52 stvari koje sam naučio u 2022. godini, prvi dio (11. prosinca 2022. godine)

1: Da čovjek može vrlo korisne financijske savjete dobiti iz Hrvatske narodne banke (HNB) i od njenog guvernera, viceguvernera (u množini) i zamjenice guvernera.

Tako je guverner Banke, Boris Vujčić, 17. siječnja, u vezi s uvođenjem eura izjavio:

Pomislio sam da taj sjajni savjet vrijedi barem 50000 kuna kolika je tad bila guvernerova plaća, danas sigurno i znatno veća. Hrvatska narodna banka inače ima guvernera, zamjenicu guvernera i šest viceguvernera s plaćama od barem 45000 kuna neto (u siječnju 2022). U tom je dream teamu, kao viceguverner, i Tomislav Ćorić koji je izletio s mjesta ministra u Vladi RH "u rekonstrukciji Vlade" i to kad se počelo kuhati oko mutnih poslova oko vjetroelektrana i mogućeg pogodovanja investitorima. Tako to kod nas ide. Nemamo mi toliko kvalitetnih ljudi da bismo ih se mogli olako odreći pa ih treba adekvatno namjestiti da rade u našem najboljem interesu.

Jedan od viceguvernera HNBa Roman Šubić poznat je i po svom hobiju, a to je skupljanje što više vila po Zagrebu i to za sitne pare. On je, nakon doktoriranja na osječkoj Ekonomiji, bio docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, da bi završio kao viceguverner Hrvatske narodne banke. Pomolimo se. Osječka Ekonomija inače je poznata kao rasadnik progresivne ekonomske misli u Hrvata. Za 50000 kuna. Amen.

No ni to našim najvećim ekonomskim umovima nije dosta pa se čini da oni, u našem interesu, trguju vrijednosnim papirima banaka za čiji su nadzor zaduženi. To je pohvalno i sigurno to rade čak i u svoje slobodno vrijeme. Posebno se u tome isticala zamjenica guvernera Sandra Švaljek. Doktorica Švaljek ranije je bila poznata kao zamjenica legendarnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, no kad se s njim pokoškala, pokrenula je vlastitu, silno inteligentnu političku inicijativu za preuzimanje vlasti u glavnom gradu. Na njenoj se listi našao veliki broj naših uglednih građana, kulturnih radnika, a mnogi su kulturnjaci lijevih (!) stremljenja drukali za njenu gradsku listu i doktoricu Švaljek kao gradonačelnicu, bilo kao kandidati, bilo iz pozadine. I uistinu, nekoliko ih je i ušlo u Gradsku skupštinu i proslavili su to plešući, no čim je dr. sc. Švaljek dobila ponudu da bude zamjenica guvernera u HNBu, ostavi ona svoje kulturne pregaoce i ode na puno veći platni koeficijent, tamo gdje mirišu vrjednosni papiri koje treba nadzirati. Kulturna gospoda i gospođe lijevih stremljenja mogli su samo požaliti što je grad za šaku dolara izgubio tako sjajnu gradonačelnicu.

Ja, inače, zamjenicu guvernera HNBa, ne poznajem osobno niti o njoj znam više od onoga što sam od nje i o njoj čuo i provjerio u medijima, no jedanput su nam se putevi dotaknuli na Twitteru. Neki Twitter trol je na moj tweet ponosno nalijepio jedan od onih komentara kako je socijalizam grozan, podložan svakojakoj korupciji i kako je uništio ekonomije i živote milijuna ljudi, što je zamjenica Švaljek slatko lajkala. Divno je da na čelu naših najvažnijih institucija imamo ljude koji prepoznaju što je važno, a što je grozna stranputica.

2: Da popovi straše narod onime što bog misli o njihovim nedjelima, a Milan Ivkošić onime što bi Tuđman mislio da je kojim slučajem živ.

3: Da Srbi (!) svojataju Ivana Gundulića i Marina Držića!

Tako su kod nas kratko vrijeme u siječnju vrištale naslovnice portala, užasnute svime što Srbi mogu smisliti samo da napakoste Hrvatima i da im nešto ukradu. Malo temeljitije istraživanje pokazuje da je sva ta zbrka nastala zbog Članka 23.1.4 Zakona o kulturnom nasleđu koji je usvojen u srpskom parlamentu. Tamo piše:

Strogo govoreći, dakle, Srbi nisu oteli Držića i Gundulića od Hrvata, nego su ih proglasili kulturnim naslijeđem koje dijele s Hrvatima. Ali to je, zapravo, još gore. Svi dobro znaju da mi Hrvati nemamo ništa zajedničko sa Srbima, skaredno je i pomisliti da se te kulture ikad i igdje miješaju. Tako je povjesničar Mario Jareb na HRTu izjavio da kad su Hrvati imali dubrovačku književnost, "Srbi su eventualno imali nekakve gusle, rakiju i prasetinu". Tako je! Hrvati su u cijelom svijetu na glasu kao drevna europska uljudba s finom kulturom i sjajnim povjesničarima, mnogima od kojih je primarna činidba govoriti o tome kako Srbi imaju šiljate glave, piju rakiju, jedu prasetinu i guslaju. Može se to, naravno, reći i mnogo znanstvenije. Tako je Slavica Stojan, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju i predsjednica Ogranka Matice Hrvatske u Dubrovniku, izjavila:

A Inoslav Bešker, dopisnik Jutarnjeg lista primijetio je kako je smiješno što Srbi prisvajaju Držića jer u njegovo vrijeme nije postojala nacionalna pripadnost te da se Držić Srbima rugao. Bešker uvijek ima tako divne i učene, a pogotovo konzistentne argumente.

