52 stvari koje sam naučio u 2025. godini, drugi dio (22. prosinca 2025. godine)

18: Da je količina gluposti, neznanja i kretenzima u današnjoj politici i sadašnjoj hrvatskoj vladi prilično šokantna.

Ministar Ante Šušnjar, jedan od DP-ovskih ćelavaca u vladi, tridesetog je siječnja, u vezi s akcijom bojkota kupovine u nekim trgovačkim centrima, izjavio:

Netko je sugerirao da je Šušnjaru na umu vjerojatno bio Giordano Galilei, ali ja se ipak kladim na Brunu Bušića.

- Ante Šušnjar, na proslavi Dana Fakulteta elektrotehnike i računarstva, 21. studenog 2025.

19: Da su biljke elegantne, a da bi to svakako moglo imati i neke veze s matematikom.

Sedmog travnja sam vidio tulipane koji samo što se nisu otvorili (na slici ispod) i pomislio kako su elegantni. Često to zapravo pomislim o biljkama. Kako su elegantne. Kako su im "stav" i "poza" elegantni. Znam to već godinama, otkako slikam biljke, i dobro mi je poznato da je tu biljnu eleganciju posve lako izgubiti u skici i slici. Riječ je o eleganciji geometrije koju vidimo u biljkama, o obliku krivulja, karakterističnoj svinutosti stabljike tulipana, obliku latica ili listova. Promašimo li samo malo ljepotu i kontinuitet krivulje, izgubit ćemo i eleganciju. Biljka će izgledati nezgrapno i "neprirodno".

Ta ideja o eleganciji u naš um i nije mogla doći niotkud drugo nego iz prirode, i svima je u nekoj mjeri "usađena", ali samo je rijetki osvijeste i misle o njoj. Postoje i kulturne razlike. Tradicionalna japanska i zen-estetika biljne elegancije i kompozicije, strogosti i egzaktnosti, ljepote u jednostavnosti, karakteristična je manifestacija ove ideje.

Kasnije u svemu tome vidimo matematiku i razumijevamo krivulje koje su rješenja jednadžbi pa eleganciju pripisujemo matematici, iako tu griješimo. Silom (F; iznad) opterećen tanki elastični štap koji se svija zapravo je stabljika tulipana opterećena težinom njegove velike, još neotvorene cvjetne glave. Zato je tulipan tako elegantno, "matematički" klonuo. Kad se glava otvori i kad se tlakovi i turgori u biljnim stanicama uspostave i ojačaju, kad se konstanta elastičnosti svijanja poveća, uspravit će se i tulipan, i to opet elegantno, naravno, ali manje svinuto, a oblik će krivulje stabljike i dalje pripadati klasi rješenja elastičnog štapa opterećenog silama. S rubnim uvjetima. Eulerova nestabilnost i braća Bernoulli. Vertikalno ga vuče sila težine, a horizontalno sila vjetra? Prepoznajemo li na brzoj skici slabašnog ružičastog slaka da ga nosi vjetar?

- Basho

20: Da je Hrvatska puna pjesnika koji su navodno izgradili poetske svjetove, a svejedno uporno sline za Akademijom.

Trinaestog veljače umro je Petar Gudelj, pjesnik rođen 1933. godine. Ovako je govorio u intervjuu za časopis Express 2019. godine:

Hrvatska katolička crkva. Nacionalna duhovnost. Stupovi hrvatske nacije. Malo sliniš za akademijom i stupovima nacije, a onda opališ "Privid smo samo i magla koju raznosi vjetar" - tako se sve učini mnogo uzvišenije.

Pjesnika stvarno ima svakakvih, od viteza Reinera, do svećenika riječi, veleposlanika Štambuka, a ja sam o njima često pisao jer su vrlo inspirativna tema na kojoj se može puno naučiti. Mnogi ih doživljavaju kao suštu dobrotu, a i čuvare nacionalnog identiteta i kulture, što god to bilo. A i oni se sami takvima predstavljaju i time rado diče.

Ove se godine dosta govorilo o tome kako su bogati Talijani plaćali da sa položaja vojske bosanskih Srba iznad Sarajeva pucaju po Sarajlijama i mnogi su time bili zgroženi. Ljudi zaboravljaju vrlo nedavnu povijest i svako malo otkrivaju toplu vodu. Ruski pjesnik (mmmda...) Limonov došao je na ljeto 1992. godine posjetiti svog kolegu pjesnika (mmmda...), Radovana Karadžića, i odozgo je, s brda, usput malo rokao po Sarajevu iz mitraljeza. Karadžić mu je tom prilikom objašnjavao uobičajene nacionalističke mitove o nebeskom srpskom narodu, a pokušao je nabrzaka prevesti i jednu svoju pjesmu na engleski:

Limonov je, zauzvrat, iskazao divljenje hrabrom srpskom narodu. Limonov je umro 2020. godine.

Radovan Karadžić dobio je 1994. godine od Saveza pisaca Ruske federacije književnu nagradu Mihail Šolohov za doprinos slavenskoj kulturi i slavenskom nacionalnom interesu.

Pjesnika Karadžića došao je posjetiti i njegov kolega pjesnik, nobelovac Peter Handke. O tome sam pisao i govorio u 41. epizodi podcasta "Otvoreno pismo", >> Najnagrađivaniji književni oportunisti: gola istina.

