52 stvari koje sam naučio u 2024. godini, prvi dio (10. prosinca 2024. godine)

1: Da čak i u Vipavi cijene Leonarda da Vincija.

Krajem travnja sam u Vipavi fotografirao model mosta koji je netko načinio, očito prema zabilješkama Leonarda da Vincija (na fotografiji). Pored izloška ništa nije bilo zapisano, ali sam ga prepoznao iz Leonardovih skica koje sam godinama pregledavao.

Leonardovom mostu u principu ne trebaju čavli i brzo se složi i ponovno rastavi te transportira. Opterećenje ga čak i dodatno učvršćuje zato što su elementi (drvene grede) postavljeni tako da jedan drugoga "zaključavaju" kad ih se optereti. Dizajn je modularni pa treba izraditi zapravo samo dva tipa drvenih greda u određenom broju komada, ovisno o željenoj duljini mosta.

Stoljećima kasnije, donekle sličnu ideju propagirali su Buckminster Fuller i Kenneth Snelson, a nazivali su je tensegrity (od tension i integrity; tensional integrity). U tensegrity arhitekturi kombinirali su se mekši elementi (kabeli, žice, užad) koji su mogli podnijeti mnogo napetosti i sile rastezanja, i tvrđi, kruti elementi u kompresiji, obično čelične šipke ili drvene grede, kao "sidra" napetosti, mjesta lokalizacije i "kroćenja" sile. Pametnim dizajnom, vodeći računa o napetosti i ravnoteži sila, Snelson je gradio visoke tornjeve bez ijednog čavla i vijka.

Godine 2017., u okviru popratnih zbivanja opsežnoj izložbi radova Vjenceslava Richtera 2017. održao sam predavanje "Kako se suprotstaviti sili i nepravdi". U tom sam predavanju spominjao Snelsonove radove kao djelomičnu paralelu onoga što je Richter radio. Na jednom od slajdova koje sam tada prikazao vidi se Snelsonov "needle tower" (igleni toranj; ispod). Snelson je lukavim rasporedom kabela i njihovih hvatišta na cijevima, inženjeringom sila, postigao da toranj stabilizira sam sebe vlastitom težinom – izgleda kao da "lebdi".

O Leonardu da Vinciju, slikanju i bojama, snimio sam 8. ožujka epizodu podcasta "Otvoreno pismo", "Leonardova znanost slikanja". Evo linka na >> zvučni zapis te epizode (download MP3 datoteke).

Vipava je, inače, lijepo mjestašce na puno vode koja se u njega slijeva, s mnogo mostića koji prelaze te tokove. Voda je zelena i tirkizna i hladi, tako da je uz nju uvijek ugodno. Kad sam, krajem travnja, ulazio u Vipavu, osjetio sam da je drveću tamo posebno ugodno. Ogromna stabla uspijevaju zahvaljujući posebnoj mikroklimi Vipavske doline koja je zaštićena od vjetrova i ugodno topla.

2: Da su prirodni znanstvenici koji nadmeno i u svakoj prilici potcjenjuju društveno-humanističke znanosti te koji nemaju nikakvog obrazovanja iz filozofije i sociologije, a ni sami se nisu potrudili da se obrazuju u tom smjeru, uglavnom slični jedni drugima kao jaje jajetu.

Redovito imaju iritantan i opasno plitak, napuhani, pokroviteljski i mesijanski stav i nastup o važnosti znanstvenih istraživanja i sebe samih, naravno, te nadmeni odnos prema svemu što se ne može odmah izmjeriti i što se ne uklapa u pametovanje, indoktrinaciju i legende koje su pokupili na studiju te kasnije, u svom profesionalnom okružju. Podsjećaju, zapravo, na pubertetlije koji su s godinama uvježbali nastup i nabrijali samopouzdanje, bivajući okruženi istim takvima kakvi su i sami. To su ljudi koji su oštećeni svojim zanimanjem. Ima u svemu tome nešto isprazno i krajnje stupidno, iako mnogi to nazivaju pameću i inteligencijom.

Iako popularni psiholozi tvrde nam je zbog mentalnog i psihičkog zdravlja nužno izlaziti "u svijet", "među ljude", uske zajednice i ljudi koje stalno susrećemo zatvaraju obzor, nameću sustave skučenih vrijednosti i liste stvari koje se smatraju važnima te formalizirane načine na koje se govori o svijetu. A na drugoj strani, u profesionalnim se krugovima pomno označavaju mišljenja koja se smatraju skandaloznima. Za ljude koji zastupaju stavove i poglede koji su nekompatibilni s vrijednostima i konsenzusom koje se u skupini njeguju, bio on profesionalni, vjerski, nacionalni, kulturni ... izmišljaju se stravični ili komični nazivi koji služe da ih se u sekundi označi i diskreditira, da ih se isti čas i u svakoj prilici izopći iz stada. I najobičnije ovce smatraju, naime, sebe same inteligentnima, pogotovo kad razgovaraju isključivo s drugim ovcama koje im povlađuju.

Tek kad se profesionalna i svaka druga kultura sagledaju izvana, iz pozicije namjernog i svjesnog nepripadanja i otpadništva, outsiderstva, moguće je bivati i misliti slobodno. Ne propagiram nužno takav put i nemam pojma je li on prikladan za svakoga, ali ako se odlučite na takvo što, mogu tek savjetovati da se pripremite na situacije u kojima će vas svaka ovca nazivati nepismenim, taštim, neukim, prolupalim, ljubomornim, ograničenim, jalnim, ciničnim, mračnim, oholim, ogorčenim, mrgudom, poklonikom teorija o ljudima-gušterima i slično. Kad uistinu sigurno, razumno i samosvjesno sagledate situaciju izvana, pravovjerno blejanje vam ne bi smjelo nimalo smetati. Takvo je barem moje iskustvo.