Priča ipak nije posve smiješna kako Bešker tvrdi, jer su se na argumentima gdje je i što je točno Srbija devedesetih godina potpaljivali ratovi u bivšoj Jugoslaviji. Nisu ni drugi u tome previše zaostajali, naravno, a ne zaostaju ni danas. Kad počnu razne ugrozbe kulture i nacionalnog identiteta, nužno je reagirati istom mjerom. Tako je naš ugledni akademik Ranko Matasović, šaljivo, s dozom poznatog HAZU humora dometnuo:

Taj je Matasović inače predsjednik Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika koji ima 50 članova. Akademik Matasović je u vezi sa zadaćom Odbora rekao da će on "odgovarati na načelna pitanja institucija, primjerice, ako nastanu dvojbe o mogućim nepoštivanjima ustavne odredbe o hrvatskome kao službenom jeziku u Republici Hrvatskoj". Dakle, ako negdje na službenom mjestu netko slučajno progovori sumnjivi hrvatski s primjesama, ne daj bože, srpskog, recimo ako kaže tavanica, Odbor će na službenu pritužbu ukazati da se radi o kršenju Ustava RH. A onda ćemo vidjeti čija majka crnu vunu prede, ipak je tu riječ o kršenju Ustava čovječe! Zapravo, nisam više siguran je li taj Matasović uopće sposoban za šalu. Akademici su naše blago.

A kad su komšije Srbi čuli za ovu gadnu i akademsku pretenziju Hrvata na srpskog Isusa, Novaka Đokovića, odmah su odreagirali na svojim portalima i naslovnicama pa se sve i dodatno zakuhalo.

Podsjetilo me sve to na jednu moju davnu pjesmu, čini mi se da je dosad nisam objavljivao:

Znajući koliko Hrvati vole svoje kulturne veličine i naizust znaju njihova djela kojima se ponose u svijetu, pogotovo kad idu na nogometna natjecanja, u siječnju sam pripremio lako pamtljive nogometne kartice s prepoznatljivim likovima naše kulture i njihovim poznatim izrekama (ispod). Da ne bi netko slučajno pomislio da se radi o Srbima.

4: Da je Nole srce Srbije.

Tako je rekao Srđan Đoković, otac tenisača Novaka Đokovića 6. siječnja na protestnom skupu ispred Skupštine Srbije pred narodom koji se okupio da protestira zato što je Australija odbila dati ulaznu vizu Novaku da igra na Australian Openu. Novak je, naime, poznati necjepiša, a kako se ni pred turnir nije cijepio protiv covida, a to su Australci, doduše nakon što su mu izdali vizu valjda na osnovu preboljenja, postavili kao uvjet za pristup turniru, oni su mu odbili odobriti ulazak. Nema u tome neke posebne pameti pa bi se netko kome je sve ovo promaknulo mogao ovdje zapitati što se u tome uopće ima naučiti.

Pa i nema se što naučiti, barem nema nešto što nije viđeno stotinama puta na ovim našim prostorima, ali možda će koristiti da se sve to ovom prilikom barem malo sažme. Za početak, ipak je Nole srce Srbije, a ne Kosovo, kako je Novak ucviljeno recitirao kad je Kosovo proglasilo neovisnost: Nismo mali, složni smo, i spremni smo da odbranimo ono što je naše. Kako bi Srbija uopće i mogla biti mala kad ima najboljeg tenisera svih vremena? Nije mala, nije mala, triput ratovala. Noletov je jedini problem što je Balkanac, a najbolji na svetu, što Anglosaksonci nikad neće prihvatiti. Tako su naime tih dana sa svih strana razni komentatori i vrhunski svjetski sportaši komentirali to što je Novaku odbijena viza, od susjeda Slovenaca, preko Hrvata, Bosanaca, iz cijele Juge zapravo, osim možda Kosova. Svi su se solidarizirali s tom vrhunskom svjetskom veličinom, koji je Balkanac, kao i mi, a kojeg gadni rasisti Anglosaksonci upravo zato i maltretiraju. Opet je znači ceo svet protiv nas. Dakle, nije stvar u tome što se ovaj nije htio cijepiti, nego što su Australci rasisti. Ma šta rasisti, ološ! Upravo tako je hrvatski bard Miljenko Jergović okarakterizirao cijelu tu situaciju, da je tu riječ o "rasizmu i šovinizmu ološa s kraja svijeta".

Pa iako je rečenica ponešto sklepana s obzirom na visoke literarne pretenzije i brojne nagrade koje je naš bard pobrao, možemo se samo diviti ovoj sjajnoj literarnoj figuri "ološ s kraja svijeta", to je baš ubojita i konzistentna kritika rasizma i šovinizma. Jergović je kod nas, inače, poznat po tome što uvijek i nepogrešivo zauzima pravu stranu i svrstava se uz slabijeg. Strogo govoreći, međutim, Đoković nije Balkanac, on je zapravo Monegašanin jer tamo plaća porez dok ucviljeno recitira kako je Kosovo srce Srbije te kako su Srbi nebeski narod. Novak, dakle nije drevno hrvatsko ime, kako reče akademik Matasović, nego je drevno monegaško.

