52 stvari koje sam naučio u 2020. godini, drugi dio (19. prosinca 2020. godine)

18: Da se na samom rubu groblja u selu Marija Gorica blizu Zaprešića nalazi zajednička grobnica ljudi, njih četrdeset troje, koji su ubijeni 24. travnja 1945. godine, pred sam kraj Drugog svjetskog rata (fotografije ispod). Na spomeniku koji je podignut očito poslije rata da označi taj grozni događaj piše: 24. travnja 1945. poginuli su kao žrtve fašističkog terora rasno i politički progonjeni boreći se za slobodu i ravnopravnost. Spomenik nema nikakvih partizanskih oznaka, a po godinama rođenja pored imena vidi se i da je pobijeno mnogo djece. Najmlađi Willi Winter nije imao ni punu godinu dana. Dana 25. rujna kad sam uočio i fotografirao ovu grobnicu, pored spomenika su bili plastični anđeli i svijeće s likom Djevice Marije koje netko očito i danas donosi.

U potragu za poviješću ove grobnice krenuo sam sa svoje Facebook stranice i zamolio one koji me prate da dojave ako o svemu tome što znaju. Prva informacija koju sam dobio i koju je svojevremeno objavio Muzej Brdovec bila je da se radi o članovima dvanaest židovskih obitelji koje su se sklanjale od rata kao putujuća cirkuska grupa te da su ih "ustaše i SS jedinice iz Januševca i lokalne pučke škole na najzvjerskiji način pogubile nakon gungule koja je izbila u krčmi". Nešto kasnije dobio sam informaciju od povjesničarke Bibijane Papo koja se profesionalno bavi stradanjem Roma i Sinta u Drugom svjetskom ratu da se ne radi o Židovima nego o njemačkim Sintima, romskom narodu srednje Europe. Dr. Papo tvrdi da je u skupini ubijenih ljudi bilo pet Židova, a da su svi ostali Sinti.

Ta se informacija da provjeriti u dostupnim online izvorima – događaj je u literaturi o porajmosu poznat pod imenom Masakr u Hrastini. Hrastina je selo pored Marije Gorice, jedva kilometar udaljeno od samog spomenika. U online izvorima navodi se da su svih 43 ubijenih bili Sinti, no je li među njima bilo Židova ili nije u suštini je nevažno – važno je i treba zapamtiti da su pobijeni potpuno nevini ljudi samo zato što su bili nepoželjnog porijekla ili boje kože. Razlikuju se ipak navedeni izvršitelji zločina. Muzej u Brdovcu spominje SS-ovce i lokalne ustaše, dok se u online arhivi o stradanju Roma spominju samo SS-ovci. Radilo se o bandi u rasulu i tko zna kakve su uniforme nosili, no zvuči ipak vjerojatno da je među njima bilo i lokalnih ljudi.

Na fotografijama ispod su Max Bamberger i njegova šira obitelj (izvor fotografija: >> Sudbina europskih Roma i Sinta tijekom holokausta). Max, njegova supruga i dvoje djece ubijeni su u Hrastini i njihova su imena navedena na spomeniku.

Čak i kad sam saznao tko su ubijeni te ponešto o tome i kako su ubijeni, ostalo mi je mnogo neodgovorenih pitanja. Tko su zapravo ti ljudi i kako su iz Njemačke stigli u Hrvatsko zagorje? Jesu li bježali po Europi od nacista priređujući cirkuske predstave? Nešto kao Bergmanova cirkusko-kazališna skupina iz Sedmog pečata koja uzalud bježi od kuge? I kako su završili upravo ovdje, kod nas? Zašto su išli u ovom smjeru? Je li tko od njih govorio hrvatski? Tko ih je prepoznao i napao i gdje? Neki Nijemac, SS-ovac koji se ovdje zatekao na samom kraju rata? Što je bilo s njihovim ubojicama?

Posmrtne ostatke ubijenih ljudi mještani su prenijeli u zajedničku grobnicu. Boračka organizacija općine Zaprešić izgradila je 1977. godine spomen grobnicu koju sam i ja opazio, po ideji akademskog kipara Dragutina Grgasa iz Zaprešića, kao trajni spomen na žrtve.

Na pločama su imena: Bamberger Maks (r. 1900.) sa suprugom i dvoje djece, Frans Robert (r. 1911.), Friedrich Mariška (r. 1943.), Friedrich Vilhelm (r. 1922.), Hartmann Albert (r. 1880.), Hartmann Marta (r. 1880.), Hedel Adelheid (r. 1941.), Hedel Hilla (r. 1912.), Levy Albine (r. 1889.), Schmidt Elvira (r. 1906.), Schmidt Frieda (r. 1926.), Schmidt Juliška (r. 1942.), Schmidt Julius (r. 1902.), Schmidt Karl (r. 1932.), Schmidt Lision (r. 1929.), Schmidt Rowald (r. 1924.), Schmidt Siegfried (r. 1912.), Schmidt Sofie (r. 1928.), Stein Ella (r. 1915.), Winter Adolf (r. 1936.), Winter Alcis (r. 1893.), Winter Alfred (r. 1933.), Winter Amanda (r. 1900.), Winter Anna (r. 1933.), Winter Berta (r. 1880.), Winter Berta (r. 1900.), Winter Frieda (r. 1900.), Winter Georg (r. 1900.), Winter Hedwig (r. 1883.), Winter Josef (r. 1891.), Winter Karl (?), Winter Kundi (r. 1932.), Winter Linda (r. 1942.), Winter Lotte (r. 1925.), Winter Marie (r. 1932.), Winter Mendi (r. 1941.), Winter Reinboldt (r. 1919.), Winter Schamie (r. 1939.) i Winter Willi (r. 1944.).

Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su mi u ovoj potrazi pomogli.

19: Da se jedna od najvećih europskih pčela (neki kažu i najveća), pčela drvarica (Xylocopa violacea) može naći i kod nas i da izgleda prilično zastrašujuće, iako navodno nije previše opasna – pčela je, naime, većim dijelom posve crna! Zove se drvarica jer gnijezdo gradi u trulom drvetu. Zanimljivo je da je ova pčela posve drukčija od svojih rođakinja, običnih medonosnih pčela, jer ne gradi košnice, nego gnijezdo u kojem živi sama i u kojem polaže jaja. Pčela drvarica nije jedina pčela samica – samice predstavljaju veliku većinu (preko 95%) od oko dvije tisuće pčelinjih vrsta u Europi (smatra se da je na svijetu oko 20000 pčelinjih vrsta). Pa iako samice ne daju med, treba znati da su mnogo efikasniji oprašivači od medonosnih pčela.

Pčelu drvaricu, dugu oko 5 cm, fotografirao sam na ljetnom jorgovanu (Buddleja davidii) 16. srpnja u Mariji Gorici. Treba uočiti boje koje se pojavljuju na krilima i njihovu različitost na lijevom i desnog krilu – radi se vjerojatno o efektu prozirnosti krila, možda i u kombinaciji sa frekventno ovisnim pojačanjem i smanjenjem intenziteta svjetlosti raspršene s krila (interferencija u raspršenoj svjetlosti). >> Kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji.

Ove sam godine, inače, češće promatrao pčele i bumbare nego što sam to radio proteklih godina. Razlog tome je dijelom bio i što sam radio na problematici mehanike peludi pa me je cijeli taj proces prenošenja peludi s jednog cvijeta na drugi fascinirao i iz estetskih i iz profesionalnih razloga. Pelud se dobro vidi na pčeli drvarici na fotografiji iznad, a vidi se i na bumbaru na >> rudbekiji na fotografiji ispod, snimljenoj trinaestog srpnja. Zanimljivo je uočiti i bumbarovu dlakavost te uistinu veliku količinu peludi koja se na tim dlačicama zadržava, No, pelud koja je na bumbaru sigurno nije pelud purpurne rudbekije. Zrna peludi rudbekije su, naime, prilično sitna, jedva 25 mikrometara u dijametru, što je puno manje od zrna peludi koja se vide na bumbaru. Istraživanjem biljaka iz okolice zaključio sam da se skoro sigurno radi o peludi >> sirijskog hibiskusa čiji je dijametar oko 0.15 mm (150 mikrometara), dakle zrna peludi su lijepo vidljiva kao pojedinačni entiteti.

