52 stvari koje sam naučio u 2025. godini, treći dio (31. prosinca 2025. godine)

36: Da se tek zadnjih godina snimaju donekle korektni dokumentarci o liku i djelu Wernhera von Brauna, nacista i SS-ovca koji je Amerikance odveo na Mjesec koristeći raketnu tehnologiju razvijenu za V2 rakete koje je proizvodio da roka po civilima Londona u Drugom svjetskom ratu.

Usprkos tome, svako se malo na društvenim mrežama pojavi neki stupidni mem koji von Brauna pokazuje u herojskom svjetlu:

Zločesti tupani s Facebooka i danas, dakle, citiraju? von Brauna, a "zaljubljenici u znanost" oduševljeno lajkaju sliku nacista zagledanog u daljine. Koji uz to spominje noževe i ubojice.

Zbog njegovih zasluga u američkom svemirskom programu i hladnoratovske reklame, von Brauna su šezdesetih i sedamdesetih godina oblikovali u američkog znanstvenog heroja, a rijetki su se znanstvenici tome protivili. Hrabriji je od njih bio Kubrick čiji je Dr. Strangelove, "američki" znanstvenik koji stalno obuzdava desnicu da ne poskoči u nacistički pozdrav, karikatura Wernhera von Brauna. Manje je od Kubricka poznat Tom Lehrer, američki glazbenik, satiričar i matematičar koji je umro 26. srpnja ove godine. Lehrer je početkom šezdesetih napisao i izvodio pjesmu Wernher von Braun koju sam ja prepjevao na hrvatski te djelomično izveo u 35. epizodi podcasta "Otvoreno pismo" od 8. srpnja 2024. godine, >> Kako je Mate Rimac predstavio ono nešto.

Von Brauna sam spominjao i u šestoj epizodi podcasta "Otvoreno pismo", >> Kraj znanosti:

Za ovu sam priliku posebno izdvojio svoju >> izvedbu Lehrerove pjesme o von Braunu. Ako ga uopće poznaju, Toma Lehrera poznaju kao glazbenika i zabavljača, iako je živio uglavnom od posla profesora matematike, a predavao je matematičke kolegije studentima humanističkih znanosti i umjetnicima - Prirodu matematike (The Nature of Mathematics), Matematiku u društvenim znanostima (Mathematics in the Social Sciences) i Matematiku za tenore (Math for Tenors). Tu i tamo je izvodio i svoje pjesme na predavanjima. Kad su ga pitali zašto je napustio glazbenu političku satiru, odgovorio je da je "politička satira postala suvišna otkad je Henry Kissinger dobio Nobelovu nagradu za mir".

37: Da je popularizacija i promocija znanosti danas obično stravičan kič, a i laž.

Ta fascinacija zvijezdama, vremenom, prostranstvima od kojih zadrhti srce, plavom točkicom u svemirskom beskraju i brojevima s puno nula, hrabrom i beskompromisnom potragom za istinom, i navodnim herojima znanosti, od kojih su mnogi bili zapravo prave pravcate ljige, to pokroviteljsko popovanje neukima s visoka, to prešećereno pretjerivanje o bezinteresnoj spoznaji, objektivnosti i spremnosti da se prizna pogreška te svemu što popularizatori i promotori zapravo pripisuju sami sebi dok neumorno dave tim kičem, iako ljudi to, primijetio sam, baš vole.

UPUTA: Znanstvenika-seratora najlakše je prepoznati po tome što stalno govori “mi” i “ljudski rod”. (A. Šiber, Ostati zdrav među bolesnicima)

Na početku svog predavanja u Sinju, "Ono što ste htjeli znati o znanosti, a nitko o tome neće da priča", u svibnju ove godine, rekao sam da je ono o čemu namjeravam govoriti blasfemično, na što je netko iz publike pomalo i potiho negodovao, valjda zabrinut da ću u jednom od najznačajnijih hrvatskih svetišta govoriti o svecima i Gospi na način na koji često govorim – blasfemično, dakle. Ne znam tko je to bio, ali svejedno sam s bine objasnio da riječ "blasfemija" ima značenje koje nadilazi religiju i da postoje stvari i djelatnosti koje, barem formalno, nisu svete, ali se svejedno očekuje da se o njima govori na "primjeren" način – kontriranje tom "primjerenom" načinu smatra se blasfemičnim. Tipično je riječ o stvarima u kojima ljudi nalaze smisao ili vrijednosti koje donekle definiraju njihove živote i uz koje vežu vlastiti identitet. Struke, pogotovo one prestižne, su takve stvari. Kritizirate li znanost i njene prakse, heroje, korupciju, sustav financiranja i vrednovanja pred znanstvenikom, ne očekujte od njega odobravanje, pogotovo ako je donekle uspješan u svojoj struci, ili barem ako on tako misli.

Mnogi ljudi vlastitu vrijednost nalaze u proklamiranoj vrijednosti svoje struke, rado pričaju lažne ili preuveličane legende o velikanima struke koji su neka vrsta sekularnih svetaca struke, stalno naglašavaju koliko je njihovo zanimanje važno za društvo, pogotovo kad je riječ o prestižnim zanimanjima kakva su znanstvenik ili liječnik. Ta indoktrinacija veličinom i značajem vlastite struke počinje još na fakultetima gdje se mladim studentima utuvljuju legende o važnosti njihove struke, a nastavlja se u radnoj praksi i svakodnevici. Nema gore optužbe iz struke nego kad kažu da radite "protiv interesa struke", čak i kad ukazujete na lopove i milijunske prevare. Ljudi taj šuplji argument sasvim dobro prihvaćaju i sasvim im je normalno da se o svinjarijama šuti u višem interesu "viših ciljeva" i "dobrog glasa" struke, iako se na kraju, to svodi na njihovo očekivanje nekog sitnog profita, nekog projektića ili doktoranta kojima se nadaju.

Jednako je i u drugim strukama. Književnici ne vole kad se razotkriva književna kaljuža, taj gusto spetljani kabare subvencija, izdavača, festivala, nagrada i prijevoda. Skoro svaki se od njih nada ušićariti nešto upravo u tom kabareu, jer zna da književnik – u onom uobičajenom društvenom smislu, kao netko čije ime spominju, kad je takva prilika, i oni koji ništa ne razumiju ni ne čitaju – zapravo i ne postoji ako se ne uhvati u kolo sa svom tom ljigom u struci. Pisati "sa strane" i bez izdavača, festivala, promocija, kritika, nagrada i subvencija nije im opcija, a u nekoj su mjeri i u pravu jer su pristup publici i cijela scena i struka zauzeti sumnjivim tipovima i raznom ljigom. Želja da se struci pripada stoga nužno povlači i određenu vrstu pristajanja, suučesništva ili barem šutnje u situacijama u kojima bi nešto trebalo reći. Iskren govor bi se u takvim situacijama smatrao blasfemijom. Zato se o strukama čuju uglavnom prešećerene limunade koje skrivaju sav onaj mulj koji podrazumijeva stvarna i svakodnevna praksa struke. Ljudi obično vole te limunade i smatraju ih istinitijim od istine, ili ih barem žele takvim smatrati, a onoga tko govori o tome kakve stvari uistinu jesu proglašavaju jalnim, lažljivim, izgubljenim ili blasfemičnim. Ili antivakserom. I to je razlog što o tome kakve stvari jesu ogromna većina nikad ne govori. Bitna im je podrška i odobravanje pa uvijek sve prekomjerno šećere i uljepšavaju, zaobilazeći najvažnije stvari i pravu istinu.

Moje predavanje iz Sinja većim je dijelom montirano u 60. epizodi podcasta "Otvoreno pismo", >> "Mašinerija znanstvene prevare".

38: Da sve ono što radim ne vrijedi ni pišljiva boba – tako mi rekoše tu i tamo ove godine.

Naravno da sve ono što radim ne vrijedi ni pišljiva boba. Jer, ono se “vrijedi” u prethodnoj izjavi, a tako misli i onaj koji ju je izrekao, odnosi na to kolika bi se cijena toga mogla postići kad bi se prodavalo. Nemam uvida u pravu, biološku dob ljudi, niti je “mjerim”, a ne znam ih ni strašiti brojevima koje “mjerenje” očitava te objašnjavati svojim klijentima kako bi se mogli podmladiti samo ako rade ovo i ono, kupuju i konzumiraju ono ili ovo, pa kasnije i opet dođu izmjeriti svoju pravu starost, sve dok jedno od tih mjerenja ne pokaže, sasvim sigurno, jasan napredak.