I niko ne sme da vas bije. Tko ne zna, ovaj "nebeski narod" kojeg Novak spominje nije neka Himmlerova bolesna konstrukcija, nego je dio srpske mitologije formirane nakon Kosovske bitke koja se svako malo potegne kad je nekakva nacionalna ugroza u pitanju. Recimo, kad Đokoviću odbiju vizu za ulazak u Australiju. Taj su ključni historijski trenutak Srbi dobro prepoznali pa je jedan tip u Beogradu na pitanje televizijske ekipe što misli o odnosu Australije prema Noletu odgovorio "to je genocid nad genocidima!".

Novak i njegova obitelj inače imaju i svoju pjesmu koju rado pjevuše pred turnire i nastupe, a pogotovo kad je nešto stvarno nacionalno kritično, kao što je bilo ovaj put. Pjesma ide ovako:

Divna sportska pjesma, koju sam ja za ovu priliku ipak imao potrebu malo modificirati:

Nema tko se od naših umnih glava nije našao pozvan stati u zaštitu našeg Noleta kojeg ološ s kraja svijeta maltretira zato što je Balkanac, a bilo je tu i iznenađujućih imena. Tako je i Velimir Bujanec (!) rekao "Nole izdrži" i da je danas najvažnije biti čovjek, bez obzira na naciju. To je baš divno, Bujanec je poznat kao veliki humanist i enciklopedist. A Marin Miletić, bivši vjeroučitelj, a danas zastupnik stranke Most koja redovito posjećuje neraspadnute svece napisao je u malo modernijem tonu: "Nole izdrži, još malo i padaju covidofundamentalisti!". Nema zapravo tko tih dana nije napisao "Nole izdrži!", od Bujanca od Jergovića, a ja sam siguran da bi im se svima pridružio i pokojni predsjednik Tuđman koji je bio poznati ljubitelj tenisa: Nole izdrži!

Ohrabren tom silnom podrškom za svog Monegašanina iz cijele bivše Jugoslavije, osim možda Kosova, Novakov tata je uzneseno izjavio

Nebeski srpski narod, dakle, nikad nije nikoga napadao, oni su se uvijek samo branili. Idu mi suze na oči kad to čujem, braćo i sestre.

A Vedrana Rudan je rekla da vjeruje u Đokovića. Pa normalno kad je Nole Isus. Mir Božji, Novak se rodi. Naš je Nole, koji jako pazi na zakone, za razliku od gadnih Anglosaksonaca koji samo glume uređenu državu, svjestan da ima nadnaravne moći. On je, naime, već sutradan nakon što je dobio pozitivan PCR test hodao naokolo da se fotka za novine s peharima te da grli dječicu i da im dijeli knjige i potpise. To je, naravno, zato što Nole zna da se nitko tko vjeruje u njega, kao Vedrana Rudan, ne može od njega zaraziti.

Ja tih dana nisam nikako mogao začepiti na Facebooku, što mi se najčešće događa kad primijetim da svuda uokolo podvaljuju mesije, pa su mi poručili da "šutiram Đokovića, sad kad je pao". Ja sam onda valjda Juda Iškariotski. U ima Oca i Sina i Duha Svetog. Out. Izgubio sam i nekoliko finih, lijevo usmjerenih i kulturnih prijatelja i prijateljica na Facebooku, koji nikako nisu mogli shvatiti kako sam mogao propustiti priliku da nenacionalistički pružim podršku braći Balkancima, pardon, Monegašanima. Ali dobro, sve ima svoju cijenu, pa tako i kulturna prijateljstva.

Opsesija ovih prostora devedesetih godina bila je kako veliki narodi ugnjetavaju male, kako se cijela svjetska urota dignula protiv "nas", koji smo, općenito, najbolji na svijetu, samo nam ne daju da se iskažemo. Poznato je da mi imamo najbolje sportaše i tko zna koliko bismo samo medalja osvojili da se svjetske sile zla u ključnim trenucima nisu urotile protiv nas, da nam ne daju do vrha, jer na vrhu mora uvijek biti netko njihov, neki "Anglosaksonac", Francuz ili kako to već ide u glavama malih naroda koji su odvajkada ugnjetavani. Franjo Tuđman je o tome cijelu knjigu napisao. Knjigu je doduše malo tko razumio, jer je bila pisana na drevnoj hrvaštini, ali oni koji su se potrudili saznali su da su Englezi i Francuzi počinili mnogo više genocidnih činidbi od Hrvata, najstarije europske uljudbe, a ipak su samo Hrvati bili kažnjavani. Jednako je i Slobodan Milošević fantazirao o celom svetu koji se urotio protiv Srba i Srbije. Istina je doduše, da se svijet nije iskazao u devedesetima na ovim prostorima, nema kakvih se gnjida s odobrenjima vlada i država nismo nagledali, ali da nije bilo ove bolesne nacionalističke priče o nepravdama nanesenim malim narodima i celom svetu protiv nas, ceo svet nam ne bi ni trebao i riješile bi se devedesete posve drukčije.