21: Da bi svako kućanstvo koje drži do sebe moralo imati album London Calling grupe The Clash.

Svako KUĆANSTVO koje drži do sebe? Koje DRŽI DO SEBE?! Ovu je mudrost ispalio Boris Jokić, i to u vrlo poučnoj (...) knjizi o glazbi "60 otkucaja – glazbena lektira" koju je objavio ove godine. Jokić je egzaltirani i uvijek nasmiješeni reformator obrazovanja, a i temeljiti malograđanski gnjavator. Uvijek nadahnuto zbori o nekim "nama" i "našoj kući", objašnjava kako se ispravno voli Hrvatska očekujući klicanje, koje redovito i dobiva, iako u tome nikako nije jedini niti posebno specifičan. Stalno davi s nekom površnošću te izbacuje u javnost nedopečene bedastoće koje veze s vezom nemaju. Svaka je njegova ideja na nivou pohane piletine i u svem tom navodnom “oduševljenju” i “vizionarstvu” nema nikakvog sadržaja osim šminke. Takva je bila i cijela “obrazovna reforma” koju je vodio. Najprije, naravno, treba ishoditi ishode.

Dvadeset drugog travnja, u sklopu promocije svoje nove knjige, Jokić je u intervjuu za Jutarnji list izjavio: "Dođem na predavanje, pitam studente znaju li tko je Johnny Štulić. U zrak se dižu samo tri ruke!?" Kakvo je to pitanje “Znate li tko je Johan Štulić”? Znaš li ti, Jokiću, tko je Johan Štulić?

A 16. studenog, nakon vala nasilja i prijetnji, na portalu tportal objavljen je članak ilustriran slikom nasmiješenog Jokića u sakou i bijeloj košulji bez kravate, s bedžom na lijevom reveru na kojem piše POP!, kako blago i pokroviteljski gleda prema svima nama. Ispod te svetačke slike je pisalo: Prvo strani radnici, pa Srbi, a sad i Hrvati. Mržnja nas izjeda. Dokažimo da smo bolji od toga! Kakav gnjavator. Dokažimo da smo šupci. Ovo je kuća za sve nas.

- Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

22: Da je papa Lav XIV. 13. lipnja "iznenadio Vatikan, nosio šiltericu svog omiljenog bejzbolskog kluba". Kakva je to samo divna priča, kakav je to samo divan papa, ronjam suze radosnice!

Petnaestog studenog papa je u audijenciju primio holivudske filmske zvijezde. Uoči tog sastanka, Vatikan je objavio i imena četiri papina omiljena filma. To je uistinu divno.

Već devetog svibnja, samo dan nakon što je izabran novi papa, Robert Francis Prevost, posvuda je krenula totalna rasprodaja magnetića za frižider s likom pokojnog pape Franje. Katolici "dobroga papu Franju" otpisaše, dakle, u rekordnom roku.

Kad je papa Franjo umro, ljudi su, kao, plakali za njim. Ljudi koji ga nikad nisu vidjeli, osim na televiziji. Htjeli su biti na njegovom pogrebu, u mramoru i raskoši, zajedno s uglednicima u prvim redovima, da pričaju legende o njegovoj veličini, skromnosti, dobroti, brizi za nekakve siromašne i marginalizirane. Oni su, navodno, bili istinski žalosni. Istovremeno, pored njih umiru ljudi s kojima žive, siromašni, sami, marginalizirani, napušteni, bolesni, dobri. Neki od njih stvarno dobri. Nitko se za njih nije molio. Nitko o njima ne govori ni riječi kad umru, iako su umrli tu negdje, iako su živjeli tu negdje. Nitko za njima ne plače, nemaju ni pojma da su umrli.

Mršavi starac s prljavom kirurškom maskom palom ispod nosa, drhtavim korakom svladava pješački prijelaz. Slab je i bolesno tanak, a koža mu izgleda kao navlaka na kosturu, kao loše skrojena i smežurana maska lutke, izbuljenih i ustrašenih sivih očiju, s rupama na tjemenu gdje je lutkar zaboravio kosu. U obje ruke nosi vrećice s onime što je upravo kupio. Nisu to teške vrećice, ali on je toliko slab i mršav da ga ova desna vuče na stranu tako da se nakrivljuje prema njoj, kao da će svaki čas pasti, ali ne pada nego ipak korača prema kraju prijelaza. Stari nikoga nema, sam je negdje u stanu na drugom katu, bolestan je i krajnje slab, i mislio je da će dosad već umrijeti, ali nije, pa je ogladnio i ohrabrio se da izađe niz stepenice i kupi sebi nešto. Sad bi samo htio stići kući, tako misli, htio bi se s vrećicama popeti uz stepenice, na drugom katu – bit će teško – i otključati vrata. A onda spustiti vrećice u hodnik i leći na krevet. Dok mu glava pomalo poskakuje sa svakim korakom, misli kako će biti lijepo leći na krevet, samo ako uspije doći do njega, a uspjet će, tako sebi govori, iako su vrećice teške. Pa će nešto i pojesti. Raduje se komadu sira koji je kupio i koji je volio jesti, iako ga nije jeo otkad mu je žena umrla.

Nema nikoga da ga spasi. Nitko za njega i ne zna, mogao je biti u najzabitijem zaboravljenom selu, jednako kao i na drugom katu zgrade u Zagrebu. Nema nikoga da ga spasi. Nema više ljudi koje je poznavao u nekom drugom životu, koji je sad toliko daleko kao da nikad i nije bio njegov.