Ne pohađam sastanke uglednih ljudi, političara ni menadžera. Ne istražujem niti prodajem lijekove, a ne otkrivam ni lijek za rak svakih pet godina ispočetka. Sumnjam da bi se išta od moje znanosti moglo prodati, ili da bi se od nje mogao pokrenuti kakav startup ili spinoff, barem ja to ne bih mogao ni htio, a cijeli je moj trud u vezi sa svim tim potpuno bezvrijedan jer nikad tome nije ni bio usmjeren. Ne vrijedi, dakle, ništa. Ni moja umovanja o tome kakva bi znanost mogla i trebala biti ne vrijede baš ništa – upravo suprotno: gotovo je sigurno da će se negdje naći neki vrijedni član znanstvene zajednice koji će na skupu podjednako vrijednih članova znanstvene zajednice, obično malom i tajnovitom, izjaviti kako Šiber piše skandalozne stvari o znanosti i da je svakako, i to zbog toga, zaslužio da ga se nikad i ne financira, kao što se njegov znanstveni rad i nije financirao više od desetljeća iz uglednih agencija vođenih preporukama najuglednijih povjerenstava. Ta umovanja će, dakle, samo dodatno smanjiti vrijednost svega što radim, iako to, poslije svega, nije ni važno jer ono što radim ionako ne vrijedi ni pišljiva boba.

Ni akvareli ni knjige ni podcasti ni glazba ne vrijede ništa. Tko to, uostalom, želi čitati i slušati, a kamoli takvo što kupiti, nešto toliko izvan takta vremena i zdravog razuma. Na kraju, ono što se daje besplatno, ne vrijedi, po samoj definiciji, baš ništa.

Potvrdu o vrijednosti nečega ljudi ne traže u sebi, traže je kroz indikatore i mišljenja onih koji o svijetu navodno znaju. Temeljni je indikator vrijednosti novac, a dobri su i ugledne nagrade, pozicije na top-listama i oskari svih vrsta. To je danas sasvim dovoljno da se ocijeni vrijednost nečega, čak i ako se ništa drugo o tome ne razumije i ne zna, kao što se ni ne zna.

Razlog zbog kojeg Amerikanci podržavaju i biraju Trumpa dobrim je dijelom opsesija novcem i bogatstvom te idejom da su oni koji zgrću i okreću novac najvredniji i najpametniji članovi društva. Istina je naravno suprotna. Bogati su u velikom postotku nasilnici i otimači, lažovi i prevaranti, ljudi koji se nameću i zauzimaju, prisvajaju javni novac i prostor, istresaju govna iz jahti pred plažama punih ljudi, otimaju zajedničke krovove zgrada i na njima sebi prave terase i bazene, ugnjetavaju druge i na njihovoj krvi i znoju grade sebi carstva. Glupa, neuka i zla masa ne želi društvo u kojima takvih, najvrednijih od nas nema, nego žele biti upravo kao i bogati i sanjaju dan kad bi se to moglo dogoditi. Kao što rekoh u >> točki 29, jednako kao i Bernhardov ludi princ, ne treba se radovati nekoj izmaštanoj budućnosti u kojoj će mase biti na vlasti niti je zazivati. Mase su već na vlasti.

O navodno skandaloznim stvarima o kojima sam pomalo pisao, govorio sam ove godine i u jubilarnoj, pedesetoj epizodi podcasta "Otvoreno pismo", >> Znaš li ti što je on svašta pisao?.

- Basho

Sveti Toma Akvinski – jedini svetac kojeg sam ove godine stigao naslikati (27. srpnja).

39: Da se i dan danas, za pravu, a ne umjetnu intelektualnu avanturu treba spustiti u prašnjavi knjižnični depo.

Sve do prije 7-8 godina, prije nego što sam nabavio tablet koji danas posvuda vučem sa sobom, literarnu sam i intelektualnu inspiraciju često tražio po zagrebačkim knjižnicama. Počelo je to u srednjoj školi, a onda malo zastalo na fakultetu kad sam čitao ipak znatno drukčiju literaturu, a kasnije se nastavljalo s prekidima i ponovnim počecima. Puno sam knjiga pročitao zahvaljujući Gogi i njenom članstvu u Knjižnicama grada Zagreba. Obično bih pretražio online katalog, našao nešto po svom ukusu, zapisao signaturu, a onda žicao Gogu da mi to podigne kad bude i sebi tražila nove knjige. Tako sam s njene članske iskaznice pročitao veliki broj knjiga, a i ona mi je nekim preporukama bitno promijenila život (i ne samo literarnim preporukama, naravno). Svog sam prvog Bernharda pročitao upravo na njen prijedlog, to nije mala stvar. Ona kaže da joj je zbog te preporuke i danas žao, ali ne misli to ozbiljno. Valjda.

No, ne pišem zbog toga. Sjetio sam se kako sam svojim signaturama maltretirao knjižničarke koje bi za skoro svaki moj izbor morale silaziti u depo, iz kojeg bi se vraćale otresajući prašinu s knjiga koje su me zanimale i koje nikog drugog nisu zanimale desetljećima. Na policama koje su izložene javnosti uglavnom su knjige koje ljudi traže, a oni koji se zapute među police, uglavnom s njih skidaju te knjige, iako su se zaputili u potencijalno olujno i uzbudljivo more. Knjige koje nisu na policama, koje čame u depoima, zapravo su nevidljive uobičajenoj javnosti, a knjižničarke tu, naravno, nisu ništa krive, jer nitko te knjige i ne traži pa bi bilo krajnje nepraktično da ih izvuku iz podruma i poslažu na police.

Današnji je internet, za koji obično govore kako je oslobodio pisce i intelekt i kako je omogućio svakome da objavljuje bez ikakve barijere, zapravo depo. Možete uistinu objaviti skoro što god vam je volja, no to je poput objavljivanja u depou, i nitko do onoga što ste objavili ne dolazi ukoliko nije pozicionirano na vidljivo mjesto na stranicama koje ljudi posjećuju, visoko na listi rezultata pretraživanja, ili ga algoritmi društvenih mreža tu i tamo pokažu široj publici. Ako ničega od toga nema, vaša je knjiga ili štogod ste objavili jednako nevidljiva kao da je i niste objavili. Vidljiva je, doduše, onim ljudima koji znaju nešto o vama i koji vas iz nekog razloga prate, no ta je publika i po brojnosti i po načinu na koji dolazi do vas slična onoj koju biste imali i bez interneta, onoj koja vas praktički osobno poznaje, koja, iz nekog razloga, svako malo pokuca na vašu adresu, otvori sandučić i pogleda ima li što novo. Internet je za takvu vrstu interesa ipak sekundaran, to su ljudi koji bi i bez interneta sišli u depo.

Sve je ovo još i pojačano otkako, odnedavno, Google izbacuje AI sažetke temeljene na upitu za pretraživanje, a ljudi se uglavnom njima zadovoljavaju pa i ne idu dalje u svojoj potrazi za informacijom i znanjem – sad su to oni brojni linkovi koji ostaju ispod AI sažetka. Te su informacije, iz kojih je umjetna inteligencija izvukla sažetak, također depo. Svaki pravi ljubitelj i poznavalac npr. Bernharda ili Nietzschea zna koliko su sažeci i kritike Bernharda i Nietzschea najčešće stravično pogrešni. Stvar je u tome, naravno, da kritike piše svatko pa i onaj koji uopće ne može pojmiti ono što kritizira, kao ni AI, uostalom. Stoga među kritikama i sažecima ima krajnje promašenih i pogrešnih interpretacija. Svatko danas može u pet sekundi dobiti loš i bljutav sažetak nečega, ali za pravu se, a ne umjetnu intelektualnu avanturu treba i dalje spuštati u prašnjavi depo.

Još je i dobro ako depoi postoje. Skoro posvuda u svijetu knjižnice otpisuju knjige prema tzv. MUSTY kriterijima:

M: Misleading (obmanjujuće, koje navode na pogrešne zaključke) – knjige koje sadrže činjenične netočnosti.

U: Ugly (ružne) – u fizički lošem stanju; pohabane, kojima nedostaju stranice, kojima je omot uništen.

S: Superseeded (zastarjele, nadiđene) – postoji novije i korektnije izdanje knjige, postoje druge knjige na istu temu koje su mnogo bolje i relevantnije.

T: Trivial (trivijalne) – ostavljam vama da zamislite kako se određuje koje bi knjige mogle biti trivijalne i tko to određuje.

