Ostati zdrav među bolesnicima (9. prosinca 2024. godine)


>> Downloadirajte knjigu "Ostati zdrav među bolesnicima: dnevnik pandemije 2020. – 2023." OVDJE.

Svi su to već naučili – virus pronalazi put iz jednog zaraženog organizma u drugi, kad zaraženi kihne pa zdravi udahne, ili kad zdravi prljavim rukama, na kojima je virus, čačka po očima, nosu ili ustima. Puno je načina prijenosa, a zaraziti se moguće je ni kriv ni dužan, preko posrednika – komarca ili krpelja, naprimjer. Zaraza, dakle, postoji i vrije negdje, opasni se mikroorganizmi umnažaju, ili barem tavore prikriveni, sve dok im se ne pruži prilika da iskoriste svoj zarazni genski potencijal.

Naša je civilizacija, kao i znanost, izrazito osjetljiva na materijalno i opipljivo, a virus je svakako vrlo materijalna stvar, često s lipidnom ovojnicom, proteinskim omotačem i svakako s DNA ili RNA molekulom, no postoje i nematerijalne zaraze. Ljudi se njima zaraze možda već u vrtićima i nikad ne ozdrave. Napričaju im kojekakve gluposti kojih se nikad ne uspiju riješiti, nego se njima nauče čak i ponositi pa žele zaraziti i druge. Tu spadaju vjera i domoljublje, nacionalni ponos po glavi stanovnika, uvažavanje autoriteta i načina na koji je “normalno da se stvari rade” te “zdravi razum” koji se nikad ne propituje. Koliko je, recimo, znanstvenika, i to onih najizvrsnijih i najzdravijeg razuma, pogotovo hrvatskih, naravno, koji smatraju da su znanost i vjera “komplementarne” i koji čitav život ponizno ljube biskupsko prstenje (to im se, uostalom, i isplati) ili čak zlatom okovanu glavu svetog Vlaha? Kažu da pomaže kod raka.

Onima ustrašenijima i paranoičnijima, moglo bi se dogoditi da se boje hodati i bivati među tim zombijima, ljudima koji se čine razumnima, a ipak su zaraženi svime i svačime. Oni su posvuda. Puni su ih ulice, tramvaji i čekaonice, ali i vlade i parlamenti, televizijski programi i novine, škole i sveučilišta. Društva su idealna okružja za širenja zaraza, pogotovo onih koje se tiču uvjerenja i vrijednosti koje se ne preispituju, koje se uzimaju zdravo za gotovo, inače se bez njih, navodno, ne bi moglo živjeti, pogotovo ne u “modernim” društvima. Teško je ostati zdrav među takvim bolesnicima. Takve se zaraze najbolje i šire kad bolesnici onoga još zdravog okruže sa svih strana, pritisnu ga i ne daju mu doći do riječi ni daha, te tvrde da je zapravo on bolestan, a ne oni. Zdravome njegovo zdravlje u takvim situacijama odmaže, jer pomisli da uistinu može i biti tako, da je statistički vjerojatno da on griješi, a ne svi oko njega, ne shvaćajući, nažalost, da je zaraza odavno tu, barem tisućljećima, i da su se već skoro svi zarazili. Zdravi su prilično rijetki, zaraza je posvuda.

U doba pandemije koronavirusa, materijalne zaraze i obilja virusa je uistinu bilo. Uz tu je materijalnu i zdravstvenu zarazu bujalo i mnogo nematerijalnih zaraza. Ljudi su se zaražavali posvuda, čak i na vlastitim balkonima, pjevajući u sumrak “Moju domovinu” i kličući liječnicima-spasiteljima. Najviše ih se ipak zarazilo pred televizorima i monitorima strepeći uz svakodnevna prebrojavanja mrtvih i bolesnih, prateći grafikone prognoze tijeka pandemije na Facebooku te iščekujući javljanja hrvatskih vrhunskih svjetskih znanstvenika (HVSZ) u televizijskim programima uživo, svakog dana po nekoliko puta.

Prošlo je godinu i pol od službenog završetka tih vremena, a mnogima i dalje nije jasno što se tada događalo, što nije ni čudno jer danas svatko o tome priča neku svoju priču. Lažovi, mešetari i profiteri tvrde kako su nas upravo oni spasili, jednako kao i brojni znanstvenici i liječnici koji su navodno i sami zdravlje izgubili bdijući nad nama i našim najbližima. Jedni tepaju drugima kako su u tim groznim vremenima sačuvali obraz, a prozivaju one treće koji su htjeli poubijati hrvatsku djecu. Ti treći pak tvrde da su prvi i drugi ubijali djecu, a da su ih oni, nadljudskim naporima, barem pet milijuna spasili. Slušajući sve te tipove, shvatio sam da svi lažu, a onda se sjetio da sam ja tih dana svašta zapisivao po Facebooku, prateći pomalo pandemijske aktualnosti na svoj način, bilježeći stvari o kojima nitko zapravo nije govorio, i pored bujice članaka i televizijskih emisija. Prošao sam nakon svega ponovo kroz sve te objave. Sve je arhivirano i zapisano i sve se može potvrditi i dokazati, s datumom objave i komentarima pratitelja, a sve to predstavlja dokument vremena i jednu priču drukčiju od onih koje danas pričaju. Zaključio sam da tu, svoju, priču o pandemiji moram objaviti, ne zato da nakon svega potvrdim svoju “ispravnost”, nego da ostane negdje zapisano nešto posve drukčije od onoga što će djeca učiti u školama, nešto što se ne uklapa u bajke koje se pripovijedaju u udžbenicima povijesti. Inspiracija mi je, donekle, bila i knjiga “Dnevnik tmurnih godina, 1940 – 1944: kolaboracija, otpor i svakodnevni život u okupiranom Parizu”. Ta je knjiga dnevnik Jeana Guéhennoa koji je on vodio za vrijeme njemačke okupacije Francuske i nudi mnogo ružniji pogled na glorificirani francuski otpor okupatoru, pogotovo kad je riječ o intelektualnoj francuskoj kremi. Intelektualna krema, čini se, uvijek nađe načine da počini najružnije i najnemoralnije stvari, pogotovo u doba kriza, ratova i pandemija. Tako je, naravno, bilo i ovaj put. Guéhennoa su 1962. godine izabrali u Académie française, stoga njegov dnevnik treba uzeti sa zadrškom i ne treba mu posve vjerovati, jer one koji pokušavaju govoriti najiskrenije što znaju, nikad nigdje ne izabiru.

