Maks i Simulacija (25. svibnja 2012. godine)
Maksovo inducirano nesvjesno stanje prekinuo je strašni kašalj. Osjećao se kao da mu se lijevi krajnik,
jednjak i bronhije cijepaju sa svakim naprezanjem da izbaci štogod je već trebalo izbaciti. Stanje se malo
smirilo kad je popio kavu, a onda je bez imalo grižnje savjesti zapalio cigaretu. Čemu se gristi, uostalom?
Svo to sranje dogodilo bi se i da nije pušio. Ničiji geni više nisu bili pouzdani. Bilo je bolje ni ne znati
što točno piše u njima.
Svejedno, smetala ga je pomisao na još jednu gensku terapiju i nuspojave zbog virusnih
vektora. Zadnja je bila prije samo dvije godine. Valjda to tako ide. Sve češće i češće, sve gore i gore dok
jednom sam ne odlučiš završiti priču. Najbolje na jednom od onih mjesta s projekcijom sretnih pamćenja i
ekstatičnim drogama. Zvuči dobro. Pitao se što bi od njegovog sjećanja ušlo u uži izbor za projekciju.
Nije se mogao ničega sjetiti. Možda dana kad ga je otac naučio plivati. Da. To nije bilo loše.
Ipak, nije još bilo vrijeme za kraj. Volio bi prije toga otići na Mars. Smetalo ga je što je Mars danas
jednako daleko kao i prije stotinu godina. Zamislio se kako hoda po kamenju koje se pretvara u prah. Ne čuje
ništa osim vlastitog disanja. Nema nikoga. Bilo bi dobro da još to isproba prije nego što ode. Nije bilo
izgledno da će mu uspjeti osim ako svijetlozelene točkice ne smisle nešto i to brzo.
Povukao je još jedan dim. Duboko. Pitao se kako je bilo njegovim pra-pradjedovima u doba prije ključnog napretka
medicine. Moralo je to biti grozno. Umirati tako bespomoćno. Protiv svoje volje. Polako i bolno. Čitao je neku
knjigu o tome. O tipu koji je smislio lijek. Neko poznato ime. Nije se mogao sjetiti. D...D...D...
Trebalo je krenuti prema institutu. Nije mu se to baš dalo. Dosadan posao. Nadgledanje svijetlozelenih
točkica. Možda jednom godišnje se dogodi nešto zanimljivo. Kad u Raj propuste jednog od Tankoćutnih.
Radovao se tim rijetkim pogreškama protokola skeniranja. Činile su njegov život zanimljivijim. A pomislio je i
da je svijetlozelenim točkicama moralo biti zanimljivije. Tih dana ponašale bi se potpuno drukčije.
Ušao je u cijev i već sljedeće minute sjedio je čist i savršeno sterilan ispred ekrana sa zelenim točkicama.
Šteta. Dan kao i svaki drugi. Nema neuobičajene dinamike.
Antonio Šiber, 2010.
Pročitajte više SF postova u >> arhivi.
| << Uspavanka poslije svega | Nepoznati slikar >> |
Zadnji put osvježeno 25. svibnja 2012. godine