Y: Your collection's irrelevance to current used needs (nevažne za aktualne potrebe korisnika) - ostavljam vama da zamislite kako se određuje da knjigu treba otpisati iz fonda zato što je nevažna za aktualne potrebe korisnika i tko to određuje.

Devedesetih godina u domoljubnom je zanosu uništeno oko, procjenjuje se, 2-3 milijuna knjiga (točan broj je nepoznat) kroz otpis u hrvatskim knjižnicama i to zato što su bile otisnute ćiriličnim pismom. Nepoćudne su bile i knjige o marksizmu i socijalizmu pa su i one efektivno spaljene, kako one na ćirilici, tako i one na latinici.

40: Da u Szekzardu postoji vinarija Schieber koja proizvodi sasvim dobar chardonnay.

Na fotografiji je boca chardonnaya iz vinarije Schieber, s logotipom koji sliči pleteru, naravno, kao što i priliči velikim Hrvatima, iako ovi nisu veliki Hrvati nego su zaglavili u Seksaru (Szekszard) u Mađarskoj, devedesetak kilometara sjeverno od Osijeka. Tamo imaju i vinariju i poveliki teritorij vinograda. Nisam dosad imao pojma o tim Schieberima, ali im je chardonnay iz berbe 2023. vrlo dobar i svjež. Vino su mi 13. srpnja poklonili Ljerka i Stjepko koji su me se sjetili kad su ovoga ljeta bili u Mađarskoj.

Prezime Schieber potječe iz Saske, no ima i Schiebera Austrijanaca koji su se razmiljeli po Austro-Ugarskoj kao vješti obrtnici – stolari, bačvari, kolari, kovači... Ne znam kad su Schieberi došli u Bosnu – u Gradačac - ali svakako je to bilo nakon Berlinskog ugovora 1878. godine i davanja turske provincije Bosne na upravljanje Austro-Ugarskoj monarhiji, no i prije austrougarske aneksije Bosne u listopadu 1908. godine, jer je stariji brat mog djeda - Jozef Schieber - rođen u Gradačcu već početkom 1908. godine. Prije toga su iz Wiener Neustadta (Bečkog Novog Mesta) doselili u Apatin, koji je još od kraja 17. stoljeća bio dio Habsburške monarhije i postao jedan od glavnih centara germanskog doseljavanja sredinom 18. stoljeća. Moj je pradjed po očevoj strani, Johan, tamo radio kao obrtnik i to na poslovima koji su uglavnom bili potrebni snažnoj apatinskoj industriji piva – na bačvama i kolima.

Schieber je, dakle, prezime mog djeda koji ga je nakon rata promijenio u Šiber, pod slavenizacijskim poslijeratnim pritiskom prema obiteljima njemačkog i austrijskog porijekla, kakva je bila obitelj mog pradjeda – djedova majka prezivala se Manz – pa i djeda donekle i napola. Djed je 1937. godine oženio Hrvaticu – Sofiju Vuković – pa bi se slavenizacija Schiebera i ovako i onako polagano dogodila, ali se umjesto toga dogodila nasilno i traumatično u periodu poslijeratne reforme, nacionalizacije i nasilja koje je uz to često išlo, pogotovo prema Nijemcima i Austrijancima koji su uglavnom, što svojom voljom, a još puno više prisilno, napustili svoje domove i novu Jugoslaviju koja se stvarala. Nijemce i Austrijance nova vlast zapravo i nije smatrala građanima Jugoslavije nego nepoželjnom manjinom, označenoj u cijelosti odgovornom za grozomorne zločine koje su počinili Folksdojčeri regrutirani u njemačku vojsku, pogotovo u SS-ovsku diviziju Prinz Eugen. Nove su vlasti Austrijance i Nijemce masovno iseljavale iz njihovih domova te upućivale prema Austriji i Njemačkoj, no to i nije išlo glatko jer Britanci često nisu dopuštali ulazak vlakova s Folksdojčerima u Austriju pa su ih vlasti vraćale u radne i sabirne centre.

PREDMET: Njemaca [sic] naših državljanja repatriacija (iseljenje Njemaca), Zemaljska komisija za repatriaciju Njemaca pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Federativne države Hrvatske, broj 1/45, Zagreb, 7. VII. 1945.

Nakon rata ih je, u tada novoj, a danas bivšoj Jugoslaviji, ostalo vrlo malo. Djed je još donekle i dobro prošao jer mu je brat, Jozef - Josip, bio gorljivi komunist i revolucionar, koji je tek što je rat u Jugoslaviji počeo poginuo u pokušaju proboja iz ustaškog zatvora u Kerestincu – o njemu sam pisao prije više od deset godina u tekstu >> Dvorac u Kerestincu. Josip Šiber se još 1941. godine potpisivao kao Josip Šiber - to se može provjeriti u >> policijskim arhivima iz te godine - dakle, ne Jozef i ne Schieber, ali to je valjda bilo na političkoj liniji i u skladu s njegovim komunističkim opredjeljenjem te sovjetskim, slavenskim predvodništvom navodno internacionalnog komunizma. Koliko mi je poznato, tih godina njegova obitelj to nije usvojila.

Djed nije htio pričati puno o poslijeratnim traumama, ali zapamtio sam da mu se nekoliko ljudi zamjerilo zato što su o njemu novim vlastima napričali svakakvih laži, vjerojatno i zbog osobnih, prije svega materijalnih interesa. Znam i da su djed, Sofija i šestogodišnji Stjepan, tatin stariji brat, kraće vrijeme bili u nekakvom sabirnom centru negdje kod Siska, dok nisu razabrali tko su pa su ih pustili da se vrate kući. Nisam uspio naći zabilježene podatke o sabirnom centru za Folksdojčere negdje oko Siska. Možda se radilo tek o privremenoj logističkoj postaji za iseljavanje Austrijanaca i Nijemaca iz Jugoslavije. Sofija, koja je, prema pravilima o "repatrijaciji" mogla s malim Stjepanom ostati u novoj državi, ipak je odlučila slijediti svog muža u nevolji.

S djedom u mislima pisao sam i kad sam pisao o Kidričevu, mjestu poznatom po aluminijskoj industriji, ali i po bolnicama, sabirnim centrima i logorima:

>> Kidričevo, prvi dio.

>> Kidričevo, drugi dio.

Veći je dio djedove zemlje poslije rata nacionaliziran, ali nam je svejedno ostalo dovoljno za pristojan život – barem ga se ja tako sjećam, iako je to uglavnom sjećanje djeteta.

Već se dugo bavim idejom da napišem knjigu u kojoj bi moj djed bio glavni lik, ali danas svi pišu takve knjige koje su uglavnom nezanimljive i pristrane pa ne želim svom pokojnom djedu priuštiti jedno takvo kičasto i pretenciozno povijesno "uokvirivanje". Razmišljat ću i dalje kako napisati nešto dostojno mog djeda i mog sjećanja na njega. U međuvremenu poslušajte >> odlomak iz mog teksta "Na svetog Antuna 2017. godine".

Anton Šiber (1912 – 1999), moj djed, i moja sestra Katarina s fino počešljanom, zlaćanom kosicom. Fotografija je snimljena vjerojatno 1977. godine. Djed Šiber bi od nas dječice, kad bismo dobili bombone, uvijek žicao po dvije, a mi bismo mu ih, valjda i pomalo nevoljko davali. Isti bismo dan, naravno, požderali sve te bombone koje smo dobili, a tri-četiri dana kasnije, kad smo se već zaželjeli nečeg slatkog, a onih bombona već odavno nije bilo, djed bi ona dva vadio iz džepića svog prsluka, svakome po jedan. Tu smo magiju djedovih bombona i Katarina i ja dobro zapamtili, a ti su naknadni bomboni bili mnogo slađi od onih koje smo ranije pohlepno požderali.

41: Da ljudi i danas, pogotovo danas, mirne duše kažu da u Jasenovcu nije bio nikakav logor, niti da su tamo ljudi sustavno ubijani te da polude kad god čuju da netko spominje užase Jasenovca i ustaške pokolje, ne samo u Jasenovcu, nego bilo gdje zapravo.

Ima među takvima dosta tukaca koji misle da ustaštvo ne može biti fašizam niti nešto loše zato što se odvija pod hrvatskom zastavom (!), u društvu popova i domoljuba. Takvi su u potpunoj kognitivnoj disonanci jer su ih odasvud natovili idejom da je domoljublje vrhovna vrednota (!), a negdje su pokupili i to da je fašizam loš pa su se, jadni, posve izgubili. Naravno, ima i onih koji sasvim dobro razumiju što žele i misle pa i rade, i znaju da se to zove fašizam.

