Haiku o djetetu-Budi (11. siječnja 2013. godine)

Buda, lotos, zazen, haiku, dijete, smijeh
Otvorenih usta
dijete gleda cvjetove što padaju -
ono je Buddha.

Kubutsu, preveo Vladimir Devide

Haiku Kubutsu Otani-ja (1875.-1943.) kaže da je dijete u svom čuđenju cvjetovima koji padaju (kao) Buddha. Taj se dječji ushit, snažni doživljaj života, lijepo slaže sa konceptom satorija u Zenu - s naglim i snažnim prosvjetljenjem, s razumijevanjem prave prirode svijeta i bitka u jednoj, "maloj" stvari koja je sve. To je i suština dobre haiku poezije.

Za takvu spoznaju moramo biti pomalo djetinjasti, dovoljno spremni da u "običnome" i "svakodnevnom" ugledamo svemir. Djeca su za to dovoljno otvorena i po tome su (kao) Buda.

Dijete je Buda, ali je i Buda dijete koje se smije i veseli drvetu, cvijetu, vjetru. Priroda je Bude, između ostalog, i priroda djeteta.

Nedavno sam ponovno čitao Nietzscheovu "Volju za moć". U članku 1032. Knjige IV, Nietzsche na svoj poetsko-filozofski način govori o satoriju, premda to ne naziva tako. Evo citata:

Prvo pitanje nipošto nije, jesmo li zadovoljni sobom, nego jesmo li uopće ičim zadovoljni. Velimo li "da" jednom jedinom trenutku, time "da" nismo rekli tek samima sebi nego i svekolikom opstanku. Jer ništa ne stoji za sebe, ni u nama samima ni u stvarima: a ako je naša duša poput strune zatitrala i zazvučila od sreće samo jedan jedini put, potrebne su bile sve vječnosti da uvjetuju to jedno zbivanje - i u tom je jedincatom trenutku našeg kazivanja "da" bila odobrena, iskupljena, opravdana i potvrđena sva vječnost.

Za više postova o haiku poeziji, pogledajte >> arhivu.

<< Dodirujuće sfere Propast Cricka 14 >>

Zadnji put osvježeno 11. siječnja 2013. godine