Na fotografiji ispod, snimljenoj 14. srpnja, vidi se pčela koju ne znam identificirati (možda neka Osmia?) kako prilazi cvijetu sirijskog hibiskusa. I na njoj se lijepo vide peludna zrna, vjerojatno opet hibiskusa.

20: Da ljudi puno lakše odobravaju nešto što već ima potvrdu da je jako pametno i vrijedno. To se dobro vidi na društvenim mrežama, a ja sam efekt primijetio na Facebooku koji poznajem najbolje. Ljudi, naime, mnogo lakše lajkaju i puno su zadovoljniji s nečim navodno pametnim što je napisao Nikola Tesla, Albert Camus ili Albert Einstein nego neki Šiber ili bilo tko drugi sumnjive i nepotvrđene vrijednosti. Srčano će i slatko lajknuti kakvog genija, jer je lajkati općepriznatog genija i ovjerenu vrijednost sasvim prirodna, a i posve sigurna stvar. U tome nema greške, čak i ako ništa od toga ne razumiju. Osim toga, dodaje vrijednost i onome koji lajka jer se vidi da se razumije u prave stvari. Novinari i urednici to vrlo dobro znaju i tome služi ono “ugledni” i “vrhunski svjetski” u nazivima članaka i najavama gostiju.

Ovo je i razlog za propagaciju potpuno izmišljenih izjava koje se svako malo pojave na Facebooku i koje netko potpiše imenom Tesle, Galilea ili Einsteina. Ljudi jednostavno ne mogu odoljeti lajkanju nečega tako provjereno pametnog. Ovaj sam efekt >> već dotaknuo u priči o lajkanju "Jurkićeve" genijalnosti, iako se radi o Šiberovim slikama, koje nikoga ne bi sigurno u toj mjeri oduševile da su oni koji ih lajkali znali da se radi o nekom Šiberu, a ne o Jurkiću.

Efekt bi morao postojati i u citiranju znanstvene literature, a to je da se citati neproporcionalno okupljaju oko već "provjerenih" radova, gdje sam ovo "provjereni" stavio pod navodne znakove zato što se zapravo ne odnosi na provjeru onoga što piše u članku nego na provjerenost "veličine" autora rada, odn. onoga što se o njemu misli u zajednici. Tako nam se u znanstvenoj zajednici ponekad dogodi da "lajkamo" totalne fejkere koji uštrcavaju matične stanice i nano-čestice u sve i svašta, a zapravo je sve to potpuno izmišljeno. Iako dobro zvuči. Kao i lažna Teslina izjava s Facebooka.

21: Da katolički profesionalci imaju posebnu formulaciju za nedozvoljene spolne odnose. Kaže se griješiti contra Sextum, gdje se ovo Sextum odnosi na šestu božju zapovijed koja kaže Ne sagriješi bludno!. Naučio sam to kad se u našim medijima krajem listopada pojavila vijest da je fratar koji je bio duhovni vođa vidjelica iz Međugorja izopćen iz Katoličke crkve. Tog je fratra, prema bilješkama vidjelice Vicke pohvalila i sama Djevica Marija 28. veljače 1982. godine koja je vidjelici Vicki rekla Zahvalite mnogo Tomislavu koji vas vodi tako dobro.

Fratar Tomislav je izgleda griješio contra Sextum pa je začeo i dijete s jednom redovnicom, a kasnije je lutao po Italiji, gdje je 2012. godine ustanovio sektu Središnje jezgre, tj. grupe od 49 bića koja je bog odabrao da urede svemir u skladu s božjim planom i evangeliziraju druge planete. To je za Katoličku crkvu, tj. Kongregaciju za nauk vjere bilo ipak mrvicu previše pa su ga u listopadu ove godine izopćili.

Griješiti contra Sextum se, dakle, kaže na latinskom zato da bolje zvuči od pop koji ševi uokolo.

22: Da mi nedostaje Slovenija. Zaključio sam to ove godine u doba izolacija, karantena i zatvaranja granica. Nedostaju mi sva ona mjesta do kojih smo u normalnim vremenima začas stizali jer su posve blizu Zagrebu koji je skoro na slovenskoj granici. Nedostajao mi je, naravno, i Triglavski nacionalni park u ljeto, a možda su mi još više nedostajala bliža mjesta iako nisu ni blizu tako spektakularna - Brežice, Pišece, Olimje, cijeli Kozjanski park, Krško, Metlika, Črnomelj, Lahinja, Lisca, Jurkloštar, dolina Gračnice, Lovrenc, Vrh nad Laškim, Laško, Kostanjevica na Krki, Otočec, pa ni Celje nije tako daleko. A Ljubljanu uopće neću ni spominjati, ona mi je posebno nedostajala.

I neobično je što to govorim, zvuči nekako "protupatriotski", što je apsolutno nemoguće za nekoga tko patriotizam zapravo i ne priznaje u onom uglađenom, povijesno veličanstvenom i masovno odobrenom smislu, pa mu ni alternativni ili "pogrešni" patriotizam, onaj slovenski, baš ništa ne znači i jednako mu je odbojan. Radi se tek o želji da se vidi mjesto, drvo i nebo, da se udahne zrak i osjeti svjetlost na svim onim mjestima koja smo već proglasili svojim, štogod da oni koji ih upisuju u svoje vlasništvo mislili o tome.

Ove godine bilo je posve malo Slovenije, a ovdje donosim tek pokoju fotografiju iz onih nekoliko navrata i epidemiološki mirnih razdoblja kad smo ipak uspjeli prijeći granicu.

Košute nad Olimjem, 19. siječnja (ispod).

Laško, 15. veljače (ispod) pred sami kraj dana.

A šestog lipnja, u poluvremenu između dva vala pandemije, kad su Slovenci išli na hrvatsku obalu, mi smo skočili do Pišeca (ispod).

Popeli smo se do dvorca, a auto ostavili pod brdom, kod ribnjaka. Kad se pogleda unatrag, prema Pišecah, vidi se vinograd u oblacima (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Dvadeset i četvrtog svibnja nismo bili u Sloveniji, ali je dan bio lijep i ja sam s hrvatske strane Sutle čeznutljivo gledao preko rijeke (ispod). Negdje ispod Kapela.

23: Da u domaćem tisku i na portalima naslovi članaka svako malo uključuju riječ ispovijest. Evo nekoliko zanimljivijih primjera iz ove godine:

• Ispovijest uglednog zagrebačkog poduzetnika: ‘Vodio sam tvrtku mrtav pijan, ničega se ne sjećam‘
• Ispovijest Alžirca koji je oteo slovenskog penzionera: ‘Isprika Sloveniji, za sve su krivi Hrvati!‘
• Ispovijest najljepše novinarke svijeta: ‘Jasno mi je rekao - zaposlili su te zbog grudi!‘
• Ispovijest zaražene tinejdžerice: ‘Ja sam Ana. Imam 17 godina. Otišla sam na more i vratila se – s koronom. Ovo je moja priča’
• Ispovijest mame najmlađeg hrvatskog pacijenta zaraženog koronom
• Ispovijest Ante Casha o preobraćenju: Sve što radiš bez Boga, mora završiti loše

24: Da ponetko i dvanaest godina nakon objavljivanja, pročita Problem promatrača. Evo što mi je jedan zadovoljni čitatelj poručio ove godine:

Knjiga jest donekle aktualna u ovoj 2020. godini i pokriva djelić ove medicinske, znanstvene i farmaceutske gadosti koja je preplavila svijet u doba pandemije. Svašta će se reklamirati i prodavati kao lijek ako netko ima koristi od toga. U Problemu promatrača piše:

Zagađenje biologije, kemije i medicine je posve očigledno u kontekstu farmaceutske industrije. Nema čega se nisu pokušali naprodavati u ranim fazama pandemije, od remdesivira preko hidroksiklorokina i azitromicina pa do vitamina D. Sve su te opcije podržavali ugledni znanstvenici, svaki svoju, i napričali su se o "molekularnim mehanizmima" i "imunomodulatornim" efektima svega toga. Podsjetilo me to na, kažu, lijek (...) Megamin temeljen na zeolitu, koji je jedno vrijeme reklamiran silnim ugledom naše znanstvene perjanice, instituta Ruđer Bošković. Tadašnji Ruđerov znanstvenik, a današnji dekan Medicinskog fakulteta u Puli, Krešimir Pavelić, tvrdio je da zeoliti imaju "imunomodulatorna" ili "imunostimulatorna" svojstva, a i dan danas objavi pokoju o tome. Taj Megamin, sa svim hrvatskim znanstvenim sjajem koji je uspio prikupiti, prodavao se kao halva devedesetih. Sjećam se pokojnog susjeda Vlade koji je u toj čudotvornoj glini vidio siguran spas. Vjerovao je čovjek u znanost. Izvadili su mu jedno plućno krilo, ali ni tada nije mogao prestati pušiti.