Sve se, naravno, s vremenom zaboravi, usprkos trudu koji se u očuvanje “istine” ulaže sa svih strana. Tko se i danas uopće sjeća tko je Dijana Zadravec, Rok Čivljak, ili Vili Beroš, na kraju, donedavni hrvatski ministar zdravstva i najpopularniji HDZ-ovac u zenitu svoje pandemijske slave? Zato >> ovaj dnevnik ima i tri dodataka koji služe uglavnom pojašnjenju mojih crtica i zabilješki, koje će sigurno postajati sve nerazumljivije kako vrijeme odmiče. Tu je kratki indeks biografija odabranih osoba koje se spominju u dnevniku, a imena osoba čije se biografije nalaze u indeksu označene su kružićem (npr. Alemka Markotićº), kad se prvi put pojave u >> knjizi. Biografije nisu napisane s namjerom da budu kompletne, nego donose prvenstveno one podatke o odabranim osobama koji pojašnjavaju njihovu ulogu u kontekstu u kojem su spomenute u mojim dnevničkim zabilješkama. U dodacima je i intervju za Novosti iz rujna 2020. koji sam dao novinaru Draganu Grozdaniću, a i pismo koje sam u veljači 2021. poslao ministru znanosti Radovanu Fuchsu i koje se tiče kvarnog djelovanja Hrvatske zaklade za znanost. Zabilješke su, vrlo rijetko, pojašnjene naknadno dodanim tekstom, upravo zato da budu barem donekle jasne i nakon vremena koje je prošlo od pandemije. Na primjer, u zabilješki iz 15. svibnja 2021. godine, naknadno je zapisano da je eksperiment zaražavanja koronavirusom na tulumu proveden u organizaciji Udruge ugostitelja i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, što je na taj dan svima bilo poznato, a što su do danas baš svi zaboravili. Sav dodani tekst zapisan je u uglatim zagradama. Citirani tekst obično je formatiran u užoj širini paragrafa te zapisan malo svjetlijim fontom. Sve su pogreške u takvom tekstu namjerno očuvane i nisu posebno označene. >> Knjiga je ilustrirana i s pet fotografija koje sam snimio u pandemijskom periodu i koje sadrže nešto od pandemijske atmosfere pa makar i u drugom ili u trećem planu.

Na kraju, nekima je možda zapao za oko moj akvarel na naslovnici. Proveo sam malu anketu o tome što ljudi vide u toj slici prije objavljivanja ove >> knjige, i ispalo je da mnogi u njoj vide čovjeka koji obavlja veliku nuždu. Možda je to zbog čučećeg položaja, možda zato što nema hlače, možda zato što izgleda kao da ga je netko u toj osjetljivoj i intimnoj raboti zatekao... Ipak, ne podržava baš sve takav zaključak. Zašto, za početak, nosi masku, ako je čučnuo negdje u prirodi, i zašto je potpuno skinuo, a ne tek svukao hlače, kad se čini da je prilično hladno, jer nosi zimski kaputić? Zašto nije zadigao kaputić, ne boji li se da će ga zaprljati? Zašto nema ni cipele ni čarape? Skriva li taj tip nešto od nas i što je zaklonjeno tim kaputićem? Što mu je u desnoj ruci? I zašto se, na kraju, toliko uplašio i izbuljio oči, ako tek obavlja nuždu? Tko je uopće taj tip? Ako se zadržimo na površini slike i prepustimo se prvom dojmu, možda bismo o svemu tome mogli izvući posve pogrešan zaključak. I ne, ne namjeravam objašnjavati što se zapravo događa na toj slici, to tek treba otkriti na stranicama koje slijede. Ako tko još uvijek za to ima volje.

Onih koje ništa u vezi s prohujalim i zaboravljenim vremenom ne zanima je svakako mnogo više od onih koje bi nešto i moglo zanimati – zato sam i napisao ovaj predgovor i sažetak, da odustanu od ove knjige na vrijeme. Ako, ipak, ima ikoga, nakon svega, koga bi nešto od svega toga moglo zanimati, neka nastavi.

Autor; u Zagrebu, 8. prosinca 2024.

>> Downloadirajte knjigu "Ostati zdrav među bolesnicima: dnevnik pandemije 2020. – 2023." OVDJE.

Ako želite snimiti PDF fajl na vaše računalo da ga čitate kasnije ili prenesete na neki drugi uređaj, kliknite desnim gumbom miša >> NA OVAJ LINK, a kad vam se prikaže prozor s izborima odaberite opciju Save link as... što će vas odvesti do izbora mjesta na vašem računalu na koje želite sačuvati e-knjigu.

<< Koja jesen? 52 stvari u 2024., prvi dio >>

Zadnji put osvježeno: 9. prosinca 2024. godine.