U srpnju je, u Trnjanskoj cesti u Zagrebu, nakon višestrukih pokušaja uništavanja, prebojavanja i lupanja, konačno razbijen kamen spoticanja ugrađen u beton pločnika i postavljen u spomen na Ljubomira Tomića, žrtve ustaškog režima. Treba zamisliti te vandale pune mržnje dok se bijesni vraćaju da udaraju po metalu i betonu, prvo kamenjem, a onda i čekićima i pijukom, jednom, dvaput, koliko god puta treba dok ne izvale taj komadić sjajnog metala s imenom koje im smeta. Udari i još jednom. Udari! Razbij!

Ljubomir Tomić. Rođen 1904. godine u Donjem Vodičevu kod Bosanskog Novog. Sa suprugom Dragicom živio je i radio u Zagrebu. Bio je zaposlen na željeznici. Ustaše ga ubile u Jasenovcu.

Dragica Hotko. Komunistkinja, ilegalka, trgovkinja. Strijeljale je ustaše u rujnu 1941. u Rakovom Potoku.

Dominik Živec. Suradnik NOP-a rođen 1896. godine u Dobravlju kod Sežane. Sa suprugom Angelinom-Anđelom Hauptman živio je u Zagrebu gdje je posjedovao knjižaru. Ubijen u Jasenovcu 14. travnja 1945. godine.

Boris Hanžeković. Hrvatski atletičar koji je odbio trčati za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ustaški čuvari presjekli ga rafalom u travnju 1945. godine u pokušaju da trčeći pobjegne iz jasenovačkog pakla kojem se tada već vidio kraj, ali ga Hanžeković nije dočekao.

Udri. Razbij! Izvali! Nikad nije ni bilo Hanžekovića, Živeca, Tomića, ni Dragice Hotko.

Razbijeni kamen spoticanja

Neki se od tih negatora Jasenovca nazivaju borcima za istinu, znanstvenicima, matematičarima, ili ponosno nose oznaku revizionista, htijući reći da prava povijest nije ona koja se prepričava po udžbenicima. To je, naravno, sigurno istina, no za njih istina nije uopće bitna i koriste je samo kao izgovor. Oni žele formu laži koja im odgovara, što znači i negiranje svega što se u to ne uklapa, uključujući i patnju i smrti ljudi koje žele izbrisati. Je li njihov broj 40, 80 ili 100 tisuća, njih zapravo ni ne zanima, oni žele prebrisati sve njih.

- Primo Levi, Sjećanje na uvredu, Utopljeni i spašeni (1986), moj prijevod s engleskog.

U najmanju su ruku zanimljivi profili mnogih koji se danas bave revizijom, a pogotovo relativizacijom i negacijom ustaških zločina. Profesorica na Hrvatskim studijima, Vlatka Vukelić, jedna je od istaknutijih na tom polju. Nedavno je postala i voditeljica Odbora za istraživanje jugoslavenskih komunističkih zločina stranke Domovinski pokret koju sam već spominjao u >> točki 18.

Izvanredna profesorica je 2016. godine tužila troje novinara zato što su objavili da se 2011. godine fotografirala za Playboy. Sud je pak, iz elementarnog uvida u fotografije (...) zaključio da je na njima nedvojbeno ugledna profesorica te je tužbu odbio. Ugledna profesorica je dakle, lagala da se nije fotografirala za Playboy (Zašto? Što je u tome toliko strašno?), ali nije problem što je lagala o toj bezvezariji, nego što svoju historičarsku lažljivost proteže na ozbiljne stvari, na koncentracijske logore, na ubijene i mučene, na patnju djece. Gospođi se, dakle, nije dogodilo ništa što joj ne odgovara, od njenih golih slika u Playboyu pa do kozaračke siročadi. Playboy nikad nije ni postojao. To je hrvatska sveučilišna elita i to je vladajuća stranka koja takve angažira da se bave rekonstrukcijom povijesti.

Relativizatori se danas krevelje kad se spomene uklanjanje ostataka leševa ljudi ubijenih u Jasenovcu, no vrlo je dobro dokumentirano da su nacisti koristili razne metode da prikriju tragove svojih zločina, drobeći kosti i paleći leševe na ogromnim lomačama potpaljenim pod željezničkim tračnicama (vidjeti npr. Sonderaktion 1005).

Ove sam godine transkribirao dio dokumentarca o fotografkinji Mariji Braut, "Marija hoda tiho" (2009):

Mariju Braut (1929 – 2015) sam sreo nekoliko puta, dok sam pio i zalazio na mjesta gdje se obično pije. Jednom smo sjedili zajedno za šankom, ali nismo progovorili ni riječi. Nikad nismo izmijenili ni riječ.

42: Da mnogi kad kažem "anarhizam" ili citiram ponešto iz tog stvarno impresivnog i dubokog opsega anarhističke literature, zašute i prevrnu očima. Njih su, naime, naučili da su anarhisti prije svega teroristi, i nikako im kad čuju "anarhist" ne pada na pamet ni Emma Goldman, ni Malatesta, ni Petar Kropotkin, ni Bakunjin, pa čak ni Tolstoj.

Od svih ubojstava i zala svijeta, od milijuna bezimenih smrti ponižavanih i zlostavljanih, od izlaganja afričkih crnaca u zoološkim vrtovima, od pogibija djece rudara u rudnicima, od genocida u kolonijama, od ratovanja i klanja ni zbog čega osim uvrijeđene časti kraljeva, ljudi puno više pamte da su neki anarhisti? bili atentatori i da su pokušali ubiti kakvog huškača, magnata, robovlasnika, cara, kraljicu ili barem vojvodu, možda čak i onu divnu princezu Dijanu, tko zna. A onaj što otima zrakoplov i ubija policajca zbog “hrvatske stvari” im je ipak heroj.

Takva je licemjerna povijest koja se utuvljuje i takve su laži koje se posvuda pričaju.

- Emma Goldman, Nova deklaracija neovisnosti, Mother Earth (1909).

Tridesetog studenog u Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru su se održali skupovi protiv fašizma, nakon višemjesečnog crnokošuljaškog širenja straha, nasilja prema manjinama i divljanja svakakve vrste. I ti su skupovi, pogotovo u Rijeci i Zadru, bili meta crnokošuljaškog nasilja, a u Rijeci su bacali i baklje i petarde na okupljene, pa čak i na djecu od šest godina koju su na skupove poveli očito preoptimistični roditelji.

Na skupovima je bilo malo hrvatskih državnih zastava, na što su desničari odmah poskočili proglašavajući skup protuhrvatskim. Ako kod nas danas, naime, hoćeš biti pošten antifašist, onda prvo moraš ispred sebe gurnuti hrvatsku zastavu. Zapravo, ako danas kod nas hoćeš biti bilo što, onda prvo moraš ispred sebe gurnuti hrvatsku zastavu. I ugledni "lijevi" intelektualci danas, prije nego što zucnu ikoju o bilo čemu, moraju reći da vole Hrvatsku, inače se ne pika.

Vidjelo se među okupljenima, što je meni bilo posebno zanimljivo, i crno-crvenih anarhističkih zastava, no malo je tko o njima govorio jer ih valjda nisu znali ni prepoznati. Takve su zastave, iako se kod nas rijetko ističu, postale prepoznatljivi simbol anarhista još u španjolskoj revoluciji i građanskom ratu, a danas su simbol i antifašista općenito.

Na skupovima su istaknute i dvije-tri hrvatske zastave s petokrakom, što je desničarima i opet bilo skandalozno pa su govorili o "zastavama propale države", ne misleći, naravno, na ustaške zastave koje su ipak mnogo prisutnije u javnosti, pogotovo na Thompsonovim koncertima, od onih s petokrakom. A kad su domoljubni komentatori tih skupova manje-više ispucali svoje jeftino umijeće, ostalo im je tek da se pubertetski krevelje. Tako je Boris Havel, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu za skup napisao kako su za njega sa promatrači sa strane (...) izjavili "J*b*š skup na kojem je Maja Sever najljepša." Tom je Havelu njegov fakultet potom uručio opomenu pred otkaz, našto su se domoljubni komentatori uzvrpoljili tvrdeći da se radi o zatiranju slobode govora. Opomenu pred otkaz ne podržavam i mislim da je takav korak pogrešan, pogotovo zato što Havel, koliko sam vidio, nije imao namjeru nastupati kao zaposlenik fakulteta. No, priče da se radi o "slobodi govora" su također smiješne. U redu, neka onda bude "sloboda govora", ali ako je Havelova sloboda govora da društvene fenomene gleda kroz optiku "ženske ljepote", potcjenjujući i ismijavajući nečije lice, grudi, noge, misleći valjda da mu njegova muška patrijarhalna pivska trbušina daje pravo da tako radi, onda je on podjednako intelektualan i "slobodan" kao što je "slobodna" i svaka nasilna i nepismena muška seljačina.

