O neutemeljenim strahovima (9. listopada 2021. godine)
Znam da nisi pokleknuo duhom jer si se čak i prije nego što si se počeo opremati moćnim i vrijednim
maksimama da prevladaš prepreke, ponosio svojom borbom s Fortunom, a pogotovo je to istina sad
kad si se s njom uhvatio u koštac i ispitao svoju snagu. Jer snaga ne može u nama nikad
potaknuti potpuno samopouzdanje, osim ukoliko nas tu i tamo nisu presrele poteškoće,
a ponekad nam se čak i neugodno približile. Samo se na taj način može iskušati snaga duha, duha
koji nikad ne pristaje da ga se prosuđuje stvarima izvan nas samih. To je temelj takvog duha;
nijedan boksač ne može hrabro ući u okršaj ako nikad nije bio modar od batina; samopouzdano ući
u sukob može samo čovjek koji je vidio vlastitu krv, koji je osjetio kako mu zubi zveckaju
pod šakom protivnika, koji je bio uzdrman i osjetio punu snagu protivnikovog naleta, koji je bio
poražen u tijelu, ali ne i u duhu, koji je, jednako kako je padao i ustajao, svaki put sve
prkosnije. Tako te je, da nastavim figurativno, i Fortuna često potčinjavala, a ipak se nisi
predao nego si ustao i odupirao se još žešće. Jer muškost dobiva na snazi kad je se testira; pa
ipak, ako se slažeš, dopusti mi da ti ponudim neke dodatne mjere kojima se možeš zaštiti.
Postoji mnogo više stvari, Lucilije, koje će nas vjerojatno uplašiti od onih koje će nas slomiti; češće patimo u mašti nego u stvarnosti. Ne govorim ti sad u stoičkoj formi, nego u svom blažem stilu. Jer naš je stoički način da govorimo o svim onim stvarima koje izazivaju plač i jecanje kao o nevažnima i nevrijednim pažnje, ali ti i ja moramo prizemljiti tako uzvišene riječi, premda su, nebesa znaju, posve istinite. Ono što ti savjetujem je da ne budeš nesretan prije nego što kriza dođe, jer bi moglo biti da te opasnosti pred čijom si prijetnjom problijedio nikad neće presresti; u svakom slučaju te opasnosti još nisu došle. Neke nas stvari, prema tome, muče više nego što bi trebale, a neke nas muče iako nas uopće ne bi trebale mučiti. Imamo običaj ili pretjerivati ili zamišljati ili predviđati tugu.
Prvu od ove tri pogreške možemo zasad odgoditi jer se o tome još raspravlja i prosuđuje. Za ono što bih ja nazvao nevažnim ti ćeš tvrditi da je jako ozbiljno, i znam, naravno, da se neki ljudi smiju dok ih se bičuje, a drugi se zgrče kad dobiju ćušku. Razmotrit ćemo kasnije povlače li ta zla svoju moć iz vlastite snage, ili iz naše slabosti.