23: Da kompleksnost životinjskog organizma, a uglavnom mislimo na ljudski kad smo bolesni, nadilazi sve na što smo naišli u fizici.

Iako razumijemo procese i reakcije s puno sudionika – produkata, reaktanata, katalizatora, inhibitora, pa i brojnih povratnih veza u tim procesima, u organizmu su mnogi od tih sudionika – uglavnom proteina – višestruko vezani i na druge procese, i rijetko obavljaju samo jednu zadaću. To je molekularna evolucijska ”inovacija” i proteini koji u organizmu ispunjavaju neku svrhu, koji su evoluirali i opstali zbog toga, često se evolucijski “regrutiraju” i u neke druge svrhe - tako su evoluirali i kristalini, proteini koji izgrađuju leću i koji su prije toga služili, čini se, u prevenciji proteinske agregacije (stvaranja plakova) i popravku oštećenih proteina.

Upravo se zato kod rakova koji proizvode proteinsko smeće te njihovog liječenja pokušajima supresije te proizvodnje, može pojaviti niz vrlo raznolikih nuspojava koje naizgled nemaju nikakve veze sa samim rakom. Poznato je npr. da multipli mijelom, koji proizvodi imunoglobulinsko proteinsko smeće, najčešće u IgG kanalu, može uzrokovati poremećaje zgrušavanja krvi te plućne embolije i tromboze. Razlog tome je što imunoglobulini ne sudjeluju samo u obrani organizma od bolesti i zaraze, tj. u funkciji imuniteta, nego su na brojne načine uvezani i u druge procese, uključujući i proces zgrušavanja krvi. Jedna od teških i nažalost, relativno čestih nuspojava lenalidomida – lijeka koji se koristi u liječenju mijeloma – je također pojava krvnih ugrušaka, venske tromboembolije, duboke venske tromboze i plućne embolije. Ja sam plućnu emboliju (obostranu i masivnu) dosad preživio dvaput.

Ovaj je primjer tek jedan od brojnih fenomena, koji je dobro poznat i o kojem se često govori, ali ima ih mnogo koji nisu posve ispitani i liječnicima su uglavnom slabo poznati ili potpuno nepoznati.

Inače, jedna kapsula lenalidomida (Revlimid), što je dnevna doza spomenutog lijeka, košta oko 900 $ za pacijenta ili javno zdravstvo, a njena proizvodnja košta 25 centi.

Pomalo je promašeno govoriti o korupciji zdravstva i znanstvenog istraživanja. Cijeli je proces istraživanja, proizvodnje i prodaje "spasonosnih" kemikalija, zdravstvenog, znanstvenog i svakog drugog kapitalizma i poduzetništva zapravo temeljita korupcija, pljačka i zločin, čak i kad je sve posve "regulirano" i "u skladu sa zakonima".

24: Da i kod nas, naravno, postoje divni doktori sa sjajnim idejama o tome kako bi se rak mogao izliječiti, a sve bi se to, usput, moglo i dobro naplatiti, i to na Antigui, ako se znanost kombinira s poduzetničkim duhom.

U siječnju su se u novinama pojavili članci o umiranju bolesnika od raka koji su se "liječili" na karipskom otoku Antigui, teritoriju izvan dosega bilo kakve ozbiljne zdravstvene regulacije. Tretmane "liječenja" obavljala je tamošnja "klinika" koju je kupio milijarder Alan Quasha i njegova tvrtka Quadrant Clinical Care, a sastojali su se u filtriranju krvi kroz filter SERAPH 100 Microbind tvrtke ExThera iz Kalifornije, tijekom procedure hemodijalize. Svaki je tretman naplaćivan 45000 $. Članovi obitelji nekih od pacijenata izjavili su da se procedura "liječenja" obavljala u užasnim i nehigijenskim uvjetima te bez adekvatne anestezije.

“Klinika” je svoju “čudotvornu” proceduru reklamirala tvrdnjom da ona uklanja metastatske stanica raka iz krvotoka (CTC - circulating tumor cells), a kao dokaz za to navodila je i na sva zvona zazivala kratki izvještaj objavljen u studenom 2024. godine u časopisu Blood Purification iz područja nefrologije, čiji su autori Sanja Ilić i Vedran Premužić. Ilićka je uposlenica tvrtke ExThera, zapravo startupa koji ima pedesetak uposlenika, i to joj je prva afilijacija na članku. Druga joj je afilijacija MiraCosta College, Oceanside, CA, USA. Premužiću su afilijacije Zavod za nefrologiju, arterijsku hipertenziju, dijalizu i transplantaciju KBC-a Zagreb te Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Ilićka je, dakle, kao uposlenica ExThere donijela filtre - to piše i u odjeljku gdje se navode financijeri članka - da ih se testira na hrvatskim pacijentima sa solidnim metastatskim karcinomima kojima se rak mogao detektirati u krvi, njih ukupno svega 10 (!), a ona i Premužić, koji nije onkolog nego nefrolog, u člančiću tvrde da se nakon 120 minuta dijalize broj cirkulirajućih metastatskih stanica (CTC) u krvotoku pacijenata smanjio za prosječno 71%. Tvrde da se smanjilo i prisustvo gljivica i bakterija u krvi kod svih 10 pacijenata. U zaključku navode:

Ilićka i Premužić se na kraju članka zahvaljuju i još jednom uposleniku ExThere, Robertu Wardu, PhD(h), "za njegovu podršku u kliničkoj studiji". Zanimljivo je i da u odjeljku koji se tiče potencijalnog sukoba interesa autora piše:

Studiju je odobrilo etičko povjerenstvo KBC-a Zagreb, a prikupljene su potpisane izjave pristanka svih pacijenata koji su u studiji sudjelovali.

