Električno polje (16. ožujka 2012. godine)
Jučer sam bio "prisiljen" pospremiti svoj ured na Institutu za fiziku. Naime, najavila mi se ekipa Hrvatske televizije, a kako je moj ured izgledao
kao da sam u njemu eksperimentalno tražio potpis kaosa u svom svakodnevnom bivanju, čak mi se i čistačica ljubazno ponudila da ona to malo pospremi,
jer, eto, ipak dolazi televizija ... Njen prijedlog me je naravno obradovao, ali joj naravno to nisam dopustio, nego sam se pospremanja dohvatio
sam, sve u strahu da ne bacim nešto "od važnosti".
No, uskoro mi je to premetanje članaka s kojima sam vjerojatno završio za cijeli život dosadilo pa sam odlučio da sve to pospremim u vreće i bacim
u kontejner za papir. Velika je to odluka i još jedna potvrda mog razumijevanja vlastite konačnosti i nedostatka vremena za sve ono što se možda
nadamo učiniti. U smeće sa svim tim! Čistim svoj život, kroz prozor ormar stari. Čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari. Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio? Tako bi rekao Arsen.
No, pred sami konačni čin, malo sam pokleknuo, priznajem, i ipak još jednom letimično pregledao sve te silne papire. I gle, tamo nađoh svoj posve
izblijedjeli maturalni rad! Kakvog li čuda! Šta ima unutra?
Rad se bavi definicijom električnog polja, potencijala, potencijalne energije, rada u polju i slično, ali pravi mali dijamant su slike na kraju rada.
Jedna od njih prikazana je ispod. Te su slike "dokaz" da me je već u "mladoj" dobi intrigirala zamisao ilustriranja znanstvenih koncepata,
procesa i veličina. Ta je maturalna radnja potvrda nekakvog kontinuiteta u mom djelovanju.
Slike su rezultat računalnog koda koji sam napisao u Pascalu (!) i izvrtio na nekim starinskim (XT?, 286?) računalima u MIOCU. Računalni kod je bio napisan tako da korisnik definira raspored točkastih naboja u ravnini, a onda bi program računao izgled ekvipotencijalnih ploha i silnica. Ekvipotencijalne plohe nisu rađene tako da se povećavaju ili smanjuju za fiksan iznos potencijala, nego je program po nekoj logici "upiknuo" u neku točku ravnine i iz nje konstruirao cijelu ekvipotencijalnu plohu. Svejedno, slike koje su tako nastale su vrlo zanimljive, a još jedna od njih prikazana je ispod.
Sjećam se sjedenja pred nekim zelenim pikselastim monitorom u računalnoj učionici i čekanja da se iscrta sljedeća točkica. Kakvog li gušta!
Kakvih li vremena...
Na žalost, ni disketu niti ispis koda nisam našao. Zanimljivo je pitanje što bih načinio s disketom i da sam je našao? Čini mi se da sam
u to doba radio s disketama gigantskog i savitljivog tipa. I da sam je našao, mogao bih samo gledati u nju.
Dobro se sjećam se kako je radio algoritam za iscrtavanje ekvipotencijalnih ploha. Iz prvog odabranog piksela kod bi provjeravao susjednih osam piksela i
za svaki od njih računao ukupni električni potencijal. Piksel koji je imao vrijednost potencijala najbližu onoj početnog piksela "upalio" bi se i postao idući
piksel procedure. Kod bi detektirao zatvaranje ekvipotencijale i prešao na neku drugu ishodišnu točku.
Osim ekvipotencijalnih ploha kod je računao i silnice. Jedna takva slika prikazana je ispod.
A kad sam već spasio taj dokument od želuca plastičnog kontejnera, red je da mu i malo produžim rok trajanja. Zato sam ga skenirao, i
svakome koga to možda zanima >> OVDJE nudim download (2.4 MB).
Jedna od zanimljivosti je i da pogrešno koristim riječ infinitenzimalno. Treba infinitezimalno, bez n. Blast from the past.
Downloadirajte moju maturalnu radnju "Električno polje" >> OVDJE (2.4 MB).
| << Neposluh | Nanoznanost i medicina budućnosti >> |
Zadnji put osvježeno: 19. ožujka 2012. godine