A prisjetio sam se i još jednog našeg uglednog znanstvenika, Miroslava Radmana, dobitnika silnih akademskih priznanja i ordenja. 2011. godine dr. Radman je u Smaragdnoj dvorani hotela The Regent Esplanade predstavio Čudotvorni Eliksir Mladosti - Energizer koji ”neutralizira starost”. Cijena kutijice eliksira koju je tih dana prodavao s izvjesnim doktorom Ivkovićem bila je oko 200 eura, a eliksir se reklamirao kao vrhunski doseg sjajne znanosti koja se provodi na Radmanovom Medils institutu. Poduzetnik-doktor Ivković inače je prodavao i proizvodio i gore spomenuti Megamin, tako da čovjek očito ima poduzetnički nos za to kakva se znanost isplati. Na promociji Energizera važnu je ulogu igrao i Ivan Jakovčić, poznatiji kao "IDSov šerif", sommelier i nadasve ugledni poduzetnik nego znanstvenik.

A proizvodom se sigurno ponosio i Branko Roglić, poznat i kao najbogatiji Hrvat, koji je tada, kao i danas, bio predsjednik uprave instituta Medils na kojem je postignuto to sjajno otkriće hrvatske znanosti. Institut Medils je zapravo privatni institut dr. Radmana koji se bogato financira javnim sredstvima i na kojem se izvodi razna izvrsna znanost, a tamo je i barem jedan naš znanstveni centar izvrsnosti o kojima sam mnogo pisao. Iako je dr. Radman javno priopćio da zapravo nema pojma kako se Energizer proizvodi, Radmanov institut je ubirao postotak od prodaje eliksira, kako i treba biti kad se radi o primjeni znanosti. Ne može se danas laprdati bilo što, kao ti radiš nekakvu znanost, a ne prodaješ eliksire ili testove za biološku starost! Kome onda uopće trebaš čovječe?

Može li se Čudotvorni Eliksir Mladosti koji ”neutralizira starost” i danas nabaviti i pomaže li šta protiv korone nije mi poznato. Dr. Radman inače je jedan od savjetnika Vlade u ovoj koronakrizi pa se nadam da će smisliti neki eliksir da nas sve spasi, ali da ne bude toliko skup ako je moguće. Možda bi naša Vlada mogla to malo subvencionirati.

Inače, to prodavanje eliksira nipošto nije hrvatski izum. Nobelovac Louis Ignarro, poznat po tome što se voli fotografirati pored svog bijelog Porschea na čijim registarskim tablicama piše Nobel, poznat je i po tome što reklamima razne herbalifeove, powder mixove i sok od nara. Pa tko će nas spasiti nego znanost, uostalom? I to najbolja, nobelovska, naravno.

Što se tiče zagađenja fizike, o kojem sam vidovito zborio u Problemu promatrača, i ono je lagano sve očiglednije. Sve je više grupa i "istraživačkih koncerna" koji se ugledaju na "biološke" i farmaceutske modele financiranja. Dio onoga što se naziva "nanotehnologijom" zapravo je čaranje i muljanje koje je opet okrenuto prema "zdravlju", a na najuglednijoj znanstveno-istraživačkoj instituciji u fizici (zamisli) CERNu, traže još para za novi sudarivač! Kažu da će, kad uplatimo bilijune bilijuna, sigurno nešto novo otkriti. Neke supersimetrije ili tako nešto. Ajde... Inače, CERNovi znanstvenici sa stotinama tisuća citata donedavno su bili najugledniji, vrhunski svjetski znanstvenici u Hrvatskoj dok ih nisu pretekli ovi s lijekovima i genima. To ti je ugled, okrene se kako vjetar puhne.

A matematičari su se pogotovo iskazali, posebno ovi koji su vezani uz epidemiologiju. Nema kakvih se predviđanja nisu napredviđali. Tako je Neil Ferguson, koji je prvi izračunao crni scenarij covida za UK zbog kojeg je Johnsonova vlada uvela strogu karantenu stalno mijenjao predviđanja za ukupni broj umrlih. Počeo je s 510000 (pola milijuna) mrtvih, pa je to revidirao na 260000 odn. 20000 mrtvih ako se nastavi s karantenom, a tamo krajem ožujka je govorio o 5700 mrtvih ukoliko se ovako nastavi, skoro sto puta manje od prve najgore ocjene. To ti je matematika, nije za svakoga petljanje po osjetljivim eksponencijalnim funkcijama. Nisam to dalje pratio, kladim se da je u zadnjih 6 mjeseci bilo još mnogo odličnih predikcija. Citirat će se u stotinama tisuća, kako god bilo.

Ako još niste pročitali Problem promatrača, a imate za to volje, >> kliknite ovdje da downloadirate roman u PDF formatu. Iako bih danas, kad bih morao, sve to napisao znatno drukčije. I bolje, nadam se.

25: Da u Hrvatskom saboru sjede najneobičniji tipovi, a još mi se vrti u glavi kad pokušam sebi razjasniti što to govori o onima koji ih biraju na izborima. Ma opet lažem, znao sam i to otprije, ali ovaj put imam zgodnu pričicu kojom ću ovu spoznaju ilustrirati.

Dvadeset osmog svibnja, prije izbora za Hrvatski sabor, odgledao sam video u kojem vjeroučitelj Miletić iz Rijeke, kandidat na izbornoj listi stranke MOST, "svjedoči" kako mu je neraspadnuto tijelo padre Pia, dok je on pored njega klečao, poručilo neka ne nosi extra-small (XS) majice. Njegovi katolički skauti, djeca kojoj je predavao vjeronauk u javnoj školi i koju je poveo sa sobom na taj katolički izlet, čekala su ga dok je on tri sata u potpunom transu, kako reče, klečao pored sarkofaga. Nije poznato što su djeca radila ta tri sata dok je on bio u transu. Taj je vjeroučitelj inače poznat i kao sindikalna zvijezda velikog prošlogodišnjeg štrajka nastavnika. Moram priznati da me je od svega toga ipak najviše iznenadilo da su svecima toliko važni modni detalji.

Ova mi se, posve istinita predizborna crtica jedno vrijeme vrzmala po glavi i mislio sam je proširiti u nekakvu novelu ili možda čak i roman. Dojmilo me se naime to opće odobravanje katoličkog žara i ukazanja neraspadnutih svetaca, i od birača, i od učenika, od učitelja drugih predmeta, od sindikata... Roman je trebao biti o nastavniku prirodne skupine predmeta, možda fizičaru, koji djecu u školi uči npr. o nuklearnim procesima u zvijezdama, nastanku teških atoma ili o DNA molekulama, genima i proteinima, a djeca na sljedećem satu odu tipu koji im priča kako mu je plastificirani svetac rekao da ne bi trebao nositi preuske majice i pritom ga oduševljeno slušaju. Ne samo to, nego kad mom junaku daju nogu iz škole, nitko za njega ni ne trepne, a tipa u uskoj majici brane i bivše kolege glavnog lika, i djeca, i prosvjetni sindikati, a hrvatski glasači ga na kraju izabiru u Sabor. Trebao je to biti neki romančić s vonhorvathovskom atmosferom, sa skautima koje se indoktrinira domoljubljem i vjerom dok antijunak sve to promatra potpuno bespomoćno pa i pomalo kukavički.

Od romana sam ipak odustao, jer su vidioca svetaca uistinu izabrali u Sabor pa sam zaključio da nam pored ovakve stvarnosti nikakvi romani nisu potrebni.

Volim hrvatsko školstvo, prosvjetne sindikate, glasače i vjeronauk.

Iz stranke MOST su u Hrvatski sabor, uz Miletića, ove godine ušli i Nino Raspudić i Marija Selak Raspudić s Filozofskog fakulteta, s kojima sam prije 5-6 godina nastupao u emisiji Peti dan Hrvatske televizije. Pa iako su mi i tada znali biti lagano naporni sa svojim državotvornim pravovjerjem, katoličanstvom i domoljubljem, bez kojih je slabo koja rasprava s njima uopće mogla proći, to u to doba nije bilo ni blizu toliko naporno kao što će biti odsad, kako postadoše saborski zastupnici, zajedno s vjeroučiteljem koji razgovara s neraspadnutim svecima.