U izvještaju New York Times-a o ovom događaju, navodi se i da je Sanja Ilić iz tvrtke ExThera koja proizvodi filter i Premužićeva koautorica, telefonom i SMS-om komunicirala s obiteljima pacijenata, iako navodno nije imala nikakve veze s "klinikom" u Antigui u kojoj su se pacijenti "liječili", te tvrdila da tretman odlično djeluje, iako su neki od tih pacijenata umrli svega mjesec-dva kasnije.

Na internetskim stranicama tvrtke ExThera danas piše da Sanja Ilić više nije njihova uposlenica i da su raskinuli sve odnose (?!) s tvrkom Quadrant Clinical Care milijardera Quashe.

Premužić je voditelj Odjela za dijalizu Zavoda za nefrologiju, arterijsku hipertenziju, dijalizu i transplantaciju KBC-a Zagreb. Autor je četrdesetak znanstvenih radova. Najcitiraniji rad mu ima četrdesetak citata, objavljen je 2022. godine, a tiče se upravo učinkovitosti SERAPH filtra koji je u toj studiji testiran u filtriranju krvi COVID-19 pacijenata. Premužić je na tom radu osmi od 17 autora.

Dvadeset šestog veljače dr. sc. Vedran Premužić održao je nastupno predavanje Epidemiologija i patofiziologija akutnog bubrežnog zatajenja i to u okviru postupka za izbor naslovnog docenta. Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

25: Da se na zlatnim marama, pored zelene, tirkizne pa i žućkaste boje, ponekad mogu opaziti i tragovi narančaste boje.

Boja zlatne mare (Cetonia aurata) posljedica je interferencije snopova reflektirane svjetlosti (koji prelaze različite “optičke puteve”) na slojevima i strukturama njenog oklopa. Da bi se taj fenomen pojavio, karakteristična veličina struktura mora biti usporediva s valnom duljinom vidljive svjetlosti, dakle stotinjak nanometara. Ovakva boja objekta nije posljedica pigmenta, nego nanometarske strukturiranosti objekta, tj, postojanja karakterističnih, ponavljajućih struktura nanometarske veličine. Takva se boja naziva strukturnom.

Taj fenomen daje karakterističnu metalnu zelenu boju kukca, ali i pojavu narančastih i crvenkastih naglasaka u boji, ovisno o kutu gledanja – kako je strukturna boja posljedica interferencije svjetlosti, tj. poništavanja i pojačavanja valova svjetlosti, ona jako ovisi o kutevima pod kojima se gleda, dakle i o zakrivljenosti oklopa kukca, gdje se kutevi upada svjetlosti bitno mijenjaju.

To se vidi i na ovim mojim fotografijama snimljenim 9. lipnja, gdje se narančasta ”fleka” pojavljuje i nestaje kako se mara pomiče i kako se kutevi upadnog i izlaznog snopa (prema promatraču) mijenjaju. Biljka čije prašnike mare žderu je vjerojatno Sorbaria.

Mare obično smatraju štetočinama jer žderu prašnike i cvjetove, ali one u toj nasilnoj raboti ipak i opraše ponešto. Moglo bi se reći da su, uz to što su žderači cvjetova, i nekakvi oprašivači.

Sve mi se više čini da znanost treba doživljavati u hodu, uz cvijeće i na zraku. Ja je, barem, ispočetka otkrivam zadnjih godina.

26: Da, srećom, našem Goranu Ivaniševiću nisu ostale teške posljedice, nakon što je nagazio na školjku na floridskoj plaži.

Večernji list trećeg je srpnja objavio članak naslova "Ovo je gotovo uništilo Gorana Ivaniševića: Legendarnog Hrvata morali su spašavati u bolnici". Riječ je o strašnoj priči o tome kako je Goran Ivanišević u šetnji floridskom plažom nagazio na školjku, a da mu je u rani koja je nastala ostao komadić školjke veličine nekoliko milimetara koji se morao operativno odstraniti. Članak završava ovako:

A 10. travnja Telegram je objavio članak o formuli za površinu kruga koja je "jedna od rijetkih formula koje se koriste u životu nakon škole". Svjedočimo konačnoj propasti civilizacije.

27: Da kad o stvarima o kojima se ne zna dovoljno ljudi napišu neko "srednje" i netočno mišljenje, nailaze na široko odobravanje publike, zato što artikulacija tog "srednjeg" i netočnog mišljenja rezonira kod većine publike, s obzirom da publika, kao, najčešće, ni onaj koji je mišljenje zapisao, o onome o čemu je riječ zapravo nemaju pojma.

Kad o istoj stvari pravu istinu zapiše netko tko je zna, često nailazi na krajnje neodobravanje publike, koja smatra da onaj koji je istinu zapisao laže, ili da je barem zavidan, zato što se prava istina o toj stvari ne uklapa u srednje i površno mišljenje koje su o toj stvari pokupili i usvojili.

28: Da u "globalnim" i "sveobuhvatnim" teorijama društvene dinamike - ekonomskim, povijesno-tehnološkim, kapitalističkim, marksističkim... - uvijek nešto, i to temeljito, nedostaje.

Ono što nedostaje je psihologija pojedinca, činovnika u Auschwitzu ili bogataša koji plaća da snajperom gađa ljude po Sarajevu. Nedostaje Eichmannova žudnja da bude u društvu "pravih dečkih", da pije pivo s Heydrichom i Himmlerom kao sa sebi ravnima.

- odlomak iz epizode "How Is It That Ordinary People Can Commit Such Overwhelming Evil?" (10. studenog 2025.) podcasta "WHY? Philosophical Discussions About Everyday Life" Jacka Russella Weinsteina (JRW) kojem je gošća bila Elizabeth Minnich. Transkript i prijevod s engleskog su moji.

Najortodoksnija, pa i uobičajena marksistička interpretacija obično inzistira na tome da je za sve ljudske svinjarije u ljudskim društvima zapravo kriv sustav, a ne ljudska priroda (?). Takva interpretacija napola prešutno pretpostavlja da su sustavi nastali valjda nekako “božanski”, posve otkačeni od ljudske prirode i od nje posve neovisno, poslani odnekud “izvana” da jadne, po prirodi (?) dobre ljude, maltretiraju i gaze.

Taj stoljetni animozitet najokorjelijih marksista prema psiho-sociološkim interpretacijama, prema Freudu, Jungu, Frommu, Beckeru, koje se doživljava kontrarevolucionarnim zato što uviđaju da jaram u kojem su ljudi nije nametnut (samo) “izvana” nego ga ljudi često sami sebi stavljaju, pa i vole, posve je promašen.

Nije stvar u tome da se “svijet” interpretira nego “promijeni”, kaže Marx Feuerbachu, ali tko i kome daje pravo da mijenja cijeli svijet i skida jaram onome koji u njemu uživa i koji ga želi? Uostalom, ako bi se tko i odlučio da nekome skida jaram, valjda bi trebalo prije toga pročitati i analizirati gdje je sve jaram prikačen jer bi mu u suprotnom mogao gadno oderati kožu s vrata. Takva bi lakomislena i nenačitana procedura oslobođenja iz jarma mogla čak rezultirati i smrću onoga kojega se oslobađa. Kako vola, tako i čovjeka.

- Kieran Durkin, odlomak iz “Marksistička sociologija Ericha Fromma četrdeset godina kasnije” (2020).

U svim radnim organizacijama postoje ljige i mlađe ljigice na putu da postanu prave ljige, koje se ulizuju onima za koje su procijenili da je oportuno da im se ulizuju. Oni će obaviti najgore stvari zato što im je to "u opisu posla", a zapravo zato što žele piti pivo s Himmlerom i plasirati se u društvo "važnih i velikih dečki", u neko ministarstvo, da budu državni tajnici, redovni sveučilišni profesori, akademici, vrhunski svjetski znanstvenici, predsjednici društava i upravnih odbora, štogod. Sva mašinerija države i državne opresije počiva na njima. Ti slinavci su "uvijek nedužni", oni su "samo radili svoj posao". Nanjušim ih na kilometar, ako starenje nečemu koristi, onda koristi tome.

29: Da su mase već na vlasti i da ne postoje ideali i dobrota koji bi pobijedili u anketama.

Bilo gdje da se danas provede anketa u njoj će, naravno, pobijediti mase, jer je broj jedino što se računa i mjeri. Ako tko upita Židove treba li pobiti sve Palestince, koliki će postotak njih biti za to? Ako tko upita Ruse vole li Putina, treba li pregaziti Ukrajinu i pobiti njenu mladost, koliki bi postotak njih mogao biti za to? Ako tko upita Amerikance je li sam Dragi Bog poslao Donalda Trumpa da ih vrati na mjesto svjetske dominacije koje im pripada, koliki bi postotak njih na to mogao potvrdno odgovoriti? Ima li ičeg glupljeg i naivnijeg od polaganja čiste nade u MASOVNE proteste i pokrete?

Mase su, kako kaže Bernhardov ludi princ iz Hochgobernitza, već na vlasti, i ovo je svijet koji one zastupaju, ovo je dobrota masa.

- Thomas Bernhard, Poremećaj (Verstörung), moj prijevod s engleskog

Prinčev pogubljeni sin na studiju u Londonu čita Kautskog, Babeufa i Turatija i ostalu revolucionarnu literaturu u kojoj se tvrdi da mase tek trebaju doći na vlast. Da mase oni bogati i oni na vlasti pljačkaju i zakidaju. Da, na kraju, postoji bolji svijet sa svijetlim vrijednostima i dobrotom koju mase zastupaju.

Ideja o dobroti masa, o tome da postoji neki bolji svijet koji zastupaju mase je fantazija koju političari stoljećima zlorabe, a "kreposne" mase u njoj uživaju.

30: Da ljudi odlaze posvuda da vide svijeta, iako ne poznaju ni svijet pored sebe, onaj koji su potcijenili tražeći nešto više i bolje.

Ljudi kažu, "Aaaaa, bio sam tamo!", ali to je bezvezna izjava nekoga tko nema pojma o tome gdje je "bio". Zato trče po cijelom svijetu, da "budu" u svim! zemljama svijeta, zamisli, a onda o svemu tome napišu knjigu koja se prodaje kao halva, jer su, zamisli, bili u svakoj! zemlji svijeta, to je zaista uspjeh!

A biti negdje nema nikakve veze s bilježenjem tog "uspjeha" u neku tekicu, zapisivanjem kvačice i skidanjem toga s dnevnog reda, kao i još jedne od "želja" s bucket liste, kako kažu neki naši vrhunski svjetski menadžeri, koji su navodno doživjeli obraćenje pa nakon svega poželjeli "biti" negdje. Biti negdje (a zašto i uopće baš negdje?) znači stalno dolaziti, zbog ljutića, encijana, kosova, proljetnog cvijeća koje se skuplja u krugove, lipa u lipnju, brazdi pokošene trave koje odlaze u perspektivu, plavila brda na kraju dana, drvenog prasca, mirisa okašnjelog gloga, jasmina, divljih karanfila, crvenila jesenskih krošnji, nigdje to nije isto i cijeli je život nedovoljan da se bude negdje (a zašto i uopće baš negdje?), pa čak i na najmanjem od svih mjesta.

Pisati o tome, ipak, nije sapunica i, gola je istina, da to nikad neće doseći popularnost bestselera.

Saša Svetina i ja, Stift St. Georgen am Längsee, 9. prosinca 2025.

Saša Svetina, legenda slovenske biofizike, u listopadu je napunio devedeset godina. Nas dvojica svake godine u prosincu, na našim radionicama biofizike, nađemo pokoju minutu da porazgovaramo, obično za večerom i obično o nečemu što nema veze s biofizikom. Prošle godine, u Tarvisiju, pričao mi je o Črnomlju i kako je kao dijete živio u zgradi nad trgom, gdje je sad banka i živnuo je kad je shvatio da dobro znam gdje je to i da sam prolazio tuda nekoliko puta, promatrajući pažljivo lijepu svjetlost u sunčanim danima i osluškujući Lahinju pod gradom. Pričao mi je kako se kao dijete volio igrati po trgu i kako je silazio do rijeke, u hlad drveća, sve dok nisu došli Talijani. Fini ljudi, kaže, neki oficir koji im se uselio u stan u početku, a onda je doveo i cijelu obitelj, sve dok im svima nije postalo tijesno. Njegovog oca koji je bio nekakav jugoslavenski službenik, po zadatku u Črnomlju, su potom “otpustili”, a onda su se nekako snalazili po Ljubljani.

Prolazeći kroz Črnomelj, zamišljam malog Sašu od šest godina kako trčkara po trgu i vozi bicikl. Ljudi odlaze u Kinu i Tajland da vide svijet, a nemaju pojma da mali Saša živi u Črnomlju. Rat je.

Kostanjevica na Krki, 28. rujna 2025.

31: Da je japansko ministarstvo okoliša 1996. godine odabralo stotinu karakterističnih zvukova koji predstavljaju Japan, s namjerom da ukaže na zvučno zagađenje.

Među tih stotinu zvukova su i glasanje japanskog (mandžurijskog) ždrala, zvuk suzumushi cvrčaka, pucketavo pjevanje kajika žaba u rijeci Hirosi, šuštanje bambusove šume kod Kyota, jecanje vjetra kroz borove šume izrasle na ostacima dvorca Oka... Jednom davno i ja sam počeo sustavno skupljati zvukove, ali nisam u tome dugo ustrajao. Skupio sam tek prvog kosa na Mirogoju, cvrčke u kumrovečkom predvečerju, jutarnji pjev ptica u Šilu na Krku, kukavicu u Mariji Gorici, valove u plićaku ispod Haludova kod Malinske, ptice u Jurkloštru, kraj Gračnice, slapove nad Gozd Martuljkom, mukanje krava na planini Zajavornik u Pokljuki, klokotanje potoka Kamačnik, vrane u osječkoj Tvrđavici kraj Drave...

>> Krave na planini Zajavornik u Pokljuki

>> Prvi kos na Mirogoju

>> Cvrčci u Kumrovcu

32: Da se "manjina" uvijek shvaća nacionalno, politički ili seksualno, a gotovo nikad intelektualno.

Kad se kod nas čuje "manjina", ako se ne misli na homoseksualce onda se misli na Srbe ili one koji ne vole Marka Perkovića Thompsona ni ustaše. Ta je riječ dobila negativni prizvuk jer označava one neke koji se ne uklapaju u dominantne narative o obiteljskoj i domoljubnoj ljubavi i slavnoj nacionalnoj povijesti. Za označavanje i "prepoznavanje" manjina izmišljene su ili barem groteskno preuveličane pripovijesti koje se plasiraju u javni prostor. Posebno su popularne pripovijesti o manjinskim udrugama koje parazitiraju na tkivu hrvatske države i podrivaju je iznutra, a za to su još i plaćene iz državnog proračuna. Da nije zlokoban bio bi smiješan taj bi narativ o manjinskim udrugama i organizacijama koje dobivaju navodno ogromna sredstva ne bi li rovarile protiv Hrvatske ili izvodile neke izopačene kulturne programe. Narativ je većim dijelom izmišljen ne bi li se na njemu profitiralo, a zamagljuje činjenicu da je intelektualni i svaki drugi javni prostor u Hrvatskoj posve većinski, isprazan, i u suštini neslobodan. Dovoljno je samo osluhnuti programe Hrvatskog radija i televizije da se uoči kako tamo već godinama drobe potpuno isto i većinski – od vrlina domoljublja i katoličanstva, slavne povijesti, narodnih nošnji, konja i tamburica, preko fingirane malograđanske kulture do stupidne politike i grotesknih prepucavanja iz najvišeg hrvatskog političkog tijela iznad kojeg je samo Dragi Bog.

Ono što je navodno drukčije protjerano je u manjinske programe i projekte, iako često, čak ni tamo, uopće i nije drukčije, nego su samo nošnje pomalo različite, kao i sumnjivi akademici koji se slave. Manjina se shvaća uvijek nacionalno ili seksualno, nikad intelektualno. Nema utočišta za intelektualne manjine, niti posebnih programa za njih. Njima je namijenjeno prešućivanje i protjerivanje na nečujnu marginu, da ne remete uobičajeni biznis i stupidnu dinamiku, posve istu iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće. Ionako nitko nakon svih tih godina zatupljivanja ne bi ni razumio o čemu oni govore i što uopće hoće.

Kompleksnost manjinske intelektualnosti danas je (nacionalnoj) većini toliko neprepoznatljiva da se oznake koje joj se pripisuju uvijek trivijalne i pogrešne, ali sasvim funkcionalne u smislu prepoznavanja misli koja je nepoželjna u nacionalističkoj projekciji. Stoga je manjinski intelektualac ili Srbin ili četnik ili jugokomunjara. Termin "Srbin" se u korienskom novogovoru odnosi na svakoga tko se ne uklapa u ljubav prema Hrvatskoj, to je odavno poznati ustaški izum. Primjenjuje se na svakoga tko ne misli dovoljno domoljubno i tko ne urla "za dom spremni". Meni su, drugog studenog, nakon što sam podijelio video odlomak iz jedne emisije otprije skoro deset godina u kojoj sam govorio o Jasenovcu, sljedbenici poglavnika poručili: "kurvo srbska ako ti ne paše ova država idi u svoju srbiju."

Postoje i ponešto rafiniranije odrednice manjinske intelektualnosti, ali su mnogo rjeđe jer zahtijevaju određeni nivo razumijevanja pa su stoga manje funkcionalne u identifikacijskom smislu. U toj skučenoj i tupoj nacionalističkoj optici, sve što bilo tko čini i radi na kraju se svodi na to je li (bio) Hrvat.

- Adolf Hitler, Mein Kampf, moj prijevod s engleskog

Nacionalisti uvijek unižavaju i prljaju ljude i pokojnike. Od svega što su bili, oni ih smanjuju i prešaju tako da stanu u njihove stupidne i skučene ladice, i vidike o tome koga bi u "slavnu" nacionalnu povijest i kulturu trebalo zapisati, a koga prešutjeti zato što je "nečist".

- Antonio Šiber, >> Ostati zdrav među bolesnicima

Nacionalistička opsesija navodnom "kulturom", točnije nacionalno očišćenom "kulturom" bijela lica, u kojoj nema ni traga nacionalno nepodobnim elementima – srpstvu, židovstvu, romstvu... – tipična je za nacizam, jednako danas kao i u Drugom svjetskom ratu. Poriv da se zatre svaki spomen kulture "onih drugih" je totalitarni, smrtonosni poriv betoniranja povijesti, brisanja svega što se ne uklapa u čistu sliku isfantaziranog nacionalnog mita u kojem nema mjesta ni za koga drugog, osim za pokorne i dobre Hrvate. Ustaška i svaka nacionalistička kultura su po tome sredstvo nasilja i prisile, nasilna razdioba na "našu" i "tuđu" kulturu, a o onoj "tuđoj" i ne treba razmišljati i propagirati je, jer je to, zapravo, čin nacionalne izdaje.

U svemu tome nema ni mjesta, a kamoli razumijevanja za one koji nacionalnu oznaku ne smatraju nimalo relevantnom za intelektualnu aktivnost, iako ih se u grotesknoj nacionalističkoj i naširoko prihvaćenoj kategorizaciji svakako smatra izdajnicima.

33: Da je Zagreb postao ruglo, otužna, razbijena i prljava ljuštura od grada koja svojim stanovnicima krade život gdje god da krenu - u tramvajima i na križanjima, na autobusnim stanicama gdje se čekaju ZET-ovi autobusi za koje nitko ne zna kad i kako voze.

U toj se ljušturi smrdljivoj od smrdljivih kontejnera kao od šale samozapali "simbol" grada koji je ostavljen da trune, o kojem nitko ne brine, ali svejedno pametuju o "simbolu"i "arhitekturi", a političarima s državne i gradske razine, onima koje zovu lijevima, i onima koje zovu desnima, glavno je da jedni prebace krivnju na druge i mirno nastave s desetljetnim maltretiranjem svojih građana, da im utjeruju strah u kosti domoljubljem, ratom, poviješću, Hajdukom i Dinamom te urliču s tribina "bravo naši dečki!" ne bi li dobili i još koji glupavi glas na izborima.