Njegova je "sloboda govora" zapravo "intelektualna" sloboda krkana koji je svaki fenomen, kakav god on bio, sposoban promatrati isključivo u optici seksizma, ženske podređenosti i patrijarhalnog nasilja. Takvi su svaki ženski pothvat spremni istog časa uniziti i potcijeniti, prevrćući pivo u ruci i komentirajući guzice i sise, jer su jedino to, u svojoj velikoj intelektualnoj "slobodi" i sposobni vidjeti.

J*b*š skup i fakultet na kojima Havela nazivaju intelektualcem i profesorom.

43: Da živimo u vremenu primitivne ideje o muškom herojstvu, kao i u doba fašizma, uostalom.

Ljudima bez stvarnih i dubokih osjećaja, ovaj svijet ima smisla i značenja samo ako ga napumpaju adrenalinom, samo ako se nadrogiraju nekom, uglavnom stupidnom ideologijom.

"Heroj" je danas pripadnik faličkog kulta, muški "ratnik", "vitez" kojem je životni zadatak da štiti izmaštane tradicionalne vrijednosti – obitelj, domovinu, običaje, vjeru, teritorij – Ti si rođen sine u vrijeme slobode, rasti da je braniš kad ti stari ode. Njegovo bivanje nema smisla u mirnodopskom razdoblju. Jedino prolijevanje krvi i rat uzdižu njegovo neempatično i hladno biće izvan besmisla. Takvi infantilni, ali i zli heroji kojih je danas puna upravljačka garnitura SAD-a, nikoga ne vole, oni žele klanje samo zbog adrenalina i klicanja mase koju navodno "brane". Fantazije o ugroženosti, rasi, naciji, "našim vrijednostima" služe tek tome da navodno opravdaju taj besmisao koji čuči u njihovim hladnim dušama. Njihov je bešćutni i nasilni svijet, svijet stalnog prolijevanja krvi, stalne borbe i dominacije, stalne zaštite "tradicije". Američko ministarstvo obrane s novom je vladajućom garniturom preimenovano u ministarstvo rata, a vodi ga Pete Hegseth koji je, kad je imenovan za ministra izjavio da mu je prioritet da "oživi ratnički etos". Taj tip podržava ideju o svetom kršćanskom ratu te tvrdi da bi ljudi koji uživaju dobrobiti zapadne kulture za to morali biti zahvalni križarima. Na bicepsu (...) si je dao tetovirati križarski poklič "Deus Vult" (tako Bog želi), isti onaj >> ispod kojeg se voli slikati naš vitez čuvar svetog groba jeruzalemskog – akademik Reiner.

Nisu, naravno, prvi problem svi ti "herojski" tipovi – prvi su problem oni koji su ih izabrali i koji jednako tako misle, a kojih je ogroman broj.

Nije uopće slučajno što molitelji-klečavci koji svako malo na glavnom zagrebačkom trgu mole za žensko ćudoređe sebe vide kao srednjovjekovne vitezove-križare koji s mačem i štitom jurišaju da "zaštite" vjeru i obitelj. Njihova je poniznost tek maska, oni žele osvajanje i rat, muško herojstvo i žensku podređenost. Kažu da je tako uvijek bilo i da su to naši "načini", a da će nas od svega izopačenog upravo oni zaštititi, i to mačem i krunicom, uz pomoć Krista. Nije stoga nimalo slučajno, iako je bizarno i napola smiješno, što su vjeroučitelji i popovi glavni pronositelji tog stupidnog, narcisoidnog i adolescentskog faličkog kulta smrti, u kojem sebe vide kao heroje i spasitelje poretka. To je njihova dužnost pred bogom. Deus lo vult.

Heroj. Ta riječ njima znači nešto posve kretensko.

44: Da ponekad stvarno mogu udaviti ljude, i to na najbezazleniji poticaj, pogotovo ako sam dobro raspoložen i ništa me ne boli, ali takva mi je narav, a i struka.

Dvadeset osmog veljače slušali smo na Radio Arsu emisiju o kulturi, o programu slovenskih muzeja u našoj bližoj okolici, a o tome je govorila i kustosica izrazito zanimljivog, nekakvog "patuljačkog", sitnog glasa. Kaže Goga, "Zamisli da je ta žena zapravo ogromna, da uopće nije neka sitna ženica kakvom smo je sad zamislili!".

A onda sam ja počeo s fizikalnom tiradom o tome zašto je to prilično nevjerojatno, iako ne i posve nemoguće. Vokalni trakt je izrazito kompleksna struktura, počevši od samih glasnica koje možemo natezati i opuštati mišićima i koje proizvode kompleksni zvuk, poprilično proširen po spektru frekvencija. No, od tog zvuka ne bi bilo ništa, kao ni od samih napetih žica gitare, da ne postoji rezonator. Kod gitare je riječ o njenom šupljem tijelu koje pojačava zvuk napetih žica i mijenja njegovu narav, modulira spektar frekvencija koje proizvode same žice, a kod glasnica, o cjevastim organima, o grkljanu i dušniku, ali i o približno sferičnoj, usnoj šupljini u kojoj se zvuk oblikuje. Grubo govoreći, rezonancija koju pojačava cijev ovisi o njenoj dužini, L, a obično se procjenjuje da je kod muškarca prosječne veličine ta efektivna dužina, L, oko

L ~ 17 cm.

Rezonantna frekvencija cijevi, ona koju cijev posebno pojačava, otprilike je i vrlo približno dana kao

f ~ c / (4L),

gdje je c = 343 m/s brzina zvuka u zraku. Karakteristična frekvencija koju pojačavaju dušnik i grkljan bila bi tako

f ~ 504 Hz.

Neka je "prosječni" muškarac visok oko 175 cm i neka se ta rezonantna frekvencija odnosi na njega. Razmotrimo sad muškarca veće visine, recimo 200 cm. Njegova je karakteristična dužina rezonantne "vokalne cijevi" oko

17 cm * (200 cm)/(175 cm) = 19.5 cm,

pa je karakteristična frekvencija koju pojačava

f ~ 440 Hz,

što je čujno, pa i značajno dublje od rezonantne frekvencije vokalnog trakta muškarca visokog 175 cm, iako se radi tek o 2.5 cm razlike u dužini cijevi – u notama, to je pomak s B na A.

Ovdje sam pretpostavio da se dužina efektivne rezonantne "vokalne cijevi" skalira proporcionalno visini muškarca, što je u nekom prosjeku dobra aproksimacija, no naravno da postoje niži muškarci s dužim "vokalnim cijevima" (hm) koji zato imaju i duboke glasove zbog genetskih razloga. Jednako tako, postoje i vrlo visoki muškarci koji zbog genetskih faktora imaju kratke "vokalne cijevi" i stoga govore visokim glasom.

Ova je analiza bitno pojednostavljena i u njoj nedostaje niz suptilnosti od kojih neke i nisu baš suptilnosti nego mogu uzrokovati značajne pomake rezonantnih frekvencija u govoru, svakako usporedive s ovima dobivenih grubom skicom, ali u najgrubljoj aproksimaciji to bi bilo nekako tako. Recimo. Ako počnem soliti, nitko me ionako neće razumjeti.

D'Arcy Thompson, zoolog i, moglo bi se reći, priučeni fizičar, koji je napisao jednu od meni dražih knjiga "O rastu i obliku" (On Growth and Form), u toj je knjizi iznio mnogo sličnih skalirajućih zakonitosti gdje fizikalne veličine, npr. stabilnosti, tlakove, sile i energije, sposobnost leta, i slično, povezuje s oblikom i veličinom organizama. Na samom početku dvadesetog stoljeća D'Arcy Wentworth Thompson je, barem za fizičare, možda bio i najuočljiviji zagovornik fizikalnog pristupa problemima biološkog oblika i rasta. Njegova je knjiga čak i danas (ono pravo, prošireno izdanje, objavljeno je 1942. godine) za mnoge fizičare prvi susret s dubljom analizom oblika koje proizvodi život te s vrhunskim vizualizacijama i ilustracijama tih oblika.