Učini mi uslugu da, kad te ljudi okruže i pokušaju te uvjeriti da si nesretan, u obzir uzmeš ne ono što čuješ, nego ono što sam osjećaš i da se, razmotrivši svoje osjećaje, neovisno preispitaš, jer svoje stanje poznaješ bolje i od koga drugog. Upitaj se: "Ima li ikakvog razloga zbog kojeg mi ovi ljudi šalju izraze sućuti? Zašto su zabrinuti kao da se boje da će se od mene zaraziti, kao da su nevolje zarazne? Ima li tu neke zloće ili se radi tek o lošoj obaviještenosti, a ne o zloći?" Postavi otvoreno sebi pitanje: "Mučim li se bez pravog razloga, jesam li mrzovoljan i pretvaram li u zlo ono što nije zlo?" Možeš uzvratiti s pitanjem: "Kako ću znati jesu li moje patnje stvarne ili izmišljene?" Evo pravila u takvim situacijama. Muče nas ili stvari koje su prisutne ili stvari koje će doći ili obje vrste tih stvari. Što se tiče stvari koje su prisutne, odluka je laka. Pretpostavimo da uživaš u slobodi i zdravlju i da ne patiš od bilo kakve vanjske ozljede. Što će ti se dogoditi u budućnosti, to ćemo tek vidjeti. Danas je s tobom sve u redu. "Ali", kažeš, "nešto će mi se dogoditi". Prije svega razmotri jesu li tvoji dokazi za buduću nevolju sigurni. Jer ćešći je slučaj da smo zabrinuti zbog svojih strahova i da nam se ruga ona rugalica, nepouzdana glasina, koja obično započinje ratove, ali još i češće uznemirava pojedince. Da, dragi moj Lucilije, prebrzo se slažemo s onim što ljudi govore. Ne propitujemo stvari koje nas plaše, ne razmatramo ih nego se skupimo i povučemo baš kao vojnici koji su prisiljeni napustiti svoj logor zbog oblaka prašine koji je podignuo stampedo goveda, ili se uspaniče kad se među njima proširi nekakva nepotvrđena glasina. I upravo su isprazne vijesti one koje nas najviše uznemire. Jer istina ima svoje određene granice, dok je ono što nastaje iz nepouzdanosti podložno nagađanju i neodgovornoj nesputanosti uplašenog uma. Zato nijedan strah nije toliko razoran i toliko nekontrolabilan kao paničan strah. Drugi su strahovi neutemeljeni, ali ovaj je strah bezuman.
Razmotrimo onda pažljivo stvari. Vjerojatno je da će nas neke nevolje zapasti, ali to se ne događa sad. Koliko često se neočekivano dogodilo! Koliko često se očekivano nikad nije ostvarilo! Pa i ako je suđeno da tako bude, čemu bi koristilo da trčimo u susret svojoj patnji? Već ćeš uskoro patiti, kad patnja stigne, a u međuvremenu se raduj ljepšim stvarima. Što ćeš time dobiti? Vrijeme. Bit će u međuvremenu mnogo događaja koji će odgoditi, okončati ili na nekog drugog prenijeti kušnje koje su blizu ili čak posve prisutne. Požar je otvarao put uzmaka. Katastrofa je nježno zaobilazila ljude. Ponekad je mač zaustavljan čak i pred grlom žrtve. Ljudi su nadživljavali svoje krvnike. Pa i nesreća je nestalna. Možda će doći, možda i neće, a zasad je nema. Zato se raduj ljepšim stvarima.
Um ponekad sebi stvara lažne slike zla kad nema znakova koji bi ukazivali na ikakvo zlo; izvrće u najgoru izmišljotinu neku riječ ili dvojbeno značenje, ili mu se učini da je neka osobna uvreda ozbiljnija nego što uistinu jest, ne uzimajući u obzir koliko je neprijatelj ljut, nego dokle bi mogao ići ukoliko se naljuti. Ali život nije vrijedan življenja, a naša je tuga bezgranična ako se potpuno prepustimo svojim strahovima; neka ti u ovim stvarima pomogne razboritost i nastavi s odlučnim duhom i prezri zlo čak i kad je ono jasno vidljivo. Ako to ne možeš, suprotstavi se jednoj slabosti drugom i ublaži svoj strah nadom. Nema ničeg tako sigurnog među tim objektima straha što bi bilo sigurnije od činjenice da će stvari od kojih strahujemo potonuti u ništavilo i da će nam se stvari kojima se nadamo narugati.