Jedna od glavnih lekcija našeg tragičnog stoljeća, u kojem je toliko milijuna nevinih života žrtvovano u planovima za poboljšanje sudbine čovječanstva, glasi – čuvajte se intelektualaca. Ne samo da ih treba držati podalje od poluga moći, nego im treba pristupati s najvećom sumnjom kada žele grupno ponuditi savjet. Čuvajte se odbora, konferencija i udruženja intelektualaca. Ne vjerujte izjavama za javnost poteklim iz njihovih zbijenih redova. Odbacite njihove ocjene političkih vođa i važnih događaja. Jer intelektualci ni izbliza nisu izraziti individualci i nekonformisti, oni slijede stalne obrasce ponašanja. Često su ultra-konformisti unutar krugova koje sačinjavaju oni čije odobravanje traže i cijene. To je ono što ih, kad su masa, čini tako opasnima, jer im omogućuje stvaranje klime mišljenja i prevladavajućih ortodoksija, koje često generiraju iracionalne i destruktivne načine djelovanja. Ponad svega, moramo uvijek imati na umu ono što intelektualci obično zaboravljaju: da su ljudi važniji od koncepata i da moraju biti na prvom mjestu. Bezdušna tiranija ideja najgora je od svih despotizama.

- Paul Johnson, Intellectuals (1992), moj prijevod s engleskog.

Snimio sam ove godine dvije epizode podcasta "Otvoreno pismo" koje se bave temama na ovom tragu – >> Bijeda intelektualaca, 25. ožujka, i >> Identitet nepripadanja, 3. rujna (linkovi vode na MP3 zvučne zapise tih epizoda).

3: Da ljudi prolaze pokraj smokve pa je svejedno nitko ne osjeti – do njih ne dopire zeleni i svježi miris smokvina mlijeka.

Ljudi prolaze pokraj zrikavaca, a kad dođu u stanove, nakon kasnih večernjih šetnji, nitko i ne zna da su prolazili kraj njih, kraj zapuštenih dvorišta gdje još nisu stigli sve betonirati i gdje ima i mirisnih smokava i pavitine. Ljudi prolaze ispod zvijezda, a ne mogu ih vidjeti, iako, treba reći, nikad i ne gledaju u nebo pa im je svejedno. Sve je zagađeno svjetlošću cirkusa, plavim, crvenim i žutim svjetlima na obali, zvukovima bubnjeva koje vjetar prenosi preko valova, zujem klima-uređaja i trafo-stanica, teškim mirisima na koži posve mladih djevojaka, izgorjelim ugljenom i benzinom, i kanalizacijom. Ljudi cijele živote provedu pored trafo-stanica i nikad ni ne čuju kako stravično zuje, valjda bi poludjeli da čuju pa otupe.

Svijet je odavno neosjetljiv na glazbu i takt prirode, a ljudi osjećaju samo plastično i ekstremno, samo ono što je daleko iznad praga podražaja i što je toliko grubo da mu se struktura više uopće ne razaznaje, razaznaje se tek da je neizbježno i glasno prisutno.

Vrapci. Lović Prekriški, 17. ožujka 2024.

4: Da je hrvatska politička scena krajnje nekvalitetna, lažljiva, hvalisava, lažnjačka, samoljubiva, egomanijačka, licemjerna, častohlepna, himbena, kvarna, potkupljiva, oportunistička, nedosljedna, površna, konformistička, nekoherentna, prijetvorna, narcisoidna, zla, neinventivna, sebična, pohlepna, prevrtljiva, malograđanska, primitivna, plitka, isprazna i stupidna.

Znao sam to i prije, a to svakodnevno postaje sve jasnije, iako mračnije, kako godine odmiču, ali čovjek se posebno podsjeti na to svaki put kad i opet budu nekakvi izbori. Mladi ljudi vjerojatno imaju od politike nekakva očekivanja, a potrebna su ipak tri-četiri izborna ciklusa da shvate kakvi su ljudi na toj sceni, tj. kakvi su ljudi koje ta pozornica privlači i održava i koji se na kraju izbore za poziciju na toj sceni, nakon što potisnu manje pragmatične i zanesenije konkurente. Dok omladina pohvata što se sve zbiva i o čemu je riječ, već i osijedi i ostari.

Koliko je politička scena u Hrvata (ne)kvalitetna, govori i činjenica da poveći dio “lijeve” scene istog časa kad im se ukaže prilika da zasjednu na liste iza nekakvog prevrtljivog nasilnika i desničara, odmah zaboravlja i napušta sve ono “uzvišeno” o čemu su četiri godine blagoglagoljili, ne bi li još jednom i pod svaku cijenu zasjeli te nastavili uzvišeno blagoglagoljiti do iduće prilike. A i to što blagoglagolje je posve šuplje. Govore o socijalnoj pravdi i jednakosti pa se oduševljavaju i zagovaraju plastične autiće s personaliziranim mirisom što ih sklapa nekakav mešetar koji preprodaje stanove po Dubaiju. Govore o užasima "rentijerske ekonomije" i betoniranju obale, a iznajmljuju viletinu s betonskom bazenčinom u Istri. Kakav je to politički rad, kakve su to ideje, kakva je to ideologija? Kakva je to vjerodostojnost? Nitko s imalo soli u glavi ne može vjerovati takvim ljudima.

Govori se o nekvaliteti ovoga i onoga u hrvatskom društvu, svega zapravo, ali moglo bi biti da je najnekvalitetnija i najpoltronskija njegova politika i ljudi u koje bismo se – tako kažu – trebali pouzdati da će zastupati naše interese. Naši zastupnici uđu u Sabor i potom posvuda objavljuju fotke u ispeglanim odijelima, s osmijesima od uha do uha i pišu kako su ponosni do neba. Što bi se od takvih uopće moglo očekivati?