Kad se malo osvrnem, mogu pouzdano reći da je bračni par Raspudić, koji tada još nije bio bračni par, a što je bio ne znam, iskoristio tu emisiju Hrvatske televizije domoljubno mudrosloveći u njoj za potrebe svoje političke promocije. Ja sam s njima dvoma bio, zapravo nasreću, svega jednu godinu, a i u toj su se godini teško mogle izbjeći teme i njihove domoljubne obrade koje su forsirali. Radilo se o nacionalnim temama silno važnim u kritičnim trenucima za naš narod, koji su uvijek, naravno, kritični, za potrebe raznih mesija koje ga spašavaju. Tako sam se ja, skoro po običaju, našao okružen spasiteljima, koji spašavaju kako naše živote, tako i našu ljudskost, i tako se i još jedna emisija Hrvatske televizije koja je ponekad znala i obrazovati i zabaviti – barem sam se ja trudio da tako bude u one tri godine koje sam bio – svela uglavnom na isprazno domoljubno-katoličko tamburanje. Ne možeš od toga nikako pobjeći kad naš narod to voli. Sva sreća da nije predugo trajalo.

26: Da je "kardinal zadužen za svece podnio ostavku zbog korupcije". Upravo je tako, naime, bio naslovljen članak Silvija Tomaševića u Večernjem listu (ispod). Radi se o kardinalu Angelu Becciu, prefektu Kongregacije za kauze svetaca (Congregatio de Causis Sanctorum) koja se bavi potvrđivanjem čuda i herojskih vrlina potencijalnih svetaca. Pa iako bi netko mogao reći da ova vijest ne bi trebala biti navedena u popisu onoga što sam ove godine naučio, nego da se radi tek o informaciji, zapravo je sve ono što se događalo u Vatikanu ove godine, a tiče se svetaca, kardinala i njihovih prijateljica bilo vrlo poučno.

Sredinom listopada naši su i svjetski mediji objavili da je uhićena i "partnerica" (!) dotičnog kardinala-prefekta, koja je u Vatikanu bila predstavljana kao njegova nećakinja i koja je potrošila oko pola milijuna eura vatikanskog (...) novca na osobne potrepštine. Ajde! Kod nas je ova vijest posebno važna, jer hrvatski katolici s posebnim interesom prate zbivanja u Vatikanu koja se tiču beatifikacije zato što očekuju da Vatikan beatificira Alojzija Stepinca. E pa, izgleda da bi taj proces mogao biti "korumpiran". Što god to značilo.

Neki su zločesti komentatori primijetili, u vezi s navedenom "partnericom", da bi možda moglo biti da je kardinal griješio contra Sextum, ali se o tome općenito nije previše pričalo. Ja se pak ovdje moram opravdati zato što uopće kupujem Večernji list u kojem sam i pročitao ovu vijest. Kupujemo ga zato:

1) što je u celofanu pa je zgodno u doba epidemije

2) što je dovoljno velik i dobro posluži za guljenje krumpira i čišćenje povrća

3) što se tu i tamo naiđe se i na pokoji biser, pogotovo kod kolumnističkih perjanica desnice. Tako je, recimo, Milan Ivkošić u jednoj kolumni napisao kako "Jorge Bergoglio nastavlja tradiciju ljevičarskih pročetničkih krugova, a ne pape Ivana Pavla II". Pa gdje ćeš još pronaći takav biser, baš za guljenje krumpira?

Ja sam se na vijest o kardinalu Becciu, naravno, upitao gdje, ljudi moji, uopće ide ovaj svijet, s obzirom da je cijeli proces beatifikacije korumpiran, no onda mi je palo na pamet da bismo se trebali upitati, gdje ide ONAJ svijet?!

Riječ je znanosti inače važna i kod proglašavanja svetaca. Tako Kongregacija često pita liječnike mogu li se čuda koja se pripisuju potencijalnim svecima objasniti znanstveno ili tu ipak ima nešto više! Ja mislim da bi u tom smislu naša doktorica Markotić mogla mnogo reći, na primjer nešto poput

Od mučnijih vijesti iz Vatikana, kojih svake godine ima, treba navesti da je Vatikan navodno pokrenuo mjere protiv 97-godišnjeg poljskog kardinala Gulbinowicza, nakon istrage o seksualnom zlostavljanju maloljetnika. Kazna za kardinala bila je da će mu biti zabranjeno obnašati svećeničku službu u javnosti, da će morati uplatiti novac u fond za pomoć žrtvama seksualnog nasilja i da će mu biti onemogućen pokop u njegovoj nekadašnjoj katedrali. Pravi se kazneni postupak protiv kardinala nije mogao pokrenuti zbog zastare, tako da su se svi morali zadovoljiti time što je kardinalu onemogućen pokop u njegovoj nekadašnjoj katedrali jer je u međuvremenu umro, 16. studenog ove godine.

27: Da u selu Šemovec, šest kilometara istočno od Varaždina, na istočnom kraju Varaždinskog jezera postoji dobro očuvan i prilično velik spomenik iz NOBa (fotografije ispod snimljene su 10. listopada ove godine). Spomenik ne spada u vrhunce memorijalne plastike u bivšoj državi, no svejedno je zanimljiv, a rekao bih i da je prilično nepoznat. U središtu mjestašca je mali park – otvoreno, ravno područje s jedne strane ograđeno cestom, a s druge strane šumarkom u čijem je samom centru spomenik koji podsjeća na šemovečku bitku. Šemovečka bitka vođena je drugog i trećeg listopada 1943. godine za oslobođenje Ludbrega od ustaša i domobrana, a bila je uvod u oslobođenje šireg prostora Podravine. U njoj je poginulo 76 partizana.

Spomenik se (iz Zagreba) može posjetiti na zgodan način tako da se, recimo, povežu posjeti Varaždinskim Toplicama, Šemovcu, a onda se uz Varaždinsko jezero može polako odvesti do Varaždina. Varaždin je uvijek dobra ideja, kako god do njega došli.

28: Da će časopis Nature, kojem tepaju da je najvažniji znanstveni časopis, od iduće godine naplaćivati 9500€ autorima da njihov članak bude dostupan u "otvorenom pristupu". Časopis Nature Communications, jedan u nizu sa sjajnim Nature pridjevom već duže vrijeme naplaćuje autorima takvu naknadu od 4380€, koju nazivaju "article processing charge".

Radi se zapravo o užasnoj pljački. Javna sredstva koja države ulažu u svoju znanost odlaze izravno privatnom izdavaču, a cijeli proces je pogonjen taštinom znanstvenika koja je neiscrpno gorivo. Javne politike sve to dodatno usmjeravaju i pojačavaju tražeći razne izvrsnosti, što uključuje i objavljivanje od 10000 eura po članku.

Znanstvenici koje zasipaju parama, oni najizvrsniji od nas, u biomedicini, istraživanju tumora i slično, imaju projektna sredstva da takvo što lako plate, a i radnu snagu u vidu doktoranada koji nešto štancaju, neku izvrsnost, naravno. Ostali mogu samo gledati. Tako se “znanost” polako pretvorila u kaljužu borbe za pare, za ocrnjivanje onog drugog koji je konkurencija, u umrežavanje u znanstvene koncerne, u reklamu, u falsifikat, u laž, u obećanja (o lijekovima npr.) koja se nikad neće ispuniti... Tako izvrsni postaju još izvrsniji, a bogati još bogatiji.

Nije inače nimalo čudno da su znanstveno izdavaštvo pa i cijela znanost postali to što su danas. Otac modela znanstvenog pljačkaštva je Robert Maxwell, medijski tajkun i prevarant koji je cijeli život dilao i mešetario, pokrao mirovinski fond svojih radnika, a u znanstvenoj taštini je nanjušio sjajno pogonsko gorivo za ogromni profit. Upravo je on postavio temelje današnjeg znanstvenog izdavaštva, a sve je započelo tako što je osmislio cijelu shemu podilaženja znanstvenicima. Pozivao bi ih na raskošne večere, plaćao bi organizaciju konferencija, a onda bi predložio nekima od uglednijih znanstvenika da pokrenu i uređuju časopis iz svog područja koji će on izdavati. Kvaka je bila da bi ti znanstvenici onda, temeljem svog ugleda u zajednici, privlačili i druge da objavljuju u Maxwellovim časopisima, a Maxwell bi te časopise i članke za ogromne pare prodavao knjižnicama javnih institucija po cijelom svijetu. Znanstvenici su zapravo radili sve – i uređivali časopise, i pisali i recenzirali članke, potpuno besplatno (!), i reklamirali sve to na konferencijama. Maxwell nije morao raditi baš ništa osim sve to prodati za masne pare sveučilištima i knjižnicama koja su sav taj posao zapravo već platila kroz plaće svojih znanstvenika koji su objavljivali u tim časopisima. Sveučilišta i knjižnice su sve to uredno kupovali javnim novcem i to po preporuci urednika tih časopisa, koje je Maxwell efektivno kupio i koji su tvrdili da su upravo ti časopisi nužni za knjižnice i da je u njima najbolja znanost. Za sve to bi platio tek pokoju pišljivu paru tu i tamo, tek toliko da malo podigne taštinu znanstvenika. Poslije je sve to išlo samo od sebe, pogonjeno prestižom i taštinom. Časopisi su se umnožavali i više skoro da nije trebalo ništa ni plaćati, para je samo kapala.

Maxwellova kći je famozna Ghislaine Maxwell koja je podvodila mešetaru Epsteinu maloljetnice. Taj je Epstein inače bio poznati filantrop, silno zainteresiran za eugeniku, a financirao je znanost i obrazovanje prije nego što se navodno objesio u zatvoru čekajući suđenje za brojna seksualna zlostavljanja i trgovinu ljudima zbog prostitucije. Spomenuo sam Maxwellicu jer su i ona i Epstein, kao i tata Maxwell, vezani za "znanost" i znanstveničke taštine. U društvu Epsteina i Ghislaine voljeli su se slikati mnogi ugledni znanstvenici, koji uvijek vole kad su blizu nekog ugleda i novca. Tako su na Epsteinove večere, otoke i vožnje podmornicom dolazili Murray Gell-Mann (nobelovac), Stephen Hawking, Stephen Jay Gould, Oliver Sacks, George M. Church, Frank Wilczek (nobelovac), Steven Pinker, Lawrence Krauss i drugi.

Eto. Nešto kao naš klub u Slovenskoj, samo na višem nivou i s nobelovcima umjesto domaćih vremešnih akademika i glumica svjetskog glasa.

I nakon Maxwellove smrti 1991. godine, stvari su se odvijale u ugaženom smjeru. Profitni modeli funkcioniranja časopisa dosad su tipično zahtijevali da se objavljena znanstvena istraživanja mogu čitati samo s pretplatom na časopis, barem neko vrijeme nakon objavljivanja. Pogotovo je to izraženo u objavljivanju u tzv. najprestižnijim časopisima gdje izdavači uvode tzv. periode embarga na članke, igrajući tako i na taštinu znanstvenika i na PR taktike promocije svog "proizvoda", gdje se o istraživanju ne smije javno govoriti prije nego što to izdavač odobri. Ova taktika najprestižnijih izdavača rezultira često time da znanstvenici i ne objavljuju svoje rezultate u bazama podataka s otvorenim pristupom jer smatraju da im to smanjuje šanse za prestižno objavljivanje. U kompetitivnim područjima objavljivanje na javno dostupnim serverima ne smatra se prestižnim niti se uvažava u ocjenama predloženih znanstvenih projekata, a znanstvenici se boje i toga da netko na njihovom radu ne izgradi svoje istraživanje koje će biti objavljeno u prestižnom časopisu i za koje će autori koji su ga objavili pokupiti sve nagrade koje idu uz takvo objavljivanje – znanstvenici inače obožavaju nagrade.

Takozvani "otvoreni pristup" znanstvenom izdavaštvu svodi se redovito na to da se izdavaču znanstvenog rada plaćaju ogromne naknade zato da rad objavi u otvorenom pristupu. Visoke cijene objave rada ne mogu se opravdati nikakvim razlozima osim bogatog profita izdavača, a sama cijena priječi dostupnost takvih kanala priopćavanja znanstvenicima koji djeluju u siromašnijim sredinama i čije je financiranje skromnije. Ovo je, naravno, tek mali doprinos ukupnoj financijskoj nejednakosti u suvremenoj znanosti. Efekt se, naime, višestruko umnaža jer objavljivanje u prestižnim časopisima predstavlja preduvjet za obilato financiranje znanstvenog rada u budućnosti, kako iz javnih izvora tako i iz industrije, čime se financijska nejednakost povećava.

Veza izdavača i industrije vidi se možda najjasnije na primjeru farmaceutske industrije, što treba posebno istaknuti u ovo pandemijsko vrijeme. Poznato je naime da farmaceutska industrija organizira masovno objavljivanje znanstvenih radova koji sadrže studije o učinkovitosti lijekova koje ta industrija provodi, pogotovo u razdoblju od nekoliko godina prije tržišnog plasiranja lijeka i nekoliko godina nakon toga. Mnogi znanstvenici koji su autori takvih radova čak ni ne sudjeluju u kreaciji rada od njegovog samog početka nego često prihvaćaju tzv. „počasna autorstva“ gdje „iznajmljuju“ svoj znanstveni kredibilitet zbog nagrade (npr. industrijska sredstva za financiranje istraživanja) i prestiža (veze s izrazito profitabilnom farmaceutskom industrijom smatraju se izrazito prestižnim u medicinskoj znanosti kao i u značajnom dijelu biološke znanosti, a industriji su, naravno, posebno zanimljivi autori koji su svoj prestiž već uspostavili kroz objavljivanje u prestižnim časopisima). Radovi koji se tako objavljeni često se ne mogu reproducirati, sadrže statistički nekorektno objavljene podatke, dijelovi istraživanja koji ne idu u korist proizvodu se prešućuju, a rezultati obrađuju na pristran način tako da se istaknu pozitivni efekti lijeka. Postoje, dakle, vrlo konkretni razlozi zbog kojih se rezultati takvih studija ne mogu reproducirati – mnoge nereproducibilne radove objavljuju znanstvenici na platnoj listi industrija, pogotovo farmaceutske industrije i oni od objavljivanja upravo takvih rezultata imaju veliku osobnu korist.

Sav ovaj sukob interesa perpetuiraju javne agencije za financiranje istraživanja. Javne se agencije, financirane iz državnih proračuna, posvuda povode za prestižem privatnih izdavača te industrijskih i drugih veza znanstvenika i to obilato honoriraju kroz uvjete koje postavljaju na financiranje javnih istraživanja. Javni fondovi tako npr. plaćaju prestižno objavljivanje te pretplatu na te časopise u kojima su svi radovi već višestruko plaćeni javnim novcem kroz plaće istraživača i kroz financiranje njihove opreme, hladnog pogona institucija, znanstvenih novaka, odlazaka na konferencije i slično. Ne samo to – te su znanstvene radove čak i recenzirali, potpuno besplatno (!) znanstvenici plaćeni javnim sredstvima. Ovo su tek neki od izravnih načina na koje privatni interesi vlasnika kapitala izravno usmjeravaju javne financije, a zanimljivo je da vjerojatno većina prirodnih znanstvenika u ovome i ne vidi problem. Znanost je danas, čak i kad je financirana uglavnom javnim novcem, rezultat uskih interesa s vrlo konkretnim financijskim posljedicama koje ne služe društvu u cjelini.

Cijela je ta priča posebno pogubna u manjim istraživačkim sredinama, u znanostima siromašnijih zemalja. Kako je znanost "univerzalna" (...) uvjeti i mjerila izvrsnosti isti su navodno svugdje, a znanstvenici iz siromašnijih zemalja znaju da im je najbolja taktika da se prikače nekom bogatom laboratoriju ili grupi i postanju efektivno njena podružnica. Oni dobivaju prestiž, objavljivanje u časopisima visokog čimbenika utjecaja, a zauzvrat obavljaju dio posla koji se mora obaviti i koji je često manualne naravi te priskrbljuju domaće novake i mlade ljude s idejama koje ubacuju u tu proizvodnu mašinu. Radi se zapravo o nekoj vrsti Ponzijeve sheme. Mladi ljudi uglavnom nemaju ništa protiv toga, zapravo u tome vide i svoju budućnost u kojoj će otići u neka od tih bogatijih središta preko lokalne (hrvatske) podružnice. Neki od njih kasnije ostvare i uspjeh u bogatijim znanstvenim sredinama i ostanu tamo, njegujući veze prema lokalnoj sredini iz koje onda oni povlače nove studente i doktorande. Doktorandi su važno pogonsko gorivo današnje znanosti. Zapravo je pozicija (post)doktoranda sve manje privlačna građanima bogatih država jer se radi uglavnom o slabo plaćenim pozicijama, nekoj vrsti prekarijata te poslu u kojem ste često ovisni o hirovima znanstvenog šefa. A znanstveni su šefovi, pogotovo oni koji su stvarno ugledni, često najobičniji gadovi – teško je uostalom postati ugledan u takvoj sredini i disciplini ako nemate izvjesne karakterne preduvjete pa je određena generalizacija ovdje svakako dopuštena.

Sve se to događa na račun domaće znanosti, barem u onom idealnom, apstraktnom smislu, a za profit lokalnih znanstvenih "veličina" koje otkidaju ogromne komade domaćeg javnog financiranja za takvu rabotu. Oni često dolaze u pozicije da određuju i tempo znanosti, naravno uvijek u svom interesu, iako tvrde da se radi o pokazateljima uspješnosti i kvalitete koji nemaju nikakve veze s njihovim interesom, nego s najobičnijim brojevima. Naravno, kad se nešto počne izražavati brojevima, onda postaje naizgled neutralno, a zapravo omogućuje da se svakakve gadne rabote provode bez imalo grižnje savjesti jer su navodno neosobne i posve kvantitativne (novac je takva stvarčica). Trebamo se ovdje ipak prisjetiti Goodhartovog zakona koji kaže

Sadašnji profitni model pogoduje forsiranju vrlo specifične vrste istraživanja, korupciji i monopolizaciji znanosti, te gašenju svih onih istraživanja koja se ne smatraju profitabilnim. U širem smislu, posve je jasno je da su rezultati znanstvenog istraživanja sve manje opće dobro. Novac, naime, određuje tko će biti vlasnik takvog rezultata u svakom primijenjenom (nad-epistemološkom) smislu. Primjene znanstvenog rezultata ovise o profitnim interesima financijera, kao što ovise i uvjeti koji su doveli do financiranja upravo takvog znanstvenog rada, a ne rada neke druge vrste.

Skoro je nemoguće izvući se iz takvog ciklusa u koji su se uhvatili i veliki znanstvenici i javne agencije koje pitaju iste te velike znanstvenike što trebaju financirati, a onda oni opet počnu priču o izvrsnosti, o međunarodnim suradnjama, o kolaboracijama, o prestižnim časopisima, o financiranju najboljih i sve to samo sve više ide u posve očitom smjeru koji sigurno nije smjer javnog interesa. Nemoguće je posve se isključiti iz toga, pogotovo znanstvenicima koji se bave eksperimentalnom znanošću za koju trebaju financiranje, barem za opremu i njene popravke, ako ništa drugo. Isključivanje iz tog kruga znači i osuđivanje na outsiderstvo, na život u nekom paralelnom toku znanosti. U takvim se tokovima još može biti i znanstveno odgovoran, i znatiželjan, i etičan, ali bivanje u tim tokovima znači i neku vrstu dobrovoljnog egzila za koji je pitanje kako će na kraju završiti.

Ja bih otišao ovdje čak i dalje – ova pandemija i sva zbivanja oko nje uvjerila su me da svjedočimo nekoj vrsti smrti znanosti kakvu smo znali. Znanost će u idućim godinama biti sve gadnija rabota, a ovo što smo vidjeli ove godine i prošlih nekoliko godina, tek je početak.

Jedanaestog prosinca sam pročitao donekle zanimljiv, ovogodišnji znanstveni rad koji nije bio o covidu nego o strojarstvu – o nelinearnoj elastičnosti i deformaciji cilindara. Na kraju tog rada bio je naveden doprinos svakog od autora. Tamo je pisalo tko je osmislio problem, tko ga je teorijski formulirao, tko je mjerio, tko je vizualizirao i pisao, ali i koji se od autora pobrinuo za financiranje (!) Kako dotad nisam znao da se i to broji kao autorski znanstveni doprinos, malo sam guglao i ustanovio da uopće ne pratim trendove. Čak se i u strukama bližim mojima (biologija) kao autorski doprinos navodi posve eksplicitno, a specificirano je i u uputama za autore u časopisima:

- projektna administracija; menadžment i odgovornost za koordinaciju, planiranje i izvršavanje (!) istraživanja

- prikupljanje financiranja; prikupljanje financijske potpore za projekt koji je doveo do publikacije.

To je mnogim mojim kolegama, vrhunskim svjetskim znanstvenicima zapravo lanjski snijeg. Oni sebe već desetljećima nazivaju menadžerima laboratorija pa valjda po toj osnovi sebi i autorstvo pripisuju.

Znanost će se požderati, samo je pitanje vremena.

29: Da znanost – istina je – postaje sve gadnija rabota, ali da i dalje ima ljudi koji mogu jasno razaznati i dobro objasniti veličinu onoga što u znanosti vrijedi i grozotu svega onoga što je znanost u društvu bila i što još jest i bit će – čovjeku ipak bude malo lakše. Ovdje, i u ovoj godini, želim u tom smislu posebno izdvojiti podcaste >> Cited i >> Radiolab koji sam slušao zadnjih mjeseci. Cited je podcast uže vezan uz znanost i znanstvenu sociologiju, ali i dobrim i lošim utjecajima znanosti na društvo. Radiolab se, samo naizgled, nešto manje bavi samom znanošću. Emisije Radiolaba se bave svijetom, malim i velikim stvarima u njemu, ali i onime što o njemu možemo reći kroz znanost. Nema tu velikih riječi, "znanstvene" mistifikacije, emisije su izravne i čiste i ne potcjenjuju razum onoga koji ga ima. To je zapravo blago u današnjem vremenu. Iz ove godine moglo bi se možda izdvojiti serijal o inteligenciji ili priču o Ignazu Semmelweisu, liječniku koji je na statističkom uzorku otkrio da pranje ruku prije poroda smanjuje smrtnost rodilja. Shvatio je zapravo da je mnogo manje smrti rodilja kad su ih porađale primalje nego liječnici te je to povezao s autopsijama koje su liječnici radili, često prije poroda i bez pranja ruku između autopsija i poroda. Priča je mnogo kompleksnija od ovoga što napisah, poslušajte.

I prošle sam godine >> preporučivao podcaste pa evo i linkova na tri nove preporuke temeljene na mom iskustvu ove godine:

- >> Radiolab: Investigating a strange world. Žustar podcast za ljude sklone razumnom pristupu svijetu, bez puno foliranja i s odličnim audio inženjeringom.

- >> Cited - sjajan podcast, britak i inteligentan, s uglavnom jasnim lijevim očištem, mlad i svjež zahvaljujući odličnim i mladim autorima, a samo ime mu govori koliko je blisko vezan uz znanost. Odlične epizode o "američkom Černobilu", o postrojenju za proizvodnju plutonija za vojne potrebe, ali i namjernim nuklearnim eksperimentima koji su uzrokovali veliki broj smrti i bolesti američkih građana, pogotovo u Hanfordu. U kontekstu pandemije posebno je zanimljiva serija epizoda o farmaceutskoj industriji i korupciji znanosti, o tamifluu, o autorstvima članaka koje financira farmaceutska industrija, o sukobima interesa znanstvenika... Jedna se epizoda iz tog ciklusa zove, sasvim prigodno, Pandemic fat cats.

- >> Sidedoor - podcast Smithsonian muzeja koji traje već punih pet sezona. Niz odličnih minijatura, npr. o cijepljenju planinskih gorila u Ruandi protiv ospica, o Leni Richard, američkoj crnkinji koja je vodila jednu od prvih televizijskih kulinarskih emisija, Lena Richard's New Orleans Cook Book koja se emitirala na prvoj televizijskoj stanici New Orleansa. Ili o Ponziju, koji je smislio Ponzijevu shemu. Ili o najgoroj videoigri svih vremena (E.T.) čiji su brojni neprodani primjerci zakopani u gigantsku rupu u zemlji.

30: Da od ljudi koji kažu da vole svoj posao poznajem:

1. Prave pravcate fanatike, despote te hladne i ograničene tipove koji ne mogu voljeti ništa i nikoga, a u poslu vide način da budu netko i da se nametnu nekome. Radi se često i o psihopatima raznih vrsta koji se obično penju prema vrhovima hijerarhije.

2. Tipove koji uopće ne vole svoj posao nego sveopće odobravanje i pozornicu, narcise koji žive za to da im se plješće, da se prikazuju kao oni koji su se našli, koji znaju kako se i zašto biva.

3. Idealiste, često mlade ljude, koji ne poznaju dobro ni sebe ni svoj posao i uistinu na neki način vole svoj posao, barem vole ono što misle da im je posao.

Primijetio sam da se ljudi često uznemire kad im kažem za ove tri skupine, jer bi mnogi od njih htjeli reći da vole svoj posao, a nikako se ne žele svrstati u jednu od tih skupina.

Također sam primijetio i da ljudi mnogo češće govore Volim svoj posao! nego Volim svoj život!, a čini mi se da bi trebalo biti obratno.

31: Da riječ đakonija koja označava neki rafinirani i skupi prehrambeni artikl dolazi od riječi đakon (svećenik). Evo kako je definira Hrvatski jezični portal:

Narod očito tu i tamo nešto i primijeti, iako slabo.

32: Da je popularizacija znanosti uglavnom precijenjena. Ovaj pomalo ciničan zaključak nije isključivo posljedica pandemije, premda je svakako sazrio u ovo pandemijsko vrijeme kad su nas učeni glavači sa svih strana podučavali što su i kakve su pandemije. Taj navodno prosvjetiteljski znanstvenički poriv zapravo je često pogonjen egzibicionizmom i žudnjom za javnim priznanjem. Meni je, kao slikaru cvijeća, sasvim prirodno priznati izvjesne egzibicionističke strane svoje osobnosti, no ugledni znanstvenici iz bijelog svijeta i akademici okruglog stola tvrde da oni to rade isključivo radi našeg dobra, radi spasenja naših duša od ignorancije i praznovjerja. Teško je, doduše, njihov prosvjetiteljski žar pomiriti s činjenicom da isti ti često kleče u crkvama te tvrde da baš nikakvog sukoba između znanosti i vjere nema, ljubeći pritom biskupsko prstenje.

Kako bilo, popularizacija znanosti mi je lagano ohladila i zbog onih koji je populariziraju, a i zbog onih koji sve to oduševljeno slušaju i misle da to baš tako treba. Takav biznis, naravno, ne treba nužno osuđivati, treba tek razmisliti želi li čovjek i u kojoj mjeri biti dijelom svega toga. Eto, pandemija je ove godine očito imala poguban utjecan na moje viđenje društva, iako je ono bilo mračno i prije pandemije – neki su stavovi samo dozreli u ovoj godini. U tom smislu citirat ću ovdje Nietzschea (Menschliches, Allzumenschliches)

Pa iako se moje mišljenje o popularizaciji znanosti prilično srozalo, i zbog onih koji je populariziraju i zbog onih kojima se popularizira, netočno bi bilo reći da tu i tamo ne želim sastaviti kakvo zgodno predavanje, možda čak i više za "spas svoje duše" nego za spas duša slušatelja. I ove sam godine planirao dva takva predavanja, već sve ugovorio s organizatorima, ali sve je na kraju propalo zbog pandemije. Ovdje tek navodim kratke sažetke tih nikad održanih predavanja, neka barem nešto od svega toga ostane zapisano. U Premanturi sam sredinom travnja trebao održati predavanje Slika kao dokaz, znanstvenik kao slikar u organizaciji udruge Fenoliga:

To je bio drugi poziv Udruge Fenoliga iz Premanture, tamo sam bio i u siječnju 2017. godine te objavio čak i >> fotografije Kamenjaka i Premanture i magijsko-realistične reminiscencije koje su me ponijele. Tadašnje predavanje se zvalo >> Inženjering kao život, život kao inženjering i inženjering života.

Drugo predavanje na koje sam pristao trebalo je biti održano u Opatiji, u okviru Festivala znanosti. Evo i njegovog sažetka:

Zanimljivo je koliko je ovaj sažetak dobio na aktualnosti u ovoj godini pandemije, iako je napisan u veljači, dakle prije pravog početka pandemije. Pa iako mi je volja da takvo predavanje održim splasnula, primjećujem ipak da bih ga nakon sveg ovog vremena mogao održati mnogo kvalitetnije nego što sam to znao i namjeravao u veljači. I ovo mi je bio drugi poziv u Opatiju gdje sam prošle godine održao predavanje >> Boje su u nama.

Osim ovih popularnih predavanja, morali smo odgoditi i jedno stručno-znanstveno predavanje zbog kojeg mi je posebno žao jer sam trebao pričati o svom istraživanju peludi pred botaničarima. Predavanje Harmomegatija kao nestabilnost elastičnih ljusaka i mehanički dizajn peludne aperture, u organizaciji Hrvatskog botaničkog društva bilo je planirano za 26. ožujak, ali je zbog pandemije odgođeno do daljnjeg. U to ime, ispod donosim ilustraciju koju sam bio predložio časopisu PNAS za njegovu naslovnicu. U tom sam časopisu ove godine objavio rad koji se bavi tematikom koja je trebala biti izložena na predavanju. >> Evo i linka za one koji žele znati više. Prijedlog naslovnice na kraju nije usvojen. Na lijevoj strani slike (ispod) prikazan je naš mehanički model, gdje boje i debljine rubova odgovaraju njihovoj kompresiji odn. ekstenziji, a biljka s desne strane je kokotić čije je peludno zrno triaperturalno, donekle slično našem mehaničkom modelu prikazanom na lijevoj strani. Akvarel >> kokotića naslikao sam 10. lipnja ove godine.

33: Da se ljudi i dalje oslanjaju na poštu i razmjenjuju koješta poštom. Najlakše se u to ove godine bilo uvjeriti po redovima u kojima se čekalo ispred malih poštanskih ureda da se preuzmu pošiljke, u skladu s epidemiološkim preporukama i pravilima. U doba izolacije i pandemije pošta je ostala nekakva vrsta pomalo otvorenog prostora u "stvarni", materijalni svijet, koji se odvija negdje tamo gdje nemamo fizičkog pristupa. Možeš dobiti čokoladu od prijatelja iz Slovenije. Ili drvene bojice topive u vodi, za rođendan! Pa iako se sa svakim danas možemo čuti putem interneta, pošta je ostala važna.

Ovo, naravno, nikako ne znači da nemam primjedbe na Hrvatsku poštu i poštare koji ubacuju račune i pisma napola u kaslić tako da ih bilo tko može izvući, koji ni ne pokušavaju uručiti paket na vrata, nego ostavljaju žute papiriće na kojima piše da su ga pokušali uručiti, a nisu. Sve te primjedbe možete danas poslati i putem online formulara Hrvatskoj pošti, ali nemojte od toga previše očekivati. Sredinom prosinca digla se kod nas opća halabuka na Poštu, zbog paketa iz Kine koji kasne mjesecima, zbog online kupnje koju Pošta ne dostavlja, zbog poštara koji ne rade svoj posao, a ja se iz svog iskustva samo mogu pridružiti tom općem nezadovoljstvu.

Sjećam se ranijih godina, kad smo redovito pisali razglednice s mora. Recimo u Pučišćima ili u Starom Gradu, u hladu, na kavi kad smo smišljali što bismo kome napisali, a da taj osjeti da smo ga se uistinu sjetili te da ne pišemo samo onako, forme radi. Takva vrsta komunikacije poštom danas je prilično odumrla, čini mi se. Ja sam zadnjih godina ipak pisao razglednice, zapravo uglavnom čestitke, posebno i originalno ilustrirane vodenim bojama, najčešće oko Nove godine i najčešće dječici prijatelja, ali i dječica rastu pa je pitanje kad će i to prestati. U to ime, ovdje donosim dvije malo uspjelije ilustracije s čestitki koje su odaslane krajem prošle godine (ispod). Ova prva, u kojoj sam osim vodenih boja koristio i korektor išla je u Osijek ...

... a druga u Ljubljanu.

34: Da je 12 godina dovoljno da u Hrvatskoj svi zaborave baš sve, da djeca od 15 godina u tom periodu narastu do 27 godina i postanu novinari na televizijama, žustro i žestoko otkrivajući svijet kakav zaista jest, pozivajući zato ugledna imena da im objasne svu korumpiranost i razvratnost ove vlasti, politike i društva.

Tako zadnjih godina, na primjer, posvuda vidim Jadranku Kosor, koja je postala neka vrsta univerzalnog mjerila za politički moral, a sve se to događa u godini kad je Ivo Sanader proglašen po tko zna koji put krivim i nepravomoćno kažnjen s osam godina zatvora za izvlačenje novca iz državnih institucija i tvrtki, u doba dok je još bio premijer Republike Hrvatske. Tom je presudom i Hrvatska demokratska zajednica osuđena za korupciju i to kao prva stranka u Republici Hrvatskoj. A 2008. godine, kad je Ivo Sanader žario i palio, pobjeđivao na izborima i glumio europski orijentiranog poliglota, Jadranka Kosor je izjavila:

I nije ga razočarala, prihvatila se poslušno premijerske funkcije na koju ju je praktički instalirao Ivo Sanader koji je ubrzo nakon toga uhvaćen u bijegu, dok je plaćao cestarinu kod Salzburga, iako sve okolnosti tog bijega ni dan danas nisu razjašnjene. Ionako se više nitko ničeg ne sjeća, a Jadranka je svega desetak godina nakon toga postala pravednica. Moglo bi se o Jadranki inače još svašta napisati, ali više neću jer ona ovdje nije glavna tema.

Novinari su bili jedna od profesija koja me je najviše razočarala u ovoj pandemiji. Bili bi, naravno, znanstvenici da svoju struku i prototipove karaktera i ponašanja već odavno odlično ne poznajem. Zato o svemu tome i ne šutim jer znam da ne griješim. No, moglo bi biti da je novinarska struka tu negdje po niskosti likova koji se njome bave, ili je čak i gora od znanstveničke. Tko zna, kakvo je vrijeme došlo, možda su sve profesije takve kad se kroz njih napravi presjek i prosjek?

Naši su novinari potpaljivali besmislene požare i oduševljavali se trivijalnostima kao kad je npr. savjetnik za koronakrizu Lauc najavio da će podizati tužbe protiv svih koji ne budu pisali kako treba tj. koji se usude i zucnuti nešto protiv njegovog ugleda. Zamisli, najavio je da će tužiti! I onda su o tome tupili danima. A još gore je bilo kad su pokušavali "informirati". Tako su jedno vrijeme stalno govorili o eksponencijalnom rastu i je li on došao, ljudi moji, a da nikad u životu nisu vidjeli eksponencijalnu funkciju niti imaju pojma što bi to bilo. Bitno je ipak da su svako malo o tome pitali epidemiološke eksperte koji također, nažalost, dobrim dijelom nisu znali što bi to bio eksponencijalni rast (to je nešto jako, jaaaako veliko!). Ili su, još gore, stalno propitivali koliki je naš R₀ broj (!). Zašto? Pa valjda bi prvo trebalo o tome nešto znati, inače čemu takva pitanja? Nije sramota postavljati pitanja koja razumijemo, zapravo treba postavljati samo takva pitanja, jer su sva druga potpuno besmislena i odgovori na njih nikome ne koriste nego samo zbunjuju. I na naizgled trivijalnim i jednostavnim pitanjima oštar um može rasti i ići dalje, a to koristi svima. Pa onda ta stalna priča o kolektivnom imunitetu i procijepljenosti iznad 70% te ogromnom broju dezinformacija koje su se o tome propagirale.

A pored svega toga naši su novinari (nasreću, ipak ne svi!) zaobilazili iz tko zna kojih razloga važne teme, za komentare i mišljenja pozivali svakakve seratore i sumnjivce, a kitili su se "ugledom" gostiju za koje sami smatraju da su ugledni pa su mislili valjda da će i na njih to nekako prijeći. Nagledali smo se tako, na primjer, svaki dan po nekoliko puta uglednog znanstvenika Đikića iz Frankfurta, koji se trudio da skoro svaki dan izađe s nekom novom inicijativom koju bi uz njega potpisali i još neki ugledni znanstvenici.

Veliki je problem i to što naši novinari uglavnom nisu dovoljno obrazovani, pogotovo ne u matematičkom i prirodno-znanstvenom kontekstu, da bi mogli o važnim stvarima koje uključuju brojeve i trendove, derivacije i statistiku, misliti imalo relevatno. Pa iako to što sam rekao nekome može zvučati zločesto, ova je činjenica u doba pandemije bila izrazito opasna. Novinari, naime, ni o čemu nisu mogli formirati imalo relevantan stav, koji bi se mogao barem donekle inteligentno zastupati i forsirati pa se sva priča oko pandemije svela na njihovo mišljenje o tome tko je od svih naših uglednih znanstvenika najugledniji. A u potporu ovoj tvrdnji navest ću jedan dijalog s jedne televizije (15. prosinca, javljanje uživo) koja nam je konstantno nudila najrelevantnije (možeš misliti...) informacije o virusu i pandemiji:

Eto. Pa ti vjeruj kad ta novinarka izvještava o bilo čemu, a nije ona nipošto jedina. Njen kolega je sutradan rekao nešto tipa da hrvatski stožer za korona virus računa stvari kako im odgovara te da bi mogli umjesto na sto tisuća računati broj slučajeva na deset milijuna. Mislio je čini se da bi Hrvatskoj posebno odgovaralo da se brojevi računaju na deset milijuna stanovnika jer Hrvatska nema ni četiri milijuna. Možemo se samo nadati da će se ipak pomalo obrazovati, a donekle mladoj novinarki na račun mladosti možda treba dati i malo dodatnog kredita, iako je to skoro pa beznadno.

Većina je toga što smo slušali s naših televizija i čitali s portala bilo uglavnom zamorno, neinteresantno, neinformativno, pristrano, mutno, kontradiktorno, pogotovo kako je pandemija odmicala, a koliko su i novinari upetljani u hrvatsku močvarnu svakodnevicu najbolje je ove godine pokazala afera "Slovenska". U privatni i polu-tajni klub (u Slovenskoj ulici) u kojem su se nalazili menadžeri, predsjednici uprava državnih poduzeća, političari, "vremešni akademici" (naravno) i "ugledne glumice", kako reče naš predsjednik, dolazili su i brojni novinari. Drugooptuženi u toj aferi i vlasnik kluba, Dragan Kovačević, petnaestog prosinca je javno rekao da je u taj klub dolazilo i 70% svih hrvatskih novinara. Dolazio je tako, po vlastitom priznanju, i jedan od najpoznatijih, najbeskompromisnijih (...) i najuglednijih (...) hrvatskih novinara Zoran Šprajc, poznat od ranije i po tome što je bio na platnom spisku Hrvatske gospodarske komore, čiji je predsjednik, Nadan Vidošević, kojemu se inače sudi, plaćao novinare za razne usluge, nije posve poznato kakve. Poznato je pak da je Vidošević svojevremeno bio vrlo čest gost središnjeg dnevnika Hrvatske radio televizije, pogotovo kad je dnevnik vodio Šprajc.

Neki su novinari inače još i mnogo gori na društvenim mrežama (kao i neki znanstvenici) gdje su skloni ljude nazivati glupanima pa čak i one od kojih su sami tražili kontakt i "prijateljstvo", kako se to na Facebooku već zove. To rade toliko uporno i temeljito da sliče obijesnoj djeci iz vrtića, premda bi karakterizacija "opasni psihopat" bila vjerojatno korektnija. I sve to zato što je netko javno primijetio da medijska kuća za koju rade objavljuje informacije nadasve pristrano, a i kontradiktorno. Nije samo Hrvatska radio televizija nadasve pristrana, naravno.

35: Da je uistinu lako postati uglednim stručnjakom za dnevno-političke i medijske potrebe, a pogotovo kad nekome odgovara da budete ugledan. Ove smo se godine tako nagledali uglednih, najpoznatijih, vrhunskih, vodećih, svjetskih i šta ja znam kakvih sve ne znanstvenika, liječnika i stručnjaka koji su se pojavljivali svakodnevno i odasvuda.

Čak su i mene jednom, i to u glasilu Željke Markić nazvali uglednim fizičarem. Naslov teksta koji je prepričavao moje gostovanje na N1 televiziji bio je "Ugledni fizičar Antonio Šiber ismijao 'Školu za život' ministrice Blaženke Divjak".

To samo pokazuje kako se kod nas lako postaje uglednim.

Zadnji put osvježeno 24. listopada 2021. godine