U skladu s tim, pažljivo odmjeri svoje nade kao i svoje strahove i kad god su svi elementi pod sumnjom, odluči u vlastitu korist; vjeruj u ono što ti je draže. A ako strah osvoji većinu glasova, ukloni se svejedno u drugom smjeru i prestani mučiti svoju dušu, podsjećajući se stalno da se većina smrtnika, čak i kad nikakvih nevolja nema niti ih treba očekivati, svejedno uzbuđuje i uznemiruje. Nitko sebe ne zaustavlja kad ga se počne tjerati niti prilagođava svoju uznemirenost istini. Nitko ne kaže: "Autor te priče je budala, a onaj koji je u nju povjerovao jednaka je budala kao i onaj koji ju je izmislio." Dopuštamo da nas svaki povjetarac otpuhne, plaše nas neizvjesnosti, kao da su izvjesne. Neumjereni smo. Najbezveznija stvar prevagne i odmah nas uspaniči.
Pa iako se suzdržavam opomenuti te prestrogo, ne želim te zavarati preblagim lijekovima. Ako netko kaže: "Možda se najgore neće dogoditi", ti moraš reći "A što ako se dogodi? Pogledajmo tko pobjeđuje! Možda se to događa u moju korist; možda će takva smrt dati značenje mom životu." Sokrata je oplemenio sok od kukute. Istrgni iz Katonove ruke njegov mač osloboditelj i uskratit ćeš mu najveći dio njegove slave. Već te predugo savjetujem, jer tebi treba tek podsjećanje, a ne savjet. Put kojim te vodim nije drugačiji od onoga kojim te vodi tvoja priroda; rođen si da se ponašaš kako sam opisao. To je i dodatni razlog da povećaš i uljepšaš dobro koje je u tebi.
Ali sad, u završetku pisma, ostalo mi je samo da na njega otisnem uobičajeni žig, da ti, drugim riječima, dostavim jednu plemenitu izreku: "Budala, uz sve svoje mane, ima i ovu – on se uvijek sprema za život." Razmisli, moj poštovani Lucilije, što ova izreka znači i uvidjet ćeš koliko je odbojna prevrtljivost ljudi koji svaki dan polažu nove temelje života i izgrađuju nove nade čak i na rubu groba. Potraži u svom sjećanju konkretne primjere i sjetit ćeš se staraca koji se upravo u ovom trenutku pripremaju za političku karijeru ili za putovanje ili za posao. A ima li ičeg nižeg od toga da se spremaš za život kad si već star? Neću imenovati autora ove izreke, tek ću reći da nije posebno slavan i da se ne radi o jednoj od onih popularnih Epikurovih izreka koje sam nahvalio i prisvojio. Ostaj zdravo.
Postoji mnogo više stvari, Lucilije, koje će nas vjerojatno uplašiti od onih koje će nas slomiti; češće patimo u mašti nego u stvarnosti. Ne govorim ti sad u stoičkoj formi, nego u svom blažem stilu. Jer naš je stoički način da govorimo o svim onim stvarima koje izazivaju plač i jecanje kao o nevažnima i nevrijednim pažnje, ali ti i ja moramo prizemljiti tako uzvišene riječi, premda su, nebesa znaju, posve istinite. Ono što ti savjetujem je da ne budeš nesretan prije nego što kriza dođe, jer bi moglo biti da te opasnosti pred čijom si prijetnjom problijedio nikad neće presresti; u svakom slučaju te opasnosti još nisu došle. Neke nas stvari, prema tome, muče više nego što bi trebale, a neke nas muče iako nas uopće ne bi trebale mučiti. Imamo običaj ili pretjerivati ili zamišljati ili predviđati tugu.
Prvu od ove tri pogreške možemo zasad odgoditi jer se o tome još raspravlja i prosuđuje. Za ono što bih ja nazvao nevažnim ti ćeš tvrditi da je jako ozbiljno, i znam, naravno, da se neki ljudi smiju dok ih se bičuje, a drugi se zgrče kad dobiju ćušku. Razmotrit ćemo kasnije povlače li ta zla svoju moć iz vlastite snage, ili iz naše slabosti.