Podatke iz Thompsonove knjige koristio sam za ilustraciju i u svom osvrtu >> "Matematičko šibicarenje", gdje sam na primjeru rasta bebe analizirao pokušaje "modeliranje tijeka pandemije". Taj je esej objavljen u mojoj knjizi >> "Ostati zdrav među bolesnicima: dnevnik pandemije 2020. – 2023.".

Thompson – D'Arcy, a ne Marko Perković – u svemu tome nije nikako bio prvi, još je, npr. Galileo – Galilei, a ne Bušić – objašnjavao zašto velike životinje, čije bi kosti morale nositi njihovu težinu, ne mogu izgledati kao proporcionalno skalirane male životinje, naprosto zato jer im kosti ne bi mogle držati težinu cijelog organizma – velike (kopnene) životinje imaju neproporcionalno deblje kosti svakako nogu i kralježnice, što je Galileo shvatio iz mehaničkih zakonitosti.

- odlomak iz Dijaloga o dvije nove znanosti, Galileo Galilei (1638).

Kroz cijelu se povijest biologije tražilo mjesto za mehaničko i fizikalno "uzemljenje" života, a oni koji su taj aspekt naglašavali često su bili ismijavani zbog nužne grubosti njihovih modela u usporedbi s rafiniranošću koju je život postigao evolucijom. Tako je i danas, barem u nekim krugovima.

D'Arcy Thompson spominje se u ovogodišnjoj epizodi podcasta "Otvoreno pismo", >> I živo i neživo: Solaris.

45: Da često zanemarujemo, umanjujemo ili posve zaboravljamo važnost elektrolita.

Kad kažem elektroliti mislim prvenstveno na male ione, na natrij (Na⁺), kalij (K⁺), magnezij (Mg²⁺), kalcij (Ca²⁺), cink (Zn²⁺)... Ljudi su, kao i sav život, bića iz mora, iz slane vode, naša su mala mora – krv, limfa, likvor... – puna iona, svaka stanica je malo more, a održavanje i regulacija ionskih koncentracija esencijalni su za zdravlje i život. Vidi se to i u najjednostavnijim oblicima života pa čak i u virusima koje obično ne smatramo živima. Ukoliko slanost otopine u kojoj se virus nalazi nije pogodna, npr. ukoliko je koncentracija iona preniska, može se dogoditi "eksplozija" virusa, i to zbog porasta odbojnih sila koje na okupu drže njegovu DNA molekulu. To dovodi do povećanja tlaka unutar virusa i "eksplozije" njegove proteinske ovojnice. Ovo se naziva i osmotski šok, a posljedica je, dakle, nemogućnosti održavanja ionske koncentracije unutar virusa koja je nužna za stabilizaciju njegove DNA molekule i proteinskog omotača. Fenomen je vrlo tipičan za viruse koji parazitiraju na bakterijama – bakteriofage – a povijesna fotografija rasprsnutog bakteriofaga snimljena elektronskim mikroskopom, načinjena je 1962. godine i objavljena u članku K. Kleinschmidt et al, Biochim Biophys Acta 61, 857 (1962). Na toj se fotografiji (ispod) vidi sva DNA koja je iz virusa "iscurila" zbog poremećaja ionske ravnoteže.

Virusi ne mogu aktivno regulirati ionske koncentracije, ali stanice imaju aktivne mehanizme za uspostavljanje ionskih ravnoteža. Najpoznatija je Na⁺/K⁺ pumpa, što je zapravo protein koji potrošnjom energije iz stanice ispumpava natrijeve ione, a upumpava kalijeve – koncentracija natrija izvan stanica je pet puta veća nego unutar stanica, a kalija je čak 30 puta veća u stanicama nego izvan stanica. Na taj se proces troši veliki postotak ukupne energije koja je na raspolaganju stanicama, pogotovo u živcima koji na održavanje ionske ravnoteže troše skoro 75% energije. Ispravno funkcioniranje Na⁺/K⁺ pumpe i regulacija ionskih koncentracija esencijalni su za održavanje krvnog tlaka.

Proteine obično smatramo staničnom "mašinerijom" koja obavlja izuzetno kompleksne procese, no ni proteini ne mogu funkcionirati u nepovoljnim uvjetima ionskih koncentracija, a neki su potpuno nefunkcionalni bez specifičnih iona. Funkcija i oblik proteina, otvaranje i zatvaranje proteinskih "poluga" i pokretanje "zupčanika" ovise često izravno o vezanju konkretnog iona na aktivno mjesto u proteinu. Imunoglobulinima je, na primjer, za ispravnu funkciju potreban cink. Bez malog iona željeza ogromni hemoglobinski protein je potpuno nefunkcionalan za prijenos kisika u krvi. Kalcij je toliko važan u životnim procesima da postoje posebni mehanizmi njegove vrlo precizne regulacije, a može se u organske tekućine povući i iz kostiju ako je nužno potreban. Kosti su zapravo ogroman rezervoar kalcija. Normalne vrijednosti kalcija u krvi su između 2.12 i 2.62 mmol/l. Kad multipli mijelom počne uništavati kosti i stvarati na njima lezije, često se u krvi može opaziti jasan porast kalcija koji u 3-4 mjeseca kontinuiranog rasta premaši gornju granicu intervala normalnosti. Ozbiljnom hiperkalcemijom smatraju se koncentracije preko 3.4 mmol/l koje mogu dovesti do oštećenja bubrega.

Ionske koncentracije ne mjere se prečesto na krvnim pretragama, što je šteta. Koncentracije natrija, kalija i kalcija u krvi mogu reći puno toga o zdravlju pojedinca, pogotovo liječnicima koji čitaju te nalaze u kontekstu i s razumijevanjem. Uobičajene terapije multiplog mijeloma često izazivaju teške proljeve i to obično ne odmah na početku terapije, nego sa značajnim zakašnjenjem. Terapija lenalidomidom često do ozbiljnih problema s proljevom dovede tek nakon godinu i pol do dvije godine (!). Tada obično pada i kalij, što upućuje na poteškoće organizma da, zbog stalnog i ozbiljnog proljeva, održi korektnu ionsku ravnotežu u organizmu.

Bolesnicima s multiplim mijelomom često se prepisuje dodatni kalcij. To može uzrokovati teške zatvore, pogotovo ako se kalcij uzima u obliku kalcijevog karbonata. Na to liječnici, čini mi se, ne upozoravaju dovoljno. S druge strane, kalcij može pomoći u regulaciji proljeva. Ne postoji, koliko mi je poznato, univerzalan protokol za određivanje preporučenih doza kalcija. Obično se preporučuju dnevne doze od petstotinjak pa sve do čak dvije tisuće miligrama kalcija. Moj je savjet da suplementaciji kalcija posvetite pozornost jer biste od toga mogli imati vrlo konkretne koristi i olakšanja stanja, ali i da budete oprezni te da pogotovo pripazite na dozu koja vam odgovara. Maksimalna preporučena dnevna doza kalcija je oko 2500 mg, ali tolika bi doza svakako mogla uzrokovati zatvore.

46: Da ružni i potpuno nefunkcionalni grafički prikaz znanstvenih rezultata može postati standard u nekom području istraživanja, jer ga nove generacije istraživača stalno ponavljaju misleći da se rezultati moraju prikazivati upravo tako i nikako drukčije.

Tako mladi znanstvenici prezentiraju svoje rezultate na ružnim grafikonima sa šarenim stupcima i to na logaritamskoj skali (!), gdje svi stupci izgledaju manje-više jednako, iako mladi znanstvenici svaki put napomenu da treba oprezno čitati te grafikone jer su rezultati prikazani na logaritamskoj skali pa su razlike između jednog i drugog stupca i učinkovitosti nekog eksperimentalnog tretmana materijala i veće od pet puta (!), iako stupci izgledaju posve jednako.