Nemam, dakle, namjeru opravdavati svijet ni "Anglosaksonce", ali fenomen koji mi je puno bliži i puno strašniji i koji gledam već trideset godina, fenomen je bolesnog nacionalnog ponosa i nekakve "zakinutosti" zbog onih velikih, zbog celog sveta koji nam ne da da se iskažemo na pravi način. Svaka je pa i najgora glupost razlog za nacionalnu tragediju, od teniskog meča pa do kravate. Sve se to ponovilo u Australiji kad se vasceli svet urotio protiv našega Noleta-nevakcinisanog, kad je svim Anglosaksoncima bilo krivo što je jedan Srbin, ma šta Srbin - balkanski Isus, najbolji tenisač svijeta i upravo su ga zato htjeli poniziti. Tko uostalom ima pravo da ponižava ove narode! Srbi nikad nisu nikoga napadali, oni su se uvek i samo branili, kao što su i Hrvati oduvijek bili branitelji europske uljudbe od mračnih sila s istoka. Svedobna je sveudiljnost genocidne činidbe, a malim narodima ostaje samo promišljanje svevremenskoga bezgraničja zlosilja.

Pa iako je smiješan, taj je mitomanski fenomen zapravo stravičan, jer se u isto vrijeme dok se govori o nepravdama nanesenim malim narodima – "nama" – odobrava vikend-četnicima koji kolju po Vukovaru i vikend-ustašama koji kolju bogate zagrebačke Srbe. Fenomen "tragedija malih naroda" na ovim prostorima uvijek ide s nekim klanjem. I zato je priča o "našem Noletu" zapravo refleks one priče iz devedesetih, doduše malo ušminkan glasovima malograđanskih mudraca, kao što je Jergović, koji Noleta doživljavaju kao nekoga "našega", iako je Srbin. Balkanac je, naš čovjek, pa da i mi malo uživamo da je netko naš najbolji na svijetu, mati mu je Hrvatica na kraju. I ko nas bre zavadi?!

Lijepo je, ipak, da nisam samo ja tih dana vidio sve to na ovaj način. Tako je Žarko Korać tih dana izjavio:

A sličnu ocjenu dala je i Sonja Biserko iz Helsinškog odbora Srbije:

5: Da danas, ako imaš love, možeš brzo i učinkovito postati vrhunski svjetski znanstvenik.

To sam zaključio kad sam proučio novi model recenziranja i objavljivanja znanstvenih radova koji nudi izdavač Taylor & Francis. Oni nude tri različita puta za objavljivanje. Ako ništa ne platite, onda je u prosjeku potrebno oko 16 tjedana da se vaš članak objavi. Ako platite 3400 €, onda se to smanjuje na 7 do 9 tjedana, a ako platite punu cijenu od 6200 €, onda se vrijeme skraćuje na svega 3 do 5 tjedana! Pa to je izvrsno. Izdavači su, dakle, iznašli dodatan način da uberu pare od vrhunskih svjetskih znanstvenika, ne više samo za troškove objave nego i troškove "brze recenzije". Inače, za one koji ne znaju, recenziju u tim časopisima rade znanstvenici i to potpuno besplatno. Dakle, od toga oni neće imati ništa, osim možda da natjeraju nekog drugog vrhunskog svjetskog znanstvenika da citira njihove radove.

Treba, dakle, platiti 6200 € dolara da ti se članak recenzira nabrzaka i sigurno te nadasve izvrsno. A naše će ministarstvo i Hrvatska zaklada za znanost, pa i EU agencije svaki put kad utovariš tu izvrsnost i dodatno platiti tvoj izvrsni projekt jer je tvoj čin utovarivanja nešto posve mjerljivo što se uklapa u tablice i key performance indicatore. Tako ćeš moći i drugi put utovariti nešto izvrsno, jer svi znamo da je upravo izvrsnost koja se kupuje i mjeri u tablicama ono što nam najviše treba, uz glikane, sluznice, horoskope i biološku dob.

6: Da postoji mladi glazbenik kojeg nazivaju "Matom Rimcem domaćeg popa".

Momak je dovoljno mlad da je vjerojatno stigao biti indoktriniran fotografijama Mate Rimca-spasitelja u školskim udžbenicima. Rimac je goloruk, električnim automobilom porazio komunizam, kako nam to sugeriraju udžbenici povijesti. I sam je skupio milijune milijuna eura prije punoljetnosti.

7: Da 400000 ljudi nikako ne može biti glupo.

Takvo nešto je izjavio Božo Petrov, čelnik stranke Most kad je Ustavni sud odbacio njihovu referendumsku inicijativu i 400000 potpisa koje su za to prikupili. Petrov i njegove stranačke kolege namjeravali su raspisati refereendum o tome kako bi se trebale donositi odluke u doba pandemije. Navodni cilj tog referenduma bio je da se spriječi da važne odluke koje zadiru u slobodu pojedinca donose neka sklepana tijela Vlade, poput Stožera. Umjesto toga, u interesu naše slobode radio bi Sabor, donoseći takve odluke dvotrećinskom većinom. Lijepo, lijepo, mali je problem doduše što je inicijativu pokrenula stranka čiji članovi primaju poruke neraspadnutih svetaca te ih zajedno redovito posjećuju. Tko zna što bi im svetac mogao prišapnuti u vezi s pandemijom. Doduše, ni članovi Stožera nisu ništa drukčiji, Sveta Alemka je poznata kao vrhunska znanstvenica i čitateljica mise pred Katedralom. Ona bi rekla: Pola je na Vama, pola na meni, a ostalo na dragom Bogu. Amen. Dolje Stožerokracija!, klicali su tih dana mostovci pred štandovima za skupljanje potpisa.

