Vrtni zvončić, 9. lipnja 2019. godine

Vrtni zvončić (Campanula medium, kod nas također ljubica medijanska, ljubica morska, velecvjetna zvončika) vrlo je omiljena biljka u našim vrtovima, najviše zbog pravilnih i dubokih cvjetova koji podsjećaju na zvonca (lat. campana - (crkveno) zvono, kod nas i kampanil (tal.) - zvonik) ili čaše. Boja im je također posebna, s tragovima plave koji se probijaju kroz ljubičastu. Ovaj moj iznad naslikan je 7. lipnja ove godine, a ovaj ispod, pet dana ranije, 2. lipnja.

Ovaj put nisam slikao na akvarelnom papiru nego u jedan od onih "dnevnika" (sketchbook) s listovima dovoljno debelim da podnesu nešto vode (ne previše). Zgodna i lako prenosiva stvar iako ne omogućuje sve što čovjek traži od akvarela, ali ako radiš nešto nabrzaka onda ionako nemaš vremena za finese. Možda je mala mana što listovi imaju blago žutu boju, ali to vjerojatno ovisi i o kvaliteti i vrsti sketchbooka.

Vrtni zvončić najvjerojatnije potječe iz južne Europe, a danas ga se u mnogim varijantama može naći u (sjevernoj) Italiji i Francuskoj. Kod nas ima mnogo vrsta roda Campanula a čak 30% njih (!) su endemske - Dinarsko gorje je područje visoke raznolikosti ovog roda.

Zvončiće sam slikao i prošle godine, nešto kasnije (19. lipnja - ispod).

Povijesna botanička ilustracija (ispod - >> kliknite na sliku da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji) ovaj je put iz knjige Flore coloriée de poche du littoral méditerranéen de Gênes à Barcelone y compris la Corse (Džepni vodič u boji za floru mediteranske obale od Genove do Barcelone, uključujući i Korziku, 1902. godine). Autor knjige je Otto Penzig (1856 - 1929), njemački mikolog i profesor botanike na Sveučilištu u Genovi od 1887. godine, poznat i, u talijanskoj verziji, kao Ottone Penzig. Penzig je zapamćen po znanstvenoj ekspediciji u Indoneziju, Singapur i Šri Lanku u 1896. i 1897. godini. O svom je putovanju i istraživanju vodio zanimljiv i detaljan dnevnik, ilustriran i njegovim crtežima bilja, krajolika, ali i ljudi i običaja. Taj je dnevnik tek nedavno u potpunosti digitaliziran i predstavljen javnosti [1].

Penzig u predgovoru knjige piše o bilju "Rivijere", koju on proteže od "svoje" Genove pa sve do Barcