Kao osobi i prijatelju (31. ožujka 2012. godine)

Zauzimanje stava i mjesta koje branimo zato jer mislimo da je tako ispravno nije nešto što se počne raditi tek kad riješimo sve probleme u životu: završimo školu, zaposlimo se, oženimo se, dobijemo djecu, onda napredujemo dokle se može, odgojimo djecu i pošaljemo ih u borbu sa životom, i onda, tek onda mirne duše kažemo: "A sad, kad sam obavio sve što sam planirao, sad ću načiniti neke stvari kako treba.". Ne. Ako budete čekali do tad, vaši stavovi nikad nisu ni bili snažni i važni i nisu nešto zbog čega biste se uopće trebali nervirati. Tako barem ja mislim.

Ali postoji soj "genetski defektnih" ljudi, sa snažnom senzibilnošću za pogrešno i ispravno, za milostivo i okrutno, za lažno i istinito, za namjerno iskrivljeno, koristoljubivo lažno. Takvi tipovi ne mogu šutjeti i ne mogu računati isplati li im se nešto na duže ili kraće staze. Takvi tipovi jednostavno moraju odigrati svoju ulogu kako oni misle da treba. Estetski. I obično je igraju od rane dobi. Ne čekaju da postanu reizabrani znanstveni savjetnici pa da počnu djelovati onako kako su oduvijek "zapravo i mislili da treba, samo, eto, nije bilo moguće". Palo mi je to na pamet kad sam ponovno pročitao svoj tekst >> Neposluh i pomislio kako bi netko mogao reći da je lako meni zagovarati pobunu i ispravnost iz "pozicije" u kojoj jesam.

Ja sam uvijek zagovarao stvari za koje sam mislio da valjaju, naravno, od trenutka kad sam počeo razumijevati svijet. Kao dokaz tome, izvlačim još jedan požutjeli dokument koji u zadnje vrijeme pune stranice "Konstrukcije stvarnosti" (ispod). Radi se o pismu koje smo nas trojica tadašnjih novaka (M. Cvitaš, M. Kralj i A. Šiber) poslali negdje u drugoj polovici 2000. godine svim znanstvenicima Instituta za fiziku. Načinili smo to na "akcijski" način, jedne večeri na institutu, kad su već svi osim nas otišli kućama, a mi smo napunili ormar s kaslićima lecima (scan ispod; namjerno sam zamaglio potpise radi izbjegavanja njihove moguće zloporabe), a mail inboxe znanstvenika s elektroničkim kopijama istih.

Pismo potpore Ivici Zerecu

Evo što u letku piše:

ZNANSTVENOM VIJEĆU INSTITUTA ZA FIZIKU, ZAGREB I SVIM OSTALIM ZNANSTVENO PROFILIRANIM OSOBAMA KOJE DJELUJU NA INSTITUTU ZA FIZIKU, ZAGREB

INICIJATIVA POTPORE ZNANSTVENOM NOVAKU IVICI ZERECU

Dolje potpisani, u nemogućnosti da svoje stavove izraze na drugi način, ovim dokumentom izražavaju punu podršku Ivici Zerecu kao osobi i prijatelju. Ovim putem izražavamo negodovanje i neslaganje s, nažalost uobičajenom, praksom da se znanstveni novaci koriste kao puka sredstva u unutarinstitucionalnim obračunima. Pozivamo sve koji se s gornjim tekstom slažu da podrže našu inicijativu.

Druga stranica dokumenta bila je prazni papir s rednim brojevima od 1. do 40. koji su bili predviđeni za potpise svih onih koji bi podržali našu inicijativu (dokument za potpisivanje ostavili smo na stolu kraj porte).

Naravno, baš nitko nije podržao našu inicijativu, ali mi smo svoje napravili. I bilo nam je lakše. Mislim, i u vezi s Ivicom. Mogli smo nakon toga ponovo igrati ping-pong s njim zadovoljni da smo barem pokušali nešto učiniti. Doduše, nitko ga i dalje nije mogao pobijediti.

A onda je Ivica otišao u Njemačku, a naš ping-pong više nikad nije bio tako zanimljiv.

Priča o Ivici još je jedna grozna priča o zloporabama sustava znanosti u Hrvatskoj i igranjem sa karijerama i životima nemoćnih aktera tog sustava. To je priča o izmišljanju, laganju i silnom racionaliziranju, o zazivanju "nacionalnih interesa", "osobnog morala" i "budućnosti institucije", a sve zbog toga da se konkretnom pojedincu (u ovom slučaju, prije svega Ivicinom tadašnjem mentoru) naudi. Da mu se pokaže koliko se njemu i "njegovim ljudima" može zagorčati bivanje na instituciji kad se skupi nekoliko pokvarenjaka koji dižu ruke, ili čak samo jedan na dovoljno visokoj poziciji.

Brine me da se stvari od tad nisu uopće promijenile na bolje. Današnji novaci mnogo manje razumiju sustav nego što smo ga mi tada razumjeli. Neki od njih mi liče na hipnotizirane taoce s teškim manifestacijama >> stockholmskog sindroma. Neki od njih žive u izmišljenom svijetu, u kojem je normalno nakon devet godina novačkog staža imati tri znanstvena rada u srednje kvalitetnim časopisima sa sveukupno desetak citata. U tom izmišljenom svijetu, njihova slaba produktivnost posljedica je toga što oni rade mnogo kvalitetnije od svojih uspješnijih kolega na brdu i u svijetu. Oni su jednostavno temeljiti. Zato oni zagovaraju da svaki budući sustav vrednovanja uzme u obzir "kriterije kvalitete".

Halo! Halo... Probudite se iz hipnoze! Niti ste vi kvalitetni, barem ne u ovom trenutku, niti je kvalitetan onaj koji vas je doveo u poziciju u kojoj se nalazite.

Šta je s tim znanstvenim novacima danas? Znaju li oni uopće zauzeti neki svoj stav, koji im nije serviran kao nečiji tuđi interes?

<< Nanoznanost i medicina budućnosti Splićani žele biti supermeni >>

Zadnji put osvježeno 01. ožujka 2012. godine