Pustimo ovdje na trenutak bizarnost cijele ove priče, tako tipične za našu Hrvatsku i koncentrirajmo se na ideju da 400000 ljudi koji su dali potpis Boži nikako ne može biti glupo. Božo je tu svoju ideju u nastupima na televiziji, rezigniran gadnim Ustavnim sudom koji je tako olako srušio njegov referendum i dodatno pojasnio: Da je 400 tisuća ljudi procijenilo da odsad smatra da su krave ljubičaste, one su ljubičaste. U skladu s Ustavom.

Meni, koji sam ih se nagledao, nije nikakav problem zamisliti 400000 glupana, međutim prosječnom je hrvatskom građaninu iz nekog razloga izrazito neugodno reći da 400000 ljudi stvarno može biti glupo k'o noć. Psihijatar Božo to očito zna pa je htio to zlorabiti za svoje političke potrebe preokretanja svemira kako mu se ćefne i kako neraspadnuti ljubičasti svetac dojavi.

Ljude u pitanju Može li 400000 ljudi biti glupo? šokira ogroman broj (400000) onih koje bi netko mogao proglasiti glupima pa tako samo pitanje postaje nekakav "argument" – postaje gotovo blasfemično misliti da bi tako ogroman broj ljudi mogao biti glup. No tu se i ne radi ni o kakvom argumentu nego o manipulaciji navodnom "pristojnošću". A zapravo se propagira ideja o nekakvoj "demokraciji" koja glupost prikazuje kao opciju jednako vrijednu inteligenciji – htjelo bi se reći da se radi tek o jednoj od "demokratskih opcija". I uistinu, mnoge stranke danas nikako ne smiju zaboraviti na taj veliki bazen glasača te osluškuju upravo njihove "zamisli" ne bi li im izašle u susret. Ako, recimo, 400000 glupana ovjeri svoje mišljenje, to se više ne naziva glupošću nego demokracijom. Mnogima u ovom iskazu nije problematična ova boljka demokracije nego to da se netko uopće usudi zamisliti 400000 glupana, a kamoli takvo što izreći. I upravo su zato pokretači referenduma uporno ponavljali ovo pitanje, htijući podvaliti ideju da je veliki broj potpisa koje su prikupili garancija inteligencije onoga što su ljudi potpisali. To što je nešto demokratski masovno i dalje ne znači da je inteligentno. Niti da je istinito. Niti da postoje ljubičaste krave ili neraspadnuti sveci koji prenose modne savjete.

Tih dana u medijima se vrtio broj od 400000 s malo drukčijim sadržajem. Netko je izračunao da se iz zemlje u zadnjih deset godina iselilo oko 400000 ljudi, "prvenstveno mladih i onih u fertilnoj dobi".

8: Da iza političkog djelovanja i javnih nastupa predsjednika RH Zorana Milanovića stoji velika, inteligentna i nadasve ugledna mašinerija.

Evo što sve oko našeg predsjednika ima ime, platni razred, odluku i ugovor:

- Kabinet predsjednika Republike
- Kabinet predstojnika Ureda
- Kabinet za obranu i nacionalnu sigurnost
- Kabinet za vanjsku i europsku politiku
- Kabinet za politički sustav i civilno društvo
- Kabinet za ekonomiju, energiju i klimu
- Kabinet za obrazovanje, znanost, kulturu i mlade
- Tajništvo ureda predsjednika
- Protokol predsjednika
- Odnosi s javnošću
- Ekonomski savjet predsjednika Republike Hrvatske
- Vijeće predsjednika Republike Hrvatske za energetsku tranziciju
- Državno povjerenstvo za odlikovanja i priznanja Republike Hrvatske
- Predstojnik Ureda predsjednika Republike Hrvatske
- Pročelnik kabineta predsjednika Republike Hrvatske
- Savjetnik predsjednika Republike za obranu i nacionalnu sigurnost
- Savjetnik predsjednika Republike za vanjsku i europsku politiku
- Savjetnica predsjednika Republike za ljudska prava i civilno društvo
- Savjetnica predsjednika Republike za odgoj i obrazovanje
- Glavni tajnik ureda predsjednika Republike Hrvatske
- Glasnogovornik ureda predsjednika Republike Hrvatske
- Šefica protokola predsjednika Republike Hrvatske
- Posebni savjetnik predsjednika Republike za veterane Domovinskog rata
- Posebni savjetnik predsjednika Republike za ekonomiju
- Posebni savjetnik predsjednika Republike za energiju i klimu
- Posebni savjetnik predsjednika Republike Hrvatske za kulturu
- Pomoćnik pročelnika kabineta predsjednika Republike Hrvatske
- POMOĆNICA SAVJETNIKA predsjednika Republike Hrvatske za ekonomiju
- Povjerenik predsjednika Republike Hrvatske za sport

I poslije svega toga: Ej, kuiš ono, ne, kad te Uma Thurman s tri prsta opali smrtonosnim magičnim udarcem u pleksus.

9: Da nakon svih trauma, više nismo sposobni partijati kao da ne postoji sutra.

Zaključio sam to nakon dubokog promišljanja na koje me je potaknuo naslov kolumne Jelene Veljače: Klubovi opet rade dulje. No, jesmo li, nakon svih trauma od ožujka 2020., sposobni partijati kao da ne postoji sutra? Tužno sam zaključio da se sve promijenilo, iako klubovi opet rade dulje, no moj je uvid ipak inferioran onome koji je u tom smislu dao Zvonimir Troskot, saborski zastupnik stranke u kojoj zazivaju neraspadnute svece. Troskot kaže:

10: Da je ženski cvijet lijeske crvenkast, sitan i neugledan i da ljudima uglavnom promakne.

Lijesku prepoznajemo uglavnom po istaknutim muškim cvjetovima, resicama s prašnicima punim sitne, žućkaste peludi. No, nema oplodnje bez tučka, odn. ženskog cvijeta. Lijeska, dakle, ima jednospolne cvjetove, za razliku od, recimo jabuke, kruške, dunje ..., čiji su cvjetovi dvospolni odn. imaju i tučak i prašnike. Biljke na kojima se jednospolni cvjetovi, i ženski i muški, nalaze na istoj jedinki nazivamo jednodomnim (monoecious) - takva je lijeska, ali i bukva, hrast, kukuruz... Kad pojedinačne biljke (biljne jedinke) proizvode isključivo ženske ili isključivo muške cvjetove, takve vrste nazivamo dvodomnim (dioecious). Takve biljke su npr. dud, topola, konoplja, špinat, datulja... Postoji dakle, muško i žensko stablo duda - na muškom su samo muški cvjetovi (s prašnicima), a na ženskom samo ženski (s tučcima).

Jedanaestog ožujka izašao sam da fotografiram ženske cvjetove lijeske. Oni su vrlo sitni i neugledni, iako imaju lijepu crvenu boju. Radi se zapravo o snopu tučaka.

11: Da samo školovani kateheti, vjeroučitelji i popovi znaju što je Bogu milo.

Sredinom srpnja Zaton i Raslinu poharao je veliki požar u kojem je izgorjelo tridesetak kuća i 3300 hektara makije i bjelogorice, a stradali su i maslinici, vinogradi i pčelinjaci. Marko Sladoljev, diplomirani katehet i zastupnik stranke koja zaziva neraspadnute svece tom je prilikom napisao:

Znači Isus dopušta da izgori sve, kuće, živina, pilići i kokoši, pčelice, zavezani psi, moćna stabla, masline, sve, sve, osim kapelice s plastičnim kipom što ga je tip kupio u Međugorju. Hvala dragi Isuse, pogotovo na mostovcima!

Taj Sladoljev također tvrdi da je "iz perspektive današnjeg suvremenog čovjeka život majke Tereze promašen, a u očima Boga on je ispunjen". Zanimljivo je kako su ti kateheti sposobni simultano sagledavati obje perspektive i onu ljudsku i onu božju. No, to nije sposobnost koju posjeduju samo kateheti, ona je česta i u hrvatskih katoličkih liječnika. Tako Darko Richter, ugledni liječnik pedijatar s bogatom karijerom i istaknuti član Hrvatskog katoličkog liječničkog društva tvrdi da su djeca začeta umjetnom oplodnjom u suprotnosti s božjim naumom te da se radi o "silovanju u epruveti". Taj je Richter prošle godine nakratko bio i ravnatelj Dječje (!) bolnice Srebrnjak.

Problem s tim silnim bogoslovima, katehetima, vjeroučiteljima i katoličkim liječnicima je što si oni utvaraju da znaju što je u božjem umu i što je ispravno i time sebi uzimaju pravo da sve nas ostale maltretiraju, i to s božjim dopuštenjem.

Moju Facebook objavu o Sladoljevu i požaru preuzeo je i u članak preradio Neven Barković iz Indexa, a slične članke kasnije su objavili i Telegram i Slobodna Dalmacija.

12: Da je upravi Hrvatske radio televizije jako važno da svi njihovi djelatnici govore identitetski hrvatski jezik.

Tako je rekao Zdravko Kedžo iz Programskog vijeća HRTa na tematskoj sjednici održanoj 4. travnja i posvećenoj jeziku i govoru u programima Hrvatske radio televizije. Kedžo, doduše, nije objasnio što bi ono "identitetski hrvatski jezik" trebalo značiti, niti je pojasnio kad će voditelji i spikeri HRTa naučiti razlikovati Č od Ć i DŽ od Đ.

U međuvremenu, u Matici hrvatskoj najavljuju Zakon o hrvatskom jeziku, s mogućim kaznama, akademik Matasović namjerava provjeravati je li netko svojim govorom prekršio Ustav, a na Hrvatskom radiju vijesti skoro svako jutro čita Irena Dizdarević koja ne razlikuje ni jedno DŽ od Đ, kao ni Č od Ć, a jedino Ć koje izgovara pravilno je ono u vlastitom prezimenu. Bitno je, ipak, da joj se ne omakne kakva tavanica, kao profesoru tehničke grupe predmeta u Belom Manastiru na satu održanom 19. studenog 1998. godine koji je zbog toga dobio otkaz.

13: Da je oblačenje u uniforme i kapice omiljena razbibriga fašista diljem Europe.

Tako mađarski fašisti iz stranke Mi Hazank (Naša domovina) koji su ove godine ušli u mađarski parlament imaju i svoju paravojsku. Ime joj je Nacionalna legija, a cilj joj je "da čuva tradiciju" (!).

Stranka Naša domovina (znači domoljubi) u svom programu ima "očuvanje vrijednosti i veličanstvenog duha naslijeđenog od drevnih Mađara iz stepa". Program im se uglavnom sastoji od maltretiranja Roma i migranata. Kažu da "treba reći da integracija Cigana, kao starih imigranata, nije uspjela i da njihov natalitet prijeti nacionalnom budžetu".