Učini mi uslugu da, kad te ljudi okruže i pokušaju te uvjeriti da si nesretan, u obzir uzmeš ne ono što čuješ, nego ono što sam osjećaš i da se, razmotrivši svoje osjećaje, neovisno preispitaš, jer svoje stanje poznaješ bolje i od koga drugog. Upitaj se: "Ima li ikakvog razloga zbog kojeg mi ovi ljudi šalju izraze sućuti? Zašto su zabrinuti kao da se boje da će se od mene zaraziti, kao da su nevolje zarazne? Ima li tu neke zloće ili se radi tek o lošoj obaviještenosti, a ne o zloći?" Postavi otvoreno sebi pitanje: "Mučim li se bez pravog razloga, jesam li mrzovoljan i pretvaram li u zlo ono što nije zlo?" Možeš uzvratiti s pitanjem: "Kako ću znati jesu li moje patnje stvarne ili izmišljene?" Evo pravila u takvim situacijama. Muče nas ili stvari koje su prisutne ili stvari koje će doći ili obje vrste tih stvari. Što se tiče stvari koje su prisutne, odluka je laka. Pretpostavimo da uživaš u slobodi i zdravlju i da ne patiš od bilo kakve vanjske ozljede. Što će ti se dogoditi u budućnosti, to ćemo tek vidjeti. Danas je s tobom sve u redu. "Ali", kažeš, "nešto će mi se dogoditi". Prije svega razmotri jesu li tvoji dokazi za buduću nevolju sigurni. Jer ćešći je slučaj da smo zabrinuti zbog svojih strahova i da nam se ruga ona rugalica, nepouzdana glasina, koja obično započinje ratove, ali još i češće uznemirava pojedince. Da, dragi moj Lucilije, prebrzo se slažemo s onim što ljudi govore. Ne propitujemo stvari koje nas plaše, ne razmatramo ih nego se skupimo i povučemo baš kao vojnici koji su prisiljeni napustiti svoj logor zbog oblaka prašine koji je podignuo stampedo goveda, ili se uspaniče kad se među njima proširi nekakva nepotvrđena glasina. I upravo su isprazne vijesti one koje nas najviše uznemire. Jer istina ima svoje određene granice, dok je ono što nastaje iz nepouzdanosti podložno nagađanju i neodgovornoj nesputanosti uplašenog uma. Zato nijedan strah nije toliko razoran i toliko nekontrolabilan kao paničan strah. Drugi su strahovi neutemeljeni, ali ovaj je strah bezuman.
Razmotrimo onda pažljivo stvari. Vjerojatno je da će nas neke nevolje zapasti, ali to se ne događa sad. Koliko često se neočekivano dogodilo! Koliko često se očekivano nikad nije ostvarilo! Pa i ako je suđeno da tako bude, čemu bi koristilo da trčimo u susret svojoj patnji? Već ćeš uskoro patiti, kad patnja stigne, a u međuvremenu se raduj ljepšim stvarima. Što ćeš time dobiti? Vrijeme. Bit će u međuvremenu mnogo događaja koji će odgoditi, okončati ili na nekog drugog prenijeti kušnje koje su blizu ili čak posve prisutne. Požar je otvarao put uzmaka. Katastrofa je nježno zaobilazila ljude. Ponekad je mač zaustavljan čak i pred grlom žrtve. Ljudi su nadživljavali svoje krvnike. Pa i nesreća je nestalna. Možda će doći, možda i neće, a zasad je nema. Zato se raduj ljepšim stvarima.
