changin'". Šiljata Dylanova faca koja s visoka promatra svijet. Eh... Pa kako je Dylan već tad bio u Zagrebu, rekoh, red je da se crtež ponovi sad kad je opet stigao. Ovaj put drukčije, naravno, kako vremena i traže. Zato sam najprije nacrtao/naslikao Dylana od prije nekoliko godina (slika koja otvara post).

Nacrtao sam i Dylana iz mladosti, iz one faze kad nije bio ni žena ni muškarac, iz faze koju Cate Blanchett tako dobro utjelovljuje u filmu "I'm not there" (definitivno preporučujem, koliko god da može biti opskuran ljudima koji ne poznaju Dylana dobro).

Dylan je čovjek promjene kao što smo i svi, samo se sramimo to ponekad priznati. On je od promjene napravio svoj zaštićeni marketinški znak. Nitko se ne mijenja kao Dylan i nitko nije toliko konzistentan u tome. Od mladog buntovnika koji se ne klanja nikome, do rezigniranog čovjeka u punoj snazi, sve do starca kojeg svijet sve manje zanima, uzima od njega što još stigne i još može i nekako ironično gleda i na sebe i na taj svijet.

Upravo čitam knjigu "Disciplined minds" Jeffa Schmidta, bivšeg urednika časopisa "Physics Today" kojeg su njegovi poslodavci otpustili jer je u knjizi "razotkrio" kako su profesionalci (fizičari uključivo i posebno, s obzirom na to da je i on fizičar) često najobičnije sluge sistema i krupnog kapitala, čak i kad se uporno trude dokazati suprotno. Nema slobode i uvijek si sluga. U vezi s tim, palo mi je na pamet par Dylanovih, sigurno ne najboljih, ali svakako prikladnih stihova pa ću s tim i završiti.

Bob Dylan, "Gotta Serve Somebody"

Potražite više postova o rokenrolu u >> arhivi.

Zadnji put osvježeno: 08. lipnja 2010. godine.