To je odličan i grozan primjer kako se znanstveni rezultati ne bi smjeli prikazivati. Slika je, naime, način da se istraživanje sažme i da se efektno, nedvosmisleno, brzo i snažno prenese poruka. To je način da se privuče pozornost na zanimljive aspekte istraživanja, da se izvuku naglasci i najvažnije stvari. To se ne radi prikazom šarenim pitama i stupcima iz Excela koji svi izgledaju jednako i razlikuju se jedino po ružnim fluorescentnim bojama. Vizualizaciju treba osmisliti, treba razmišljati o tome kako istaknuti stvari koje su važne. Treba pokušati promijeniti gledište, zamisliti kako na sliku gleda netko tko je prvi put vidi, tko nije prošao kroz sva promišljanja i izračune iz kojih je slika nastala. U tom razmišljanju o vizualnoj prezentaciji zapravo ponovo razmišljamo i o sadržaju onoga što smo napravili. To je možda i najvažnija stvar u pisanju znanstvenog rada.

Postoje dobre knjige o vizualizaciji (znanstvenog) rezultata. Možda bi se moglo početi s onima Edwarda Tuftea, ali zapravo je najbolje zaviriti u knjige, skice i zapise majstora vizualizacije i prezentacije, od da Vincija pa nadalje – potražite ih sami. U dobu napretka računalne tehnologije ljudi su skloni potcijeniti stare majstore i načine na koji nam govore, ali današnje je vrijeme vrijeme svjetlucavog smeća, fluorescentnih pita, stupaca koji svi izgledaju isto, i umjetne, kretenske inteligencije.

47: Da je zagrebački promet petkom popodne, kad je u potpunom kolapsu, toliko spor da sasvim mirno možete izaći iz automobila koji tek puzi, a i to jedva, te čak ubrati i pokoji cvijet pored ceste zakrčene automobilima, s ono malo travnate površine između dva posve blokirana smjera.

Tako sam i ja učinio dvadeset trećeg svibnja kad je pljusnula kiša i kad sam pored ceste opazio puno biljaka koje do tad nisam poznavao, iako sam ih dan-dva ranije također opazio, ali nije bilo prilike da im se u miru posvetim. Tih bijelih cvjetova krajem svibnja bilo je posvuda. Kad sam ubrao taj nježni cvijet, vratio sam se u auto koji je stajao na jednakom mjestu gdje je i bio, no zato sam dobio priliku da ispitam kakva je to ljepota koja prekrasno miriše.

Riječ je o Filipenduli vulgaris, koju kod nas zovu običnom končarom ili slatkicom. Ime končara dobila je vjerojatno po brojnim tankim prašničkim nitima koje podsjećaju na končiće. Pripada porodici ružovki (Rosacea). Dobra je medonosna biljka i pčelice sigurno u njoj uživaju, ako ima još koja da nas nije napustila. Sjećam se da sam to rekao jednom na televiziji, kako moramo biti sretni da nas pčele, ovakve gnomove kakvi jesmo, nisu već odavno napustile i otišle na neko nepoznato mjesto, možda negdje u planine, da ih više nikad ne susretnemo.

Filipendula u listovima i korijenu sadrži metilni salicilat. Divno je sve to, osim potpunog kolapsa zagrebačkog prometa, naravno.

Sutradan, dvadeset četvrtog svibnja, končare je bilo posvuda u Kostanjevici na Krki, kao i u Zagrebu i oko njega. Za razliku od one koju sam nabrzaka fotografirao dan prije, klonule od zagrebačke kiše i ispušnih plinova, ove u Kostanjevici bile su živahne, a prašničke su im niti posve uspravne (ispod).

Končara. Filipendula vulgaris.

Različite biljke postižu svoje maksimume u različito doba godine, a raskoš njihovog cvata i mirisa traje ponekad svega nekoliko dana. Ljudi to uglavnom i ne opaze, to kako se svijet oko njih mijenja, izvan zakrčenih cesta i tmurnih ureda. Končara miriše, dakle, i to prekrasno, krajem svibnja. Tada je ima posvuda, a ako obratite pažnju na nju i pristupite joj, garantiram da nećete požaliti. Mogli biste možda požaliti tek ako je propustite, ali za to ipak treba znati što ste zapravo propustili.

48: Da se od verbene ili sporiša pravi odličan liker.

Saznao sam to 10. prosinca kad sam od kolege Cristiana Michelettija dobio bocu likera na poklon (fotografija ispod), a u njemu smo Goga i ja guštali skoro sve do Božića kad smo ga sveg popili.

Verbena ima lijepe cvjetove, ali uz to što je lijepa, uzgajaju je i zbog navodno ljekovitih svojstava. Bila ljekovita ili ne, liker je uistinu odličan, a pravi se od alkohola, šećera i listova limunske verbene (Aloysia citrodora) koji se namaču u jakom alkoholu barem dvadesetak dana. To alkoholu daje lijepu zelenu boju, mnogo zeleniju od likera koji smo mi pili, skoro fluorescentno zelenu. Taj se aromatizirani alkohol potom kombinira sa smjesom šećera i vode da se dobije liker. Ovisno o količini vode dobije se liker s manjim ili većim udjelom alkohola. Okus je likera limunast, a takav mu je i miris. U nekim se varijantama recepta dodaje i limun pa sve postaje pomalo slično limoncellu posebno lijepe arome.

U Peruu od limunske verbene prave Inca Kolu, vrlo popularan gazirani napitak koji je tamo popularniji od svih drugih gaziranih pića. Izvan Perua, Inca Kolu puni i prodaje Coca Cola. Nisam nikad probao Inca Kolu, ali nakon iskustva s likerom od verbene, svakako bih je volio probati.

Ove smo godine mama i ja malo eksperimentirali s biljnim ekstraktima i sirupima. Svake godine napravimo kraljicu sirupa – bazgu – i sirup od latica mirisnih ruža, naravno, ali ove smo godine pravili još i sirupe od bagremovih i lipovih cvjetova, a i sirup od paprene metvice. Sirup od paprene metvice mogu svakako preporučiti.

Jednom sam bocu sirupa od ružinih latica odnio svom prijatelju Primožu koji me je, ranije, u nekom ćaskanju upitao “Je li to ono što Bosanci prave?”. E, pa ne možeš druže Slovenac ne znati što je sirup od ruže! Na fotografiji snimljenoj u lipnju vidi se prekrasna, živa crvena boja sunčeve svjetlosti koja prolazi kroz bocu sirupa od latica ruže. Riječ “prekrasna” ovdje baš dobro odgovara (красная (rus.) - crvena).

Otopina šećera iz biljnog materijala izvlači arome i druge molekule – pogotovo boje – koje se otpuštaju u otopinu zbog veće koncentracije šećera u otopini nego u namočenim biljkama. Fizikalno-kemijskim jezikom rekli bismo da postoji (osmotski) gradijent kemijskog potencijala koji dovodi do toka otopljenih tvari/molekula iz biljke u otopinu šećera. Što je više šećera, to je veći i gradijent. Gradijent (kemijskog potencijala), odn. koncentracije šećera izvan i unutar biljnog materijala, izjednačava zapravo voda, koja iz biljke izlazi u okolinu, razrjeđujući tako šećernu otopinu i noseći sa sobom arome topive u vodi. Sličan se efekt dobije kad nasolite i našećerite komad svinjetine koji se potom navlaži, upravo zbog isušivanja stanica i međustaničnih prostora zbog toka vode iz komada mesa u okolinu.

Svašta sam ove godine naučio o biljkama, a dodat ću još malo i o limunu. Mama ima lijepo stabalce limuna koje cvate cijele godine, pa i ovih dana, u toplini hodnika u koji su ga moji roditelji unijeli (fotografija ispod). Kakav je samo miris limunova cvata! Kad god otvorim taj hodnik dočeka me suptilan, ali jasan, sladak, ali i malo kiseo, hladan, ali i svjež miris limuna. To je uistinu nešto posebno. Plodova obično bude malo, no ja sam neki dan predložio da otvorene cvjetove probamo oprašiti sami, jer kukaca ionako nema, pa da tako pokušamo povećati oplodnju i možda tako dobiti još koji limun. Nisam imao pojma da se to u slučaju limuna zapravo vrlo uobičajeno čini, i to baš kako sam i ja predložio – sa štapićem za uši ili kistom. Treba dakle prijeći kistom ili štapićem preko muških dijelova cvijeta – prašnika – i tako skupljenu pelud prenijeti na ženski dio istog ili drugog cvijeta – tučak, koji se nalazi u središtu cvijeta. U takvoj oplodnji ljudi zapravo igraju ulogu oprašivača – umjesto pčelica i bumbara – no to je prilično uobičajeno u industrijskoj proizvodnji biljnih plodova, recimo oplodnji orhideja zbog dobivanja mahuna vanilije ili oplodnji datulja.