Kod nas su trik sa stranačkom vojskom i crnim uniformama pokušali svojedobno u stranci odlikovanog domoljuba Branimira Glavaša, no nije im uspjelo. Posebno se u uniformici i kapici isticao mr. sc. Josip Salapić koji je tako uniformiran, s podija pokazivao svoju diplomu. Salapić se u međuvremenu opametio, poklonio HDZu i postao državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa. Bez kapice.

14: Da je stvarna poezija, a ne osrednje stihoklepstvo poput molitve.

Pročitao sam to u članku jedne gospođe koja je predstavljala zbirku pjesama svog Facebook prijatelja Ivana Koprića, inače dekana Pravnog fakulteta u Zagrebu i pomislio kako za mene i moju poeziju stvarno nema nikakve nade. Ja nikad neću dosegnuti te vrtoglave, eterične visine u kojima se riječ upija kožom, kad dolazi do "sažimanja svemira, galaksija, kolektivnog iskustva, mitova, u jednu osobnu točku, jednu dušu". Kaže gospođa još da se "u poetski hram ulazi tiho, pozorno i s čitateljskom poniznošću pred unutarnjim svijetom autora koji se kroz stihove otkriva. Dobro je na tom putu imati peljar, pogotovo onaj intergalaktički." Eh, kako bih ja to ikad mogao dosegnuti, niti znam ulaziti tiho niti sam ponizan, a nemam ni intergalaktički peljar. Pa sam znatiželjno prevrtio tekst do kraja da dođem do primjera te poetske molitve i nađoh Koprićevu pjesmu koja je valjda stvarna poezija po ukusu gđe. Bat:

Uh! Kako je to divno i molitveno! Moraš, dakle, u pjesmi imati velike i uzvišene osjećaje i ideje i adekvatne riječi, recimo "onkraj kraja svemirskog beskraja" ili "atlas vječnosti". Tko bi se toga sjetio! Podsjetilo me to, doduše, na poznatu pjesmu Biti i mniti svemiropolisno doktora Franje Tuđmana koja je već u svim antologijama hrvatske poezije. Evo odlomka:

Videći sav taj svemirski raskoš talenta shvatio sam da ja sa svojim pjesmuljcima o Hrvatima koji se vole hrvati i Srbima koji se vole srbi zapravo najobičniji stihoklepac. Gospođa Bat mi je otvorila oči.

No, možda je ipak naš najveći molitveni pjesnik akademik Željko Reiner. On je 2020. godine u izdanju "Kršanske sadašnjosti" objavio obilato nagrađivanu zbirku pjesama "Uronjen u tvoju svjetlost". Sve su te pjesme inspirirane mističnim vjerskim osjećajima akademika Reinera, Isusom i kršćanstvom, gdje on sve to, naravno, vidi i kod pjesnika koji uopće s tim nisu namjeravali imati nikakve veze. Pa naravno da akademik Reiner zna bolje od njih kad je božanski inspiriran i u njihovim riječima vidi tu božansku iskru za koju su oni kao nevjernici slijepi. Evo jedne akademikove pjesme iz te zbirke:

Ovo mi je potpuno nedostižno, ali nije ni čudo, jer nisam išao u crkvu ni na vjeronauk. Akademik Reiner je ipak, ja mislim, našao odgovore na pitanja koje postavlja u ovoj poetskoj molitvi, odn. kako da baš on dotakne Gospodina, a da pritom ne bude ohol. On je, naime, postao vitez čuvar svetog groba jeruzalemskog, a time je dobio i plašt, kapicu i medaljice s kojima se ponizno naslikava zajedno s kardinalima u svečanim prilikama dok mu na usnama titra Njegov pjev. Deus lo vult - tako Bog želi.

Kad je Charles postao engleski kralj, vitez Reiner je objavio i jednu prigodnu poniznu fotografiju s njim, s medaljama na junačkim prsima kojih je bilo više nego u kralja. Akademik je za tu fotku htio nabaciti na sebe i ogrtač Reda viteza čuvara svetog groba jeruzalemskog, ali mu je Charles rekao da ne može jer je dobro potegnuo pa da ne bi bilo baš primjereno. Na to se vitez-akademik Reiner šeretski nasmijao. I odrecitirao je jednu svoju molitvenu na engleskom.

Vitez Reiner je inače jedna svestrana i nezamjenjiva pojava u našem društvu, on je vitez, akademik, vrhunski svjetski i najcitiraniji hrvatski znanstvenik, a i potpredsjednik Hrvatskog sabora iz redova HDZa. Poznat je po sjajnim političkim idejama, tako je krajem 2015. godine kad su ga izabrali za predsjednika Hrvatskog sabora predložio promjenu njegovog imena u Hrvatski Državni Sabor, kako se to tijelo zvalo u Pavelićevoj Hrvatskoj. Hrvatski građani ga pamte i po poniznim prelascima hrvatske granice u doba kad su na njoj velike gužve i kad Hrvati idu na skijanje. Tako je drugog siječnja 2016. godine, u Chrysleru s krovnim koferom, praćen kombijem s diskretnom policijskom pratnjom s rotirkama ponizno pretekao dugu kolonu hrvatskih skijaša na granici. A čim je stigao na skijalište, na glavu je nabio šubaru od samurovine i lagano niz strminu, križ - kraž, prije nego što navale ovi bez rotirki i poetsko-molitvene sofisticiranoti.

