Vlado, Hrvat, 2. listopada 2021. godine

"Ti si Vlado od danas Hrvat. Zapamti. I dobrovoljno si se javio na rad u Njemačku, da pomogneš velikom njemačkom narodu. Tko će znati osim nas dvojice? Vlado može biti i Hrvat i Srbin, a ti si od danas Hrvat, zapamti. Samo gledaj da izbjegavaš naše ljude gdje god koga čuješ i vidiš. I drži se po strani i šuti, ovi ustaše i ne znaju tko si i šta si. A ja ću ti ove papire napisati i sve srediti i poštambiljati. Moraš ići odmah, eno tamo na vlak, i nikome ni riječi. Jer će te inače odvesti u Jasenovac i likvidirati kao što će i ovu trojicu što su ih s tobom po putu pokupili. Njima ne mogu pomoći. I nema ti druge ako nećeš metak u potiljak ili nož pod grlo. Ja ću tvojima već javiti kad se sve malo smiri."

Vozili su se dva dana u teretnim vagonima, a onda su po Njemačkoj zastajali i izlazili po rudnicima i gradovima, na farmama i po oranicama. Vlado je izašao negdje, nije pravo znao ni gdje, ali nije se tu imalo što ni znati. Pokažu ti daščani krevet i ćebe, a s lopatom i motikom znaš, nema tu pameti. Od jutra do mraka pomažeš velikom njemačkom narodu da prekopa zemlju i počisti kokošija govna. A njemački narod i plati, zato što si Hrvat i što s njima zajedno radiš da nahraniš njemačkog vojnika koji se i za tebe bori, negdje na ruskom frontu.

Idućih je mjeseci još bolje zapamtio da je Hrvat, dobrovoljac, i da bi vjerojatno već bio polumrtav da ga Tomo nije pokrstio kad mu je dokumente napisao. Da je kao Srbin ovdje nedobrovoljno završio, bilo bi mu kao i Rusima - kao robu, bez ćebeta i daščanog kreveta i bez kruha i graha, a ako bi rijetke juhe pokusao bio bi sretan, barem dok ga radom ne zdrobe. Zato je pazio da ga tko od naših ljudi ne pročita pa je šutio i radio, a svaki je susret s drugim radnicima izbjegavao koliko je god mogao. Kad je pokoju riječ njemačkog naučio i pomalo se ohrabrio, kupio je sebi od onoga što je kod njemačkog naroda zaradio češalj, sjajne cipele i odijelo pa bi ga oblačio kad bi odlazio u grad da se prošeta, opran i nasapunan. Isprsio bi se onakav mlad i zgodan, čvrste čeljusti, zalizane žute kose i plavih očiju, kao pravi Švabo. Isti kao oni vojnici što ga s plakata gledaju i što se za njega na ruskom frontu bore. Kako su mjeseci prolazili to su mu i Nijemci bili nekako draži, moglo se s njima i pokoju riječ izmijeniti. Švabe vole kad čovjek radi, kad ne zabušava, i takvoga i uvažavaju skoro kao sebi ravnog, tako mu se činilo, pogotovo kad su ga premjestili u daščaru s još samo trojicom, s boljim krevetom i debljim ćebetom. Ovdje čovjek ima priliku napredovati, ovdje se cijeni kad radiš.

Djed Vlado je svoj san o svojim pilićima i farmi ostvario kao kooperant velikog prehrambenog poduzeća u socijalističkoj Jugoslaviji, godinama nakon što se skoro pješke vratio u svoj kraj. I nikome nije baš točno ispričao priču o tome kako ga je veliki njemački narod plaćao da čisti kokošija govna i hrani njemačkog vojnika na ruskom frontu. Shvatio je da bi to moglo biti opasno pa je nastavio šutjeti i čuvati istinu za sebe, kao što je to i u Njemačkoj radio. Nitko više nije o tome mogao ništa ni znati, jer Tomu godinama nitko nije vidio, još otkad su se prema Austriji povlačili. Naviknuo se u sebi već nekako biti Hrvat, i nije mu to smetalo. "Kakve veze ima jesi li Hrvat ili Srbin, bitno je da je čovjek na svom mjestu i da pošteno radi!", znao je promrmljati devedesetih, kad je sve uskuhalo kao i prije pedeset godina. Najradije bi svima svoju priču ispričao, o tome kako ni polje ni živina ne mogu čekati da se naspavaš i kako bi Švabo već sve to postavio na svoje mjesto, ali ionako su mislili da je djed Vlado počeo seniliti pa bi zašutio. I znao je da će i opet biti onih mnogo manje sretnih od njega, kao što su bila i ona trojica što su ih sa njim pokupili i koji nisu imali sreće da ih Tomo pokrsti. Svaku bi krsnu slavu napola potajno tri čašice rakije popio, za svakoga od njih po jednu, a djeca su mislila da je to nešto vjerski. Kako vjerski, kad je Vlado Hrvat?!

<< Matematičko šibicarenje

O neutemeljenim strahovima >>

Zadnji put osvježeno: 2. listopada 2021. godine.