U tom se "gradu", na Jarunu, već tko zna koji put u posljednjih nekoliko godina i opet raskopavaju parkirališta, i ostavljaju gole cijevi u njima, da ih kiša i lišće zatrpavaju dok zjape prazni tjednima i mjesecima i dok nitko ne dolazi da bilo što po tom pitanju napravi, ali su svejedno zatvorili pristup tim rovovima, ostacima zagrebačke i hrvatske propasti, urbane apokalipse, da ne bi tko slučajno pao u njih i tužio koga, možda iz gradske vlasti.

Bolje je svakako da i dalje kradu živce i živote svojim milim građanima dok kruže automobilima ne bi li ih gdje i bilo kako ugurali nakon što su se dva sata vozili s posla. Tko im je, uostalom, kriv što ne voze bicikle i što imaju rak. Svakako bi im bilo bolje i da su malo veći domoljubi jer ne bi toliko kenjkali pa ih ne bi pritislo dok čekaju u kilometarskim zastojima. Zagreb je, inače, naš, ako niste znali.

Prašnjavi centar se ljušti, periferija se stalno iznova uzaludno raskopava, smeće smrdi, parkirališta su zakrčena, ceste su stalno blokirane, autobusi preskaču red vožnje dok ih putnici satima čekaju na okretištima, prometne gužve su tolike da je stanje svijesti ljudi poremećeno. Stanovi su investicije, a zgrade se prazne, u njima uopće nema ni ljudi ni duha, ostale su samo ljušture i sjene. Institucije su ruglo. Sveučilište je ruglo, bolnice su opljačkane. Zagreb je propali grad. Zagreb, tak' imam te rad!

34: Da vrhunski svjetski, a i oni drugi znanstvenici, obično završavaju predavanja prikazujući nizove fotografija nasmiješenih studenata i suradnika.

Uvijek su tu sretna i nasmiješena lica suradnika i studenata, sve je lijepo i krasno, idilično, možda fotkano na nekom team buildingu s kravicama ili na skijama. Uobičajeno se tvrdi da je cilj da se oda priznanje onima koji su radili na onome što šef grupe ili laboratorija prikazuje, no stvarni je cilj da se pokaže s kojim sve facama šef ima suradnju, koje je sve projekte dobio te s koliko "grla" raspolaže i koliko ih nadzire i vodi. Što ih je više, to je i šefov status, naravno, impresivniji.

Znao sam to, naravno, i ranije, no podsjetio sam se toga na predavanjima koja sam slušao u Ljubljani, od 22. do 25. rujna, na konferenciji "Coarse-Graining Tissue Mechanics 2025", gdje su i mene pozvali da održim predavanje. Sjetio sam se tom prilikom jedne svoje finte, tipične šiberske anarhističke diverzije, iz 2017. godine kad sam i ja prikazao svoja "grla" na jednoj konferenciji (ispod; donji dio slike).

Predavanja su bila zanimljiva, a stigao sam pomalo, iako me zdravlje i nije služilo, i porazgovarati s ljudima, nevezano uz konferenciju. Toši mi je tako rekao da mu Japan ne nedostaje previše i da “moj” plemeniti i poetski Japan nema nikakve veze s njegovim, betonskim i urbanim. Rekao mi je i da mu se roditelji ne vole više pa mu se baš i ne vraća, pogotovo ne svako malo. Daleko je od Ljubljane, uostalom. Potom je ipak dodao da mu pomalo nedostaje hrana, iako u Ljubljani ima ramen i suši restorana. A pogotovo mu nedostaju toplice. Kaže da ovo u Europi uopće nisu toplice, da je išao čak u Mađarsku (otkud mu ta ideja, pitam se?) da se okupa kako valja, ali da čak i u Mađarskoj (otkud mu ideja da iz Slovenije ide u Mađarsku u toplice?!) svi nose kupaće kostime i da se muškarci i žene kupaju zajedno. Kakve su to toplice, čovječe?! Kaže da se u pravim, japanskim toplicama moraš kupati gol, samo s muškarcima, a da od odjeće smiješ imati samo vezicu za kosu. Rekao sam mu da skupljam priče i da ću ovu njegovu svakako zapisati, na što se nasmijao. Mislim da me nije baš shvatio.

Tošija sam ponovo vidio 9. i 10. prosinca na biofizičkoj radionici u St. Georgen am Längseeu, i to na sekciji predavanja kojoj sam predsjedavao. Prije nego što je započeo, prišapnuo sam mu da se dobro čuva jer ću mu na kraju predavanja postaviti jedno stvarno gadno pitanje. Beware! Nasmijao se i mislim da me nije baš shvatio.

35: Da moja krv ima, i nakon svega, praktički isti okus kao onaj koji pamtim iz djetinjstva.

Sedmog kolovoza porezao sam se po palcu, zapravo dobro zasjekao u nokat. Zna mi se to dogoditi kad kuham s tuđim noževima, bez svog gigantskog japanskog noža. Briznula je krv, i to baš jako, jer sam na martefarinu, i, kao kad sam bio dijete, refleksno sam palac gurnuo u usta. Krv je bila slana, topla, i još nekakva što ne mogu opisati – najbliža riječ koju za to imam je "duboko" – ali okus joj je bio baš onakav kakav pamtim iz djetinjstva, usprkos svim odstupanjima i poremećajima koje traže u njoj svaki mjesec.

Osjetio sam zbog toga zadovoljstvo.

Zadnji put osvježeno 22. prosinca 2025. godine