15: Da ljudi danas ne samo da nisu sigurni u to postoje li virusi, jesu li ljudi bili na Mjesecu i je li Zemlja kuglasta, nego sumnjaju i u postojanje nuklearne bombe.

16: Da je muškost ugrožena.

Nastavak je to mog nauka iz prošle godine kad sam pisao o konferenciji katoličkih muškaraca i don Stojiću koji u svojoj knjizi odgovara na pitanja Zašto je samozadovoljavanje kod žena grijeh? i Nakon petog djeteta odlučila sam se na spiralu. Smijem li primati skaramente?. Ove godine vidimo da je zbog svog tog grešnog samozadovoljavanja žena došlo do teške ugrozbe katoličkih muškaraca. Zato su se podignuli na noge i krenuli po Hrvatskoj propovijedati o ugroženoj popovskoj muškosti. U listopadu su klečali na zagrebačkom Trgu bana Jelačića moleći za "čedno odijevanje žena" (!) i "prestanak predbračnih odnosa". Vidimo, dakle, zašto je katolička muškost ugrožena – očito zbog seksualnosti žena. I koliko god da je to bolesno, to jednako traje milenijima, a temeljito je zapisano i u Bibliji na koju se muževni katolici pozivaju. Umjesto da navodim bezbroj mjesta gdje je to u Bibliji zapisano, možda je bolje da citiram Glas Koncila iz kolovoza 2016. godine povodom blagdana Velike Gospe (!):

Muškarac je, dakle prvotan, a klečavci se zalažu da mora biti i "duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru.". Dakle, samo zato što ima pimpek, treba biti DUHOVNI autoritet. Divna ideja. Saborski vjeroučitelj Miletić i zastupnik stranke u kojoj zazivaju neraspadnute svece dodao je i da su "u medijskom feminiziranju uloge muškarca NAVIJAČI jedni od rijetkih koji ostaju muškarci". U prijevodu, dakle, "i kolcem, i lancem, i bokserom u glavu!".

Te prijetvorne popovske mudroserije su zapravo apologija muškog nasilja koja se u njihovim propagandnim materijalima može posve lako iščitati. Tog ugroženog katoličkog muškarca prikazuju kao viteza križara s isukanim mačem i u "božjoj opremi".

A vidi se to i na njihovim plakatima kojima najavljuju svoje konferencije (ispod). U prvom je planu katolički muškarac koji nadvisuje pogled u svojoj snazi, držeći krunicu kao bič u čvrsto stisnutoj šaci. Njegovoj se volji i duhovnom autoritetu sprema pokloniti nasmiješena žena u dubini kadra koju vidimo tek mutno i nejasno, ali kojoj je sve to očito posve normalno. Katolička žena.

Taj je fenomen "ugrožene muškosti" zapravo drevna i primitivna evolucijska crta, groteskni i patološki, pubertetski muški strah od ženske seksualnosti. To molitelji po trgovima proglašavaju božanskim. Uostalom, katolički muškarci su poznati po tome što su spaljivali žene na lomačama. Bertrand Russell je o tome zapisao:

Toksična muškost kojom su katolički muškarci i razni pateri ove godine zagađivali društvo nije ograničena samo na katolički kontekst. Ona je odavno posvuda i slabo se primjećuje. Ante Kotromanović, bivši ministar obrane, izjavio je u vezi rata u Ukrajini i veta koji je Milanović namjeravao nametnuti za ulazak Finske u NATO "Daj da se pokažemo kao nekakvi muškarci, zemlja sa stavom". Nije jasno što bi značilo biti ”muškarac” u vanjskoj politici, ali radi se sigurno o varijanti primitivne i toksične zamisli o muškosti koja stoji iza rokanja po stambenim četvrtima, osvajanja teritorija, mahanja zastavama i silovanja po kućama.

Inače, ove godine, za samo 120 kuna, mogli ste upisati tečaj na kojem je don Damir Stojić podučavao žene kako da prate plodne dane.

17: Da kod nas djeluje jedan ugledni profesor, član brojnih strukovnih udruženja i cochair važnih sastanaka stručnjaka, kao i urednik nekoliko relevantnih časopisa. Taj kaže da je onaj tko propituje genij hrvatskih strujnih poduzetnika i poslovnih anđela Putinov fosilni trol. Za takve nevjernike tvrdi i da sve poduzetnike žele strpati u gulag te da je svaka njihova riječ metak u ukrajinskog civila. Inače je ugledni savjetnik električne auto-industrije koju savjetuje brojevima koji se divno uklapaju u zelenu energiju i tranziciju, pogotovo s obzirom na dostupnost litija u zemljinoj kori i smanjenje potrošenih kilovat-sati. Svoj svaki drugi ugledni i visokocitirani rad objavljuje u časopisima u kojima je i urednik. Vrlo je društveno svjestan i angažiran pa bi naplaćivao "3000 eur kazne kome god se nađe 18+ u stanu. I tjedne inspekcije. Ali samo onima koji se griju na plin." Aktivan je čak i u područjima koja mu nisu direktna struka te tvrdi da "antivaxxere treba ugnjetavat, a još kad su fosiledžije, onda na kvadrat". Omiljen je među našim meteorolozima koji se bave klimatskim promjenama i globalnim zatopljenjem.

Zadnji put osvježeno 11. prosinca 2022. godine