Cvjetovi limuna (fotografija iznad) su uglavnom hermafroditski, što znači da imaju i tučak i prašnike, no na istom stablu postoje i isključivo muški cvjetovi, koji imaju samo prašnike! Nisam imao pojma da takvo što postoji u svijetu biljaka, ali evolucija svašta izmišlja. Očito je bilo važno da se osigura dodatni izvor peludi za samo-oprašivanje, a ti su cvjetovi potrošni i lako otpadaju nakon što malo po njima petljate skupljajući pelud – nemojte se uzrujavati ako vam se to dogodi, od tih, muških, cvjetova ionako ne bi bilo ploda jer nemaju tučka.

49: Da ponekad imaš posla s ljudima o kojima ništa ne znaš, pitaju te nešto, predlože neku suradnju, članak, predavanje ili takvo što pa se odazoveš, možda zato što želiš o nečemu pričati i što već dugo nikome ništa nisi ispričao, iako stalno o nečemu misliš, a možda i zato što si u nekoj mjeri narcisoidan pa misliš da bi to o čemu bi htio govoriti i pisati možda moglo nekoga zanimati.

Poslije shvatiš da nemaš ništa s tim ljudima, da ti se zapravo uopće ne dopadaju, da ti se ne dopadaju razlozi zbog kojih su te pozvali ni kriteriji po kojima sude o svijetu te da je cijela ideja bila naopaka od samog početka.

Stvar je u tome da odluke donosimo uvijek na osnovu onoga što znamo, a da nam se učine pogrešnima tek kasnije, kad saznamo više. Život ipak moramo živjeti iz sadašnjosti u budućnost, iz stanja s manje informacija prema stanju s više informacija, a sudimo ga iz sadašnjosti u prošlost, tj. iz stanja s više informacija prema stanju s manje informacija. Ne treba stoga u tome biti prestrog, ja mislim.

Sve je to, naravno, puno općenitije. Otkad se rodimo imamo posla s ljudima o kojima u početku baš ništa ne znamo, jer u život krećemo iz stanja bez ikakvih informacija. Iz svijeta u svijet. Pa kako bude.

50: Da postoji nešto u esenciji stvarnosti i bitka što je potpuno neizrecivo.

Nema nikakve koristi da se o tome govori jer riječi nisu nastale zato da se time bave. Htio sam tek reći da je to nešto o čemu ljudi uopće ne razmišljaju dok plavilo neba natapa crni katran vlažne ceste, dok se u lokvama oslikavaju oblaci i dok šuma u ranu jesen "hrska" u dubokoj i kontrastnoj svjetlosti, u nijansama zelene i žute, smeđe i crvene. Da im to nešto nedostaje, ljudi shvaćaju tek kad ih bolest počne odvajati od svijeta, kad preko hrskave svjetlosti padne maglovita i pomalo ljepljiva zavjesa i kad je teško izdržati kontrast svjetline neba i tmine šumske sjene. To je kvaliteta i dubina viđenog i doživljenog, i to je to nešto neizrecivo, ali to svakako nije to, inače bih mogao reći da sam ga izrekao, što je u suprotnosti s pretpostavkom od koje krenuh. Q.E.D.∎

Na slici ispod: John Singer Sargent, Krf (1909), vodene boje.

51: Da stvarnu veličinu bivanja nije moguće pojmiti prije nego što se shvati koliko je malo ono što nam se prikazivalo velikim i koliko je veliko ono što nam se prikazivalo malim.

Ne znam može li se pojmiti stvarna veličina bivanja, ali svakako znam da se ne može pojmiti prije nego što se riješimo svega što smo usvojili kao vrijednost bivanja, a da toga nismo potpuno ni svjesni. Dovoljno je samo malo se odmaknuti i otvoriti oči da vidimo kako su zgrade u kojima smo sanjali o glupostima male i beznačajne, a ljudi koje smo tamo sretali nevrijedni vremena i pažnje koje smo im posvećivali. Za jasan i dalek pogled treba se prvo osloboditi uvažavanja pogleda drugih. Što će nam to? Nije važno koliko su zgrade velike, i što oni u njima misle, jer nas uvažavanje pohlepne misli drugih može samo vezati u neku od pozlaćenih soba velikih zgrada. Postoji svijet izvan zgrada, zlata i soba, ali on je zapravo nevidljiv onima koji su usvojili kategorije i koji sve mogu sagledavati jedino u projekcijama u te kategorije - koliko nešto košta, koliko nešto "vrijedi", gdje se nešto nalazi u tablici ili na rang-listi. Ispod svega toga ipak postoji to "nešto", ali malo tko o tome "nečemu" uistinu razmišlja. Život se može, a ja mislim da se i treba živjeti drukčije – ne osvrćući se na ono što drugi smatraju uspjehom i vrijednim, ne osvrćući se na masovnost i odobravanje publike, na nagrade, hvalospjeve i primanja u ugledna društva te bivajući autonomno i autohtono pa i ako je posve drukčije od svega što se danas smatra "normalnim". Vrijeme i moda definiraju ono što je "normalno", a to je tim više razlog da se na to uopće ne osvrćemo. Što će nam odobravanje svijeta koji ne valja, stajanje pored ljudi koji ne valjaju, laskanje ulizica i budala? Oni koji, znajući kakav je svijet i što vrednuje, uz njega ipak pristaju kad "svijet konačno uvidi njihovo značenje i vrijednost", nikad nisu ni bili vrijedni otpadništva.

Najteže je nadići vlastitu pohlepnu misao i žudnju, ali bolest u tome svakako pomaže. Iskusiti patnju i smrt prije nego što uistinu umremo pomaže da bistro pogledamo oko sebe, u perspektivi gdje su zgrade male, a cvjetovi trešnje veliki, kao i ljudi kojima se radujemo i koje volimo iako smo ih možda bili i pomalo zanemarili dok smo slabije vidjeli. Sreća je što još ima vremena da to ispravimo. Sreća je što još ima vremena.

- Bela Hamvas

52: Da je državna pošta Južne Koreje 12. veljače 2005. godine izdala marku u čast istraživača matičnih stanica, Hwang Woo-Suka, te njegovih navodnih uspjeha u kloniranju ljudskih embrionalnih matičnih stanica.

Na marki, izdanoj u 1.6 milijuna primjeraka, nije lik Woo-Suka nego vrh pipete (?) naslonjen na jajnu (?) stanicu i sekvenca sličica koja, s lijeva na desno, prikazuje muškarca u invalidskim kolicima, koji na drugoj sličici ustaje, na trećoj hoda, na četvrtoj trči oduševljeno podižući ruke u zrak, a na petoj grli ženu. Izliječen je matičnim stanicama doktora Woo-Suka! Poslije je ispalo da je doktor Suk, veterinar po struci, lažirao veći dio svojih istraživanja i falsificirao njihove rezultate. U siječnju 2006. časopis Science odlučio je povući oba Sukova rada u kojima je ovaj objavio svoja "revolucionarna" otkrića, a marku u čast Woo-Suka povukla je i južnokorejska pošta.

Martin Kemp je u vezi s tim napisao (Nature 439, 396 (2006)):

O svim sam tim gadostima "znanosti" i "uspjeha" već svašta pisao, iako ne i o doktoru Woo-Suku, pa neću dalje.

Mi smo ove godine kupili poštanske marke Hrvatske pošte, na kojima nisu bili hrvatski velikani, iako Hrvatska pošta, naravno, kao i svaka druga državna pošta valjda, tiska i takve markice – Hrvati ipak pogotovo vole svoje velikane. Na markama koje smo mi kupili bilo je srčeko s brojem 60, a marka je izdana da obilježi šezdesetogodišnjicu Festivala kajkavske popevke - te smo marke nalijepili na čestitke koje smo slali u Hrvatsku. Na drugim je markama bila Modra spilja, a njih smo lijepili na koverte koje smo slali u inozemstvo. I ove smo godine, naime, kao i proteklih godina poslali čestitke dijelu ljudi do kojima nam je stalo, a ja sam i ove godine malo skicirao po njima vodenim bojama. Evo kako je to ispalo na tri čestitke koje sam odabrao za ovu priliku (kliknite na slike da ih prikažete u cijelosti):

Prepoznajete li neki od prizora koje sam odabrao? Ništa zato ako ih i ne prepoznajete, nova je godina pred nama, možda ćete ih prepoznati kad ih prvi put vidite iduće godine?

Sretna nova godina!

Zadnji put osvježeno 31. prosinca 2025. godine