Ti si moj Caravaggio (25. listopada 2012. godine)
On ulazi nervozno. Promrmljao je nešto, ne čuje se dobro. Podiže holo-naočale na čelo. Opet je nešto računao na putu kući.
Loš znak. Čelo mu je znojno, a pokreti trzavi. Ljut je. Prolazi prostorom kao da nešto traži. Nikako to ne nalazi.
Ponekad je pogleda. Nije to pogled pun ljubavi, u njemu ima više nekakvog razočarenja i sažaljenja ako se uopće može vidjeti
išta osim bijesa. Ona opipava jagodice, jednu pa drugu, pa onda na drugoj ruci. Pa opet ispočetka. Još jedan od onih njegovih
dana. Nada se da nikoga nije ubio. S njim se ne zna. A onda slijedi jedan od poznatih monologa. Samo detalji su različiti.
Govori naizgled smireno i tiho jer ga glasnice zadnju godinu dana izdaju. Vjerojatno bi se derao da može.
- Svake godine se u svijetu rodi oko deset milijuna gadova. Ne mislim tu na male zlobne gadove koji uživaju u tuđoj patnji,
mislim na prave pravcate gadove. Mislim na ljude koji postoje samo zato da donose zlo, da uništavaju sve ono po čemu je
čovjek nešto. Nešto vrijedno, nešto značajnije od bakterije i bolje od štakora. Za dvadeset pet godina, dok dostignu punu
zrelost, svijet je bogatiji za oko dvjesto milijuna gadova. Neizlječivih gadova. I tako, dan danas, oko sedamsto milijuna
gadova je tu negdje okolo. Svako malo možeš vidjeti pokojeg. Ako se uvježbaš, možeš ih naučiti prepoznavati, uočiti ih na
cesti. Ima nešto gadno u njihovim facama. Nije lako to kategorizirati, niti se znanje o prepoznavanju gadova može zapisati.
To jednostavno znaš. Ako ne pripadaš njima, tu vještinu prepoznavanja moraš naučiti. Oni se međusobno dobro prepoznaju, a
lako prepoznaju i sve one koji nisu kao oni. Nije da im to nešto znači, njima su i ljudi i gadovi jednaki.
Ne zna više što bi rekao. Ima toliko toga za reći ali ne može više. Sjeo je. Ona je sjela pokraj njega. Zagrlila ga je.
- Ti si moj Caravaggio, ali nemaš mač. Moraš prestati patiti zbog svijeta. Ništa se tu ne može učiniti.
Prstima mu prolazi kroz kosu. Sad je lakše. Smirio se. Kad je bio mlad prezirao je brak. Ugovor protiv svijeta.
Sad zna da je bio glup. Naravno da se radi o ugovoru protiv svijeta. Svijeta koji je otišao k vragu. A protiv njega se bori
dvoje slabašnih ljudi koji nemaju nikakve šanse. Ali se ipak bore. Zajedno. Sad je lakše.
Antonio Šiber, 2010.
Pročitajte više SF postova u >> arhivi.
| << Modeli virusa | Čudnovato poglavlje >> |
Zadnji put osvježeno 25. listopada 2012. godine