Um ponekad sebi stvara lažne slike zla kad nema znakova koji bi ukazivali na ikakvo zlo; izvrće u najgoru izmišljotinu neku riječ ili dvojbeno značenje, ili mu se učini da je neka osobna uvreda ozbiljnija nego što uistinu jest, ne uzimajući u obzir koliko je neprijatelj ljut, nego dokle bi mogao ići ukoliko se naljuti. Ali život nije vrijedan življenja, a naša je tuga bezgranična ako se potpuno prepustimo svojim strahovima; neka ti u ovim stvarima pomogne razboritost i nastavi s odlučnim duhom i prezri zlo čak i kad je ono jasno vidljivo. Ako to ne možeš, suprotstavi se jednoj slabosti drugom i ublaži svoj strah nadom. Nema ničeg tako sigurnog među tim objektima straha što bi bilo sigurnije od činjenice da će stvari od kojih strahujemo potonuti u ništavilo i da će nam se stvari kojima se nadamo narugati.
U skladu s tim, pažljivo odmjeri svoje nade kao i svoje strahove i kad god su svi elementi pod sumnjom, odluči u vlastitu korist; vjeruj u ono što ti je draže. A ako strah osvoji većinu glasova, ukloni se svejedno u drugom smjeru i prestani mučiti svoju dušu, podsjećajući se stalno da se većina smrtnika, čak i kad nikakvih nevolja nema niti ih treba očekivati, svejedno uzbuđuje i uznemiruje. Nitko sebe ne zaustavlja kad ga se počne tjerati niti prilagođava svoju uznemirenost istini. Nitko ne kaže: "Autor te priče je budala, a onaj koji je u nju povjerovao jednaka je budala kao i onaj koji ju je izmislio." Dopuštamo da nas svaki povjetarac otpuhne, plaše nas neizvjesnosti, kao da su izvjesne. Neumjereni smo. Najbezveznija stvar prevagne i odmah nas uspaniči.
Pa iako se suzdržavam opomenuti te prestrogo, ne želim te zavarati preblagim lijekovima. Ako netko kaže: "Možda se najgore neće dogoditi", ti moraš reći "A što ako se dogodi? Pogledajmo tko pobjeđuje! Možda se to događa u moju korist; možda će takva smrt dati značenje mom životu." Sokrata je oplemenio sok od kukute. Istrgni iz Katonove ruke njegov mač osloboditelj i uskratit ćeš mu najveći dio njegove slave. Već te predugo savjetujem, jer tebi treba tek podsjećanje, a ne savjet. Put kojim te vodim nije drugačiji od onoga kojim te vodi tvoja priroda; rođen si da se ponašaš kako sam opisao. To je i dodatni razlog da povećaš i uljepšaš dobro koje je u tebi.
Ali sad, u završetku pisma, ostalo mi je samo da na njega otisnem uobičajeni žig, da ti, drugim riječima, dostavim jednu plemenitu izreku: "Budala, uz sve svoje mane, ima i ovu – on se uvijek sprema za život." Razmisli, moj poštovani Lucilije, što ova izreka znači i uvidjet ćeš koliko je odbojna prevrtljivost ljudi koji svaki dan polažu nove temelje života i izgrađuju nove nade čak i na rubu groba. Potraži u svom sjećanju konkretne primjere i sjetit ćeš se staraca koji se upravo u ovom trenutku pripremaju za političku karijeru ili za putovanje ili za posao. A ima li ičeg nižeg od toga da se spremaš za život kad si već star? Neću imenovati autora ove izreke, tek ću reći da nije posebno slavan i da se ne radi o jednoj od onih popularnih Epikurovih izreka koje sam nahvalio i prisvojio. Ostaj zdravo.
- Seneka, pismo Luciliju O neutemeljenim strahovima, moj prijevod engleskog prijevoda R. M. Gummerea
Slušam već danima Seneku, kao vrstu pomoći, i ne mislim da sam u krivu kad ga tako doživljavam jer su stoici filozofiju i shvaćali kao pomoć i način da se živi. Jučer sam poslušao lijepo pismo Luciliju koje bi možda moglo biti utjeha bolesnim ljudima, a znam da je takvih mnogo, pa sam odlučio da ga prevedem na hrvatski.
| << Vlado, Hrvat | O geometriji virusa >> |
Zadnji put osvježeno: 9. listopada 2021. godine