Desnica pogotovo, svaki put iznova, laže kako postoje neki ljudi iz naroda koji će konačno zasjesti gdje treba i pozabaviti se pravim problemima te uvesti reda čvrstom rukom! Ta pučko-politička fantazija o najvišim vrlinama nepogrešivog naroda i o tome da negdje u Hrvatskoj postoje ljudi koji mogu pokrenuti stvari, odn. pričepiti ih čvrstom rukom, služi samo tome da stalno održava lažni privid bolje budućnosti. Ovakva politika u ovakvom društvu uopće ne može pokrenuti stvari niti stvoriti bilo što fundamentalno novo, jer je evoluirala upravo zato da sve ostane kako je i bilo, a ljudi koji su joj po volji i koji se uspijevaju u nju plasirati su, skoro po definiciji, isti takvi. A narod ih, naravno, baš takve i voli. Političari su, a kakvi bi drugi i bili, upravo ljudi iz tog naroda.

Sve stranke tvrde da zastupaju narod, pa sam bio prisiljen zaključiti da ja izgleda uopće nisam narod.

O politici i svemu onome što se čini "u ime naroda" snimio sam krajem listopada 2023. epizodu podcasta "Otvoreno pismo", "U ime naroda". Evo >> linka na MP3 zapis te epizode.

Ove sam godine snimio i epizodu >> "Priručnik za izbore 2024." (MP3), prema predgovoru moje >> istoimene knjige koju sam također napisao i objavio ove godine.

5: Da su oni koji u romanima Thomasa Bernharda vide prvenstveno stil i formu, a takvih je puno, te lamentiraju uvijek prvenstveno o tome kad je o Bernhardu riječ, promašili suštinu njegovog pisma.

Bernhardov je stil, naravno, poseban i šizofren, ali ne postoji radi sebe. Stil postoji kao sredstvo da se približi narav mišljenja, a kod Bernharda je ono redovito bijesno, opsesivno, ali i razotkrivajuće.

Međutim, jedna ovakva misao ne shvaća se ozbiljno, čini mi se, iako su, koliko znam, uvijek te i takve misli koje se ne shvaćaju, niti će se shvaćati ozbiljno – uostalom, postoje samo one misli koje se ne shvaćaju ozbiljno – upravo one najozbiljnije. Mi, da bismo preživjeli, mislimo isključivo takve ozbiljne misli koje se ne shvaćaju ozbiljno, pomislih.

Ako postoji jedna riječ kojom bi trebalo opisivati njegova djela onda je to OSLOBAĐAJUĆE. Oslobađajuće je znati da je netko konačno rekao što je trebalo reći i konačno potvrdio da možda i nismo posve ludi, u svijetu plastike i lažnih uzdaha, zanosa i masovnih hipnoza te trule kulture, raspadnute znanosti i licemjerne vjere. Takve se stvari, naravno, ne govore u pristojnom društvu. To je uspjelo samo Bernhardu. Ljudi vole lijepe priče, one koje uzdižu duh i koje koriste da se, za sitne pare, uljuljkaju u ideju da su i oni sami zapravo bića visokog duha i morala, ideala koje njeguju i principa kojih se nikad ne bi odrekli. Takvima je, u vezi s Bernhardom, mnogo lakše lamentirati o stilu nego o stvarnoj poruci. Za njih je Bernhard barem pesimist, ako ne i mizantrop i nihilist, oni su sami sebi dokaz da postoje bolji ljudi i kvalitetnije emocije.

Uostalom, malo tko danas misli uistinu ozbiljne misli, a one koji ih misle, smatraju neozbiljnim.

6: Da novac nije ono što vas čini sretnim.

Tako je Iva Todorić poručila u intervjuu za neku televizijsku emisiju Nove TV.

Ima ona pjesma 'nije sreća para puna vreća'. Ja sam to živjela i ja sam živ primjer toga, tako da svim gledateljima mogu reći da novci nisu ono što te čini sretnim, novci su ono što ti daje slobodu u životu, a ono što te čini sretnim su male stvari.

Ne morate se, dakle, truditi uzaludno stremiti prema novcu i imovini, gospođa je već sve to isprobala.

Bilo bi ipak vrijedno čuti što kažu Iva Todorić i njena torbica od 11000 eura o pokvarenosti hrvatskog sudstva.

7: Da Ivan Đikić i dalje prodaje fintu s "mladim i talentiranim ljudima koji nemaju šanse".

Prodao ju je dosad valjda dvadeset puta, svaki put kad gura neku svoju stvar. Ovaj put je, u svibnju, i opet bila riječ o tome što ga nisu izabrali u HAZU pa je Đikić izjavio kako mladi ljudi u Hrvatskoj nemaju nikakve šanse:

Nažalost, Hrvatska se presporo mijenja i gledajući današnji primjer iz HAZU očigledno je zašto brojni mladi i talentirani ljudi nemaju iste šanse i uvjete za uspjeh u zemlji. Neki se izbore isključivo svojim talentima a mnogi nažalost napuštaju zemlju i ne vraćaju se. Upravo zbog onih koji su ostali u Hrvatskoj važno je i dalje ustrajati u stručnom radu s mladima u RH.

Posebno hvala na slici iz Hrvatske Ulice slavnih u Opatiji sa zvijezdom koju sam dobio 2006. godine za znanost.

Posebno hvala na slici iz Hrvatske Ulice slavnih u Opatiji sa zvijezdom koju sam dobio 2006. godine za znanost.

Da su Đikića ipak izabrali u HAZU, mladi i talentirani ljudi imali bi puno šanse za uspjeh u Hrvatskoj. Ovako ništa.

Izrazito narcisoidni znanstvenici vide znanost kao zbirku osvojenih trofeja kojima se drugi trebaju diviti. Narcizam znači i ovisnost o uvažavanju [...].

- Bruno Lemaitre, Esej o znanosti i narcizmu (2015).

O narcizmu u znanosti snimio sam u kolovozu 2023. godine epizodu podcasta "Otvoreno pismo", "Esej o znanosti i narcizmu". >> Evo linka na MP3 datoteku te epizode.

8: Da su Ivan Pavao II i kardinal Kuharić voljeli nogomet.

Anton Samovojska, uobičajeni komentator nogometa na nacionalnoj dalekovidnici izjavio je da je

... naš dragi papa Ivan Pavao II volio nogomet, kao i naš kardinal Kuharić.

Ja sam pak, iz pouzdanih izvora, saznao da su jako voljeli i pečenu prasetinu.

I ova je godina, kao i svaka, bila nogometno naporna, a ova i malo više zbog Europskog prvenstva u nogometu. Nema tko kod nas ne laprda o nogometu, često uzvišeno i veličanstveno, o toj slavnoj igri u kojoj sudjeluju pogotovo oni koji odgovaraju svjetonazoru onoga tko laprda, od velikih hrvatskih domoljuba, ponosne hrvatske sirotinje koja čuva ovce, radničke sirotinje iz razvaljenih predgrađa velegradova, ustaša, antifašista, popova, partizana, musave dječice i migranata, potlačenih žena, nabrajajte dalje, meni je već lagano muka od nogometa, kao i svake godine.

Možda su ipak od svih najnaporniji HRT-ovi sportski novinari. Oni su, naime, uvjereni da upravo oni daju poseban i trajni pečat veličanstvenoj povijesti hrvatskog nogometa. Svaki se od njih trudi da se u prijenosu utakmice zadere u pravom trenutku ili da ispali nešto po čemu će ga pamtiti u slavnim stoljećima koja slijede. Ove su godine snimili čak i najavu za nogometne utakmice u kojoj se nekoliko njih deralo i urlalo, dok je u pozadini išla audiosnimka nekakvog prijenosa iz slavne nogometne prošlosti u kojoj se neki treći od njih također derao i urlao. To je, naravno, vrlo sportski i upečatljivo te nadasve domoljubno.

9: Da je turistička sezona u Hrvatskoj nešto poput naleta jata riba ili dupina.

Domaći znaju kad i gdje dolaze pa se skupe u vali s mrežama i harpunima, a onda krene pokolj. Vožnja taksijem od splitskog Parka mladeži do aerodroma 1800 eura. Pola litre vode 5 eura. Kuglica sladoleda 5 eura. Fljas! Fljas! Fljas!

I tako to ide, sve dok ne poubijaju sve srdele i dupine kojima se omaklo da zalutaju u tu uvalu.

Ove sam godine, krajem srpnja, snimio i epizodu podcasta "Otvoreno pismo" o hrvatskom turizmu. Evo linka na >> MP3 datoteku te epizode.

10: Da tikve možda koriste svoje velike listove da zaštite cvijet i spriječe isušivanje tla na kojem rastu.

List služi za sintezu šećera, škroba i celuloze, koja je pogonjena sunčevom energijom – svjetlošću, i obično ga zamišljamo u brojnim ponavljanjima, bez nekog posebnog uzorka, recimo na šljivi ili trešnji, ili nešto regularnije kao na bagremu ili čistacu. Potrebno je, dakle, općenito govoreći, rasporediti što više tih kemijskih tvornica na što manjem prostoru radi efikasnosti proizvodnje.

No, evolucija je "vrag" pa su se neke biljke vjerojatno "dosjetile" (evoluirale) da listom zaštite cvijet i spriječe isušivanje tla na kojem biljka raste. Listovi takvih biljaka dobivaju [i] drugu, dodatnu upotrebnu vrijednost. Ideju o promjeni "namjene" odn. uloge i funkcije molekula i struktura s odmakom evolucije predložio je još Darwin, a ona je u međuvremenu uvjerljivo dokumentirana. Takva se promjena naziva egzaptacijom (exaptation). Primjer koji se često spominje je ptičje perje koje je u početku vjerojatno služilo termičkoj izolaciji, a kasnije je svoju prvenstvenu svrhu pronašlo u letu, premda i dalje dobro služi termičkoj izolaciji.

Dvanaestog srpnja fotografirao sam na kompostu kraj šume nekakvu tikvu (buču, bundevu, ne mogu ponuditi precizniju klasifikaciju, alati umjetne inteligencije prepoznaju je kao Cucurbita pepo – običnu bundevu – s vjerojatnošću od oko 51 %). Listovi tikve su ogromni, na snažnim stabljikama koje podsjećaju na stablo malenog drveta pa stabljika i list koji podržava izgledaju gotovo poput minijaturnog drveta. Svojom strukturom, a pogotovo rasporedom, zasjenjuju cvijet i plod, koji rastu u lijepom zaklonu i na donekle očuvanoj vlazi tla, u paklenoj vrućini kakva je bila u srpnju ove godine. Plodovi svih tikve su puni vode, uostalom, a traže i mnogo zalijevanja kad ih se komercijalno uzgaja.

Evolucijom oblika, veličine i rasporeda listova postignuta je, dakle, najvjerojatnije i dodatna funkcija lista, ona koja možda i nije bila osnova za selekciju u prvoj "rundi" evolucije, ali koja je s vremenom postala odličan i važan "dodatak" preživljavanju. To je možda i znatno doprinijelo širenju tikve na staništa gdje to ranije, bez tog "dodatka", nije bilo moguće ili barem nije bilo pretjerano uspješno.

Tikva je, inače, još po nečemu posebna biljka – ima najveću pelud u biljnom svijetu, a pojedina zrna peludi vidljiva su i golim okom.

U vezi s tikvama, zapravo tikvicama, onim duguljastim i zelenim, zapisao sam u besanoj noći 13. srpnja (zbog kemoterapije) još i kako bi ih se moglo pojesti. Pa evo, možda kome bude koristilo...

[1.] Ako nemate pametnije ideje, uvijek ih možete naribati, posoliti i malo popapriti i ostaviti da puste vodu. Dobro ih ocijedite. Možete slobodno dodati i curry ili barem malo kurkume za ljepšu boju pa umiješajte u smjesu za uštipke te pržite u dubokom ulju. Kud ćeš bolje, ako znaš napraviti dobre uštipke, a to nije posve jednostavno, iako je za one koji su ih napravili stotinu puta, kao ja, ekstremno jednostavno. Ako niste skloni bacati tekućinu iz ocijeđenih tikvica, prvo pripremite tikvice, a tekućinu koristite u pripremi tijesta za uštipke. To je bolja opcija, ali zahtijeva nešto bolje planiranje, jer tijesto za uštipke mora, naravno, nadolaziti, poželjno je dva puta.

[2.] Umjesto da ih umiješate u smjesu za uštipke, možete naribane, posoljene i ocijeđene tikvice povezati s umućenim jajima i mrvicama, možda malo brašna, lijepo začiniti (ovdje dobro pašu arapski i bliskoistočni začini zbog slatkoće, recimo baharat ili ras el hanout), oblikovati od smjese kuglice, poredati ih na papir za pečenje na plehu i lijepo ispeći. Može biti vrlo ukusno ako znate kako začinjavate i kud idete.

[3.] Ja ih pravim i u woku, nasječene na štapiće, otprilike jednakih dimenzija kao što su i štapići mrkve, koji u wok idu, naravno, mnogo ranije jer je mrkva znatno tvrđa. Ako imate svoje tikvice koje niste prskali, gnojili i šta ja znam šta, obavezno ostavite i zelenu koru koja nosi puno okusa - nemojte je guliti, samo dobro operite i temeljito obrišite tikvice. Svakako maknite spužvastu sredinu i nemojte je nikako uključiti u štapiće koje pripremate od tikvica - sredica je puna vode koju će pustiti u wok i posve poništiti ideju pripreme hrane u woku, a to je da se u njemu povrće i meso ne kuhaju (postoje izuzeci) nego zapravo "hrskave" na malo ulja i visokoj temperaturi. Ja obično započnem s dobro začinjenim prutićima purećih prsa (curry i samo malo papra obavezno, ali dajte slobodno mašti na volju, pureća prsa su valjda najzahvalnije meso za začinjavanje, a važno je da ih izrežete u pravom smjeru, kad se listaju kao harmonika), izvadim ih nakon kraće termičke obrade, da ne zažilave, a onda na tu podlogu od malo, sada aromatiziranog ulja, bacim malo luka izrezanog na lijepe kolutove, prutiće od mrkve i mesnate crvene paprike, posolim, dodam još malo ulja ako je baš nužno (samo malo, ne pretjerujte ovdje) pa obradim to na najvišoj temperaturi na kojoj je moguće - prutići od paprike moraju na mjestima početi lagano crniti, ako sve skinete prerano i nastavite proces, nećete dobiti slatkoću ni od luka ni od paprike. Dodajte slobodno i slatku crvenu papriku, ali nemojte pretjerati s tim ako je predimljena. Poslije dodajte štapiće od tikvica, a na kraju malo soja i ribljeg umaka, slatkog čili umaka, malo sosa od rajčice, pa čak i dobrog bijelog vina ako imate (ja koristim dobar žuti muškat, a Azijati bi naravno dodali mirin). Pazite sa slanošću jer su i soja sos i riblji sos vrlo slani! Zaljutite ako volite, recimo običnom ljutom ili kajenskom paprikom ili, još bolje, sambal oelekom, ali pripazite s količinom, jer sambal, osim ljutine, daje i nešto kiseline zbog octa koji obično sadrži. Pustim da sve proključa, vratim prutiće od puretine i sokić koji su u međuvremenu pustili, još 45 sekundi i to je to. Solite i paprite po ukusu, premda vam dodatne soli skoro sigurno neće trebati, a ne zaboravite ni dodatni curry. Možete sve to pojesti s mlincima, koje istrgate na trake, samo malo blanširate i na samom kraju ubacite u wok – u tom slučaju napravite malo više safta. A možete i s njokima, pireom, taljatelama ili onim još širim i debljim talijanskim rezancima, zaboravio sam kako se zovu [fettuccini]. Azijati bi to svakako pojeli s golom i samo malo posoljenom basmati rižom. I to je odlično ako znate skuhati basmati rižu kako treba, a to je zapravo posve jednostavno.

[4.] Možete ih nasitno isjeckati, kao i luk, posoliti i dobro popapriti i napuniti kore za pitu s tom smjesom. Svaku koru dobro navlažite smjesom ulja i mlijeka pa zamotajte u nju mješavinu tikvica, luka i nešto ulja, a neposredno pred kraj pečenja, ili kad sve već bude gotovo, premažite s malo kiselog vrhnja. Odlična pita. Neki bi u smjesu dodali čak i malo sitno sjeckanog krumpira, ali mislim da za tim nema potrebe, to je samo za notorne ljubitelje krompiruše - taj sam, ali nije mu mjesto ovdje.

[5.] Zagorci najčešće miješaju naribane tikvice s mladim sirom i jajima, pa time pune kore za pitu koju zovu bućnica. Nije loše, premda se okus tikvice pomalo izgubi u toj kombinaciji. Riječ je zapravo o nekoj modifikaciji sirnice.

[6.] A možete ih i pohati ako nemate baš nikakvu pametniju ideju. Izrežite na kolutove, posolite i popaprite, prvo u brašno pa u razmućena jaja i na kraju u mrvice pa u duboko ili barem dublje ulje. Pazite da temperatura nije previsoka jer će vam mrvice koje otpadnu s poha izgoriti u ulju i dati gorčinu tikvicama koje budu kasnije na redu. Ova opcija ne promašuje, premda ja više volim pohani patlidžan, rezan uzdužno, a ne na kolutiće. Kad je patlidžan taman u pravom stanju, ti pohanci imaju nenadmašan okus koji nije usporediv ni s čim drugim, zbog posebne oporosti i lagane gorčine patlidžana. Kad patlidžan prestari, ta gorčina postaje neugodna.

Svašta sam spomenuo gore, što možda mnogima i nije poznato. Da ste moju mamu pitali prije pet godina hoće li se uznervoziti zato što nema soja sosa pri ruci, rekla bi vam da ste lagano skrenuli. Ubrajam sebi u zasluge što je danas potpuno suprotno.

Moji su mi prijatelji s društvenih mreža napomenuli da nedostaju recepti u kojima je cvijet tikve ono što se jede, ali oni nedostaju s razlogom. Izbjegavam jesti obećanje ploda, premda sve to – pupoljak, cvijet, list, plod, sjeme, stabljika, gomolj – u svijetu biljaka i kulinarstva zna biti mnogo čudnije nego što to ljudi misle. Ima tu i još jedna zanimljiva stvar – cucurbite imaju razdvojene, uniseksualne muške i ženske cvjetove. Muški su cvjetovi nešto manji i njih treba svakako jesti bez previše milosti dok su još sočni, pogotovo ako su dali što se od njih traži, iako o svemu tome prosječan berač cvjetova nema pojma, ali ja bih se vjerojatno snašao. Obratit ću posebnu pažnju na to iduće godine, a i napisat ću nešto ako bude sreće.

11: Da postoje menadžeri radne sreće. U članku na portalu Telegram pročitao sam da su se “s promjenom fokusa na kvalitetu života, pojavila i neka nova radna mjesta nakon pandemije, kao što su menadžeri radne sreće. U pitanju su ljudi čiji je posao pružati empatiju ostalim zaposlenicima.”

Da postanete menadžer radne sreće (srećonoša?) trebali biste završiti “on-line međunarodnu akademiju za menadžere radne sreće (chief happiness officer academy)” koju, naravno, možete naći on-line, nema ni potrebe da je ovdje linkam.

12: Da djeca kod nas na maturi dobivaju nagrade koje se zovu “Soljačić” i “Ante Žužul”.

Ako više niste srednjoškolac, možete zamisliti još i gori slučaj, recimo da se u vaše ime na kakvoj nagradi ili odlikovanju zahvaljuje akademik Dragec Štambuk ili Lijepi Branko Uvodić, kod predsjednika Milanovića, predsjednice Grabar Kitarović, ili – sačuvaj bože – predsjednika Josipovića, gdje u redu čekate da vam dodjeli red orlovih jajca s lentom. Ili da ste dobili nagradu koja se zove Ante Žužul, a zove se tako samo zato što on puni nagradni fond, a možda je i gore, trebalo bi vidjeti odakle taj novac sjeda. Sva su odlikovanja i nagrade zapravo takva, ali ljudi sline na njih i plješću onima koji ih dobivaju, iako nemaju pojma zašto su ih dobili niti o tome mogu imalo razumno i upućeno misliti. Bitno je da se sjaje plemenita orlova jajca i lenta preko njih. I ugledni Ivo Josipović s naočalama.

13: Da ljudi, kad pročitaju nešto o smrti i prolaznosti, obično misle da se to odnosi na nekog drugog, pogotovo ako je to napisao netko smrtno bolestan. Oni su čak spremni i na javno iskazivanje sućuti i podrške, efektivno ga zapravo otpisujući. U njihovim glavama bolesnik je taj kojem je vrijeme da umre, nikako oni.

Poznato je, također, da uvijek umiru oni drugi, nikad mi.

Silogizam koji je naučio iz Kiesewetterove Logike: "Gaj je čovjek, ljudi su smrtni, stoga je Gaj smrtan", uvijek mu se činio ispravnim primijenjen na Gaja, ali nikako ne i primijenjen na njega samog. Da je Gaj – čovjek u apstraktnom smislu – bio smrtan, bilo je savršeno točno, ali on nije bio Gaj, nije bio apstraktni čovjek, već stvorenje sasvim, sasvim odvojeno od svih ostalih. Bio je mali Vanja, s mamom i tatom, s Mitjom i Volođom, s igračkama, kočijašem i dadiljom, potom s Katjenkom i sa svim užicima, žalostima i radostima djetinjstva, dječaštva i mladosti. Što je Gaj znao o mirisu one prugaste kožne lopte koju je Vanja toliko volio? Je li Gaj tako ljubio majčinu ruku i je li za Gaja tako šuštala svila njezine haljine? Je li se on tako bunio u školi kad su piroške bile loše? Je li Gaj bio tako zaljubljen? Bi li Gaj mogao predsjedavati sjednicom suda kao što je on predsjedavao? "Gaj je doista bio smrtan i bilo je ispravno da umre; ali za mene, malog Vanju, Ivana Iljiča, sa svim mojim mislima i osjećajima, to je jedna sasvim druga stvar. Ne može biti da bih trebao umrijeti. To bi bilo previše strašno.

- L. N. Tolstoj, Smrt Ivana Iljiča

14: Da su burzovni indeksi i cijene dionica grafikoni osjećaja bogataša.

Pročitao sam ove godine ovu lucidnu definiciju koja odlično odgovara stvarnosti. Ideja da se zdravlje ekonomije i kvaliteta života te prosperitet ukupne populacije mjere profitima na burzi i osjećajima bogataša krajnje je bolesna, indoktrinirajuća i porobljavajuća. Rekordni profiti su neisplaćene plaće.

Jedno vrijeme je kod nas bilo popularno baviti se psihološkom analizom altruizma bogataša i onoga što ih nagoni da se brinu za pravednost i dobrotu ovog svijeta. Posebno je u tome bio vrijedan popularno-znanstveni novinar Jarić koji je sve to opisivao u terminima gotovo prirodno-znanstvene nužnosti i zdravog razuma, kao da nikakav drugi svijet ne bi ni mogao postojati osim ovoga, s predobrim bogatašima i filantropima koji se danonoćno brinu da sirotinji i gladnoj djeci bude dobro. Kao što psihološka analiza bogataša koji "daruju" nije znanstveni dokaz nužnosti svijeta bogatih i sirotinje, tako ni matematika i statistika burze nisu znanstveni dokaz nužnosti svijeta u kojem burza postoji.

Za to vrijeme, siromašni bleje u cijene dionica i indekse i sline na mešetare koji zarađuju na postocima i porastima, htijući biti poput njih.

15: Da su mnogobrojni svećenici – značajan postotak svih svećenika – strašni i neobrazovani glupani koji misle da mogu lupetati što god im se prohtije, a narodu tvrde da sam Bog stoji iza njihovih riječi. Narod to, naravno, obožava.

Nietzsche kaže:

Svijet u kojem svećenik određuje vrijednost stvari on naziva Kraljevstvom Božjim.

16: Da je uglavnom bolje ne javljati se na mobitel ako na njemu ne piše tko vas zove.

Tridesetog listopada zazvonio mi je mobitel, neki nepoznati broj ... što me ima tko zvati, a da ja ne znam tko je? Odlučio sam se ipak javiti.

Kaže neka mlađa gospođa ili gospođica da je ona iz agencije Ipsos i da zove zbog ankete o promjeni radnih uvjeta i radnih odnosa u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina pa ako bih mogao izdvojiti dvadesetak minuta (!) da joj odgovorim na neka pitanja.

Rekoh ja njoj: “Joj, draga gospođo, znate, ja sam jedna velika lijenčina, nisam Vam ja za nikakve radne odnose, ankete i takve stvari, mislim uistinu da ste pogrešnog našli.”

Kaže gospođa, “Ah… Dobro onda.” i spusti mi slušalicu.

17: Da je u listopadu 2023. godine, u Vijencu br. 772, Luko Paljetak zapisao da je Kristofor Kolumbo pisao glagoljicom hrvatski i bio Hrvat.

U svojoj kolumni “Dubrovačke pađine” (valjda od pagina – stranica) naziva "Kristofor Kolumbo bio je – Hrvat", zapisao je ovako:

Kristofor se sa svojim bratom Bartolomeom dopisivao na nekom nepoznatom jeziku, a svi su tada znali talijanski; to je dakle mogao biti samo hrvatski. I pisao je nekim nerazumijivim pismom. To je mogla biti samo glagoljica.

To Paljetkovo historijsko otkriće i nije neka novost. U udžbeniku "Domovina na dlanu" za polaznike hrvatske nastave u inozemstvu, na primjer, spominju se indijanci hrvatskog podrijetla koji uzgajaju vinovu lozu, slušaju Olivera i igraju trešetu:

Postoji teorija da su hrvatski pomorci naselili Sjevernu Ameriku još prije Engleza. Kad su 1584. godine Englezi došli u Sjevernu Karolinu, naišli su na indijance hrvatskoga podrijetla (Croatan Indians). Mnoga indijanska djeca imala su svijetlu i smeđu kosu, jedino su oni uzgajali vinovu lozu, a poneke njihove riječi bile su slične hrvatskim. Kad su se Englezi nakon nekoliko godina vratili, svi su indijanci hrvatskoga podrijetla nestali.

A akademik Luko, dubrovački gospar i primatelj bezbrojnih odlikovanja, na svojim je pađinama 15. veljače ove godine, o tome zapisao:

Ako je Kolumbo bio Hrvat, o čemu je već bilo govora, zašto onda i Indijanci Croatan ne bi mogli biti (i) Dubrovčani koji su u Ameriku stigli prije njega?

Tako je, tako je, zašto ne bi mogli biti, kad smo već ustanovili da je Kolumbo bio Hrvat? Pa ipak, Paljetak je bio mnogo osjetljiviji na ono što nedavno zapisaše u srpskom Zakonu o kulturnom nasleđu (o čemu sam već >> i ja pisao), gdje se tvrdi da gospari Držić i Gundulić pripadaju podjednako i srpskoj i hrvatskoj kulturi. Kaže Luko:

[...] znam tu njihovu tendenciju i težnju jer to rade već godinama, ali se ne bih na to obazirao. Lupež je uvijek lupež i dokazivati da je ukrao nešto [što] nije njegovo, neprestano znači zapravo braniti sebe od nečega od čega se ne treba braniti.

Kolumbo bi se složio.

Akademik Paljetak je u svibnju 2022. godine, zajedno s akademicima Ivanom Volim Škoru Aralicom i Milijun Članaka Pečarićem, general-pjesnikom Toljom, Nevenom Las Vegas Juricom, Shimadzu Andrijom Hebrangom, Antunom Gotovina Vrdoljakom, Kuzmom Čudnovatim Tuđmanom Kovačićem, Prosperovim Bandićevim Novakom... potpisao pismo javnosti u kojem se traži da se Tuđmana i službeno (!) proglasi Utemeljiteljem Hrvatske, pored blaženog Stepinca koji je Nebeski Zagovornik Lijepe Naše.

Pismo počinje ovako:

U bremenitu i slavnu hodu hrvatskoga naroda kroz povijest, mjesec svibanj zauzima posebno mjesto. U memoriji našega nacionalnog bića svibanj je u svim svojim danima, satima i minutama prožet našim križnim putovima, izdajama, mukama, kalvarijama i raspećima.

[...]

Stepinac je duša, duh našega naroda, a Tuđman srce, kroz koje su ostvarena stoljetna nastojanja, silne žrtve i napori, da se uspostavi nezavisna i međunarodno priznata Hrvatska država.

Dvije tisuće devete godine, na lokalnim izborima, Dubravka Šuica (da, da, ona Dubravka Šuica koja desetljećima cucla velike EU pare u našem interesu) naručila je tisak 3500 primjeraka luksuzne brošure "Naša gradonačelnica, svi za Grod", u kojoj su se mnogi viđeni i važni ljudi o njoj izrazili najljepšim riječima. Tako je Ivo Sanader napisao:

Šuica diše s Gradom. Ona zna razgovarati s običnim ljudima i to je njezin forte. Ona zna probleme svake ulice u Dubrovniku i zna na koji način treba rješavati te probleme. Najbolje bi bilo skršit’ ruke i sjediti negdje na Pilama i piti kavu, međutim ona to ne radi. Ona radi punom parom, vozi u petoj brzini. Ja kao predsjednik stranke i njezin prijatelj mogu reći samo najbolje o Dubravki Šuici.

A Luko Paljetak je, nadahnuto i pjesnički, dodao:

Gradonačelnica Dubrovnika, gospođa Dubravka Šuica ima ono nešto što se zove faktor X.

Akademici posvuda, a možda pogotovo u Hrvatskoj, pate od umišljaja vlastite veličine i povijesne važnosti i ne libe se iznositi mišljenja koja nemaju veze ni s mozgom ni sa stvarnošću, smatrajući valjda da im akademska titula garantira gotovo magičnu nepogrešivost. Oni su besmrtnici, s besmrtnim dušama, i tu su zato što u hrvatskom narodu postoji neumrla ljudska potreba za njima. Akademik Drago Štambuk kaže:

Akademike zovu i besmrtnicima, daleko od toga da se tako ćutimo; no ima nešto otkrivajuće u potrebi čovjekovoj da dodirne besmrtnu dušu, stoga i akademije u narodima i ljudska potreba za njima.

Ti se ljudi međusobno tapšu po glavama na najgadljivije akademske načine i uzimaju sebi za pravo da lupetaju koješta iz dobro plaćene akademske busije u kojoj im zaleđe čuvaju oni koji su ih tamo i povukli. Istina je, doduše, da malo tko to, nakon svega, smatra imalo ozbiljnim, i da većina te akademske nastupe doživljava, iz ovih ili onih razloga, kao najobičniji cirkus.

Pa iako je Paljetak 12. svibnja ove godine preminuo u 81. godini života, a o pokojnicima bi – tako kažu – trebalo govoriti samo najbolje, ne mogu odoljeti a da ovdje ne objavim i pjesmicu koji sam o Paljetku napisao 19. siječnja ove godine i objavio na Facebooku. Ništa, dakle, ne lažem ni ne skrivam i ništa ne objavljujem zbog spoznaje da je netko umro i time postao laka meta za kritiku ili satiru – još sam 10. svibnja 2022. na Facebooku zapisao da mi je Paljetak oduvijek išao na živce. Zapis je naprosto tek sad došao na red.

JEDAN JE LUKO AKADEMIK BIO

Jedan je Luko akademik bio
i samo je masne domoljubne snove snio
o gosparima i vladarima
nepobjedivim armadama
i dubrovačkim admiralima
pabirčio je posvuda
i skupljao paljetak
sve dok nije usrao haljetak.

Zoran Vakula, naš poznati meteorolog ili štagod, napisao je povodom smrti Luke Paljetka predivnu pjesmicu s puno uskličnika, u kojoj nabraja sva Paljetkova postignuća, sve do "čak i akademika!". Ta je pjesmica dosta drukčija od moje i svakako mnogo prikladnija pristojnom akademskom društvu, no to i ne čudi jer je Vakula svoju napisao tek nakon što je Paljetak preminuo, dok je moja napisana dok je još bio živ.

Napustio nas je dragi Luko Paljetak
i ostavio silni književni imetak!

Bio je učitelj,
redatelj, ravnatelj,
vrli prevoditelj...

Profesor
i doktor!

Kritičar
i gospar!

Pjesnik i prozaik,
književnik, urednik,
čak i akademik!

Ukratko - erudit!
Iznimno darovit!
RIP

Paljetak je svakako napisao i lijepih stvari, uključujući i poneki polu-zgodan haiku, ali stigao se i nalupetati svačega, valjda misleći da gradu i svijetu priopćuje nešto akademski uzvišeno ili čak božansko. Treba i to spomenuti, pored onoga lijepog što se o njemu govori posvuda, i što je jako popularno u svijetu plastičnih suza i šećernih emocija, pogotovo na skupovima najkulturnijih ljudi koji se susreću na sajmovima knjige. A tko će u našoj Hrvatskoj preuzeti na svoja pleća taj nezahvalni posao, ako ne ja? Nema tko drugi. A Bernhard dodaje:

Smrt od čovjeka ne čini nekog drugog, ona od njega izvjesno ne čini bolji karakter, ne čini od njega genija ako je bio glupan, ne čini sveca ako je za života bio nečovjek. Takvu nesreću moramo izdržati po prirodi stvari, podnijeti sa svim strahotama i s izvjesnošću da se time nimalo ne mijenja istinska slika o ljudima koji su smrtno stradali. O pokojniku ne treba govoriti ništa loše, kažu ljudi, a to je licemjerno i neiskreno. Kako o čovjeku koji je za života uvijek bio odvratan, koji je bio skroz-naskroz nizak karakter, poslije njegove smrti odjednom mogu tvrditi da nije bio odvratan čovjek i nizak karakter, nego da je bio dobar čovjek? Takav neukus doživljavamo svaki dan kad netko umre. Kao što povodom nečije smrti ne bi trebalo zazirati da kažemo, umro je dobar čovjek, također ne bi trebalo zazirati da kažemo, umro je loš čovjek, podlac. Mrtav je sa svim svojim manama, trebalo bi da kažemo, pa i sa svom svojom vedrinom, u svakom slučaju sa svim svojim ćudima. Njegova smrt ni na koji način ne bi trebala popraviti našu sliku o tom čovjeku.

- Thomas Bernhard, Brisanje, raspad

Zoran Vakula spominje se u ovogodišnjoj epizodi podcasta "Otvoreno pismo", >> Umjetna ljudska inteligencija. (MP3)

<< Dnevnik pandemije 2020.- 2023. 52 stvari u 2024., drugi dio >>

Zadnji put osvježeno 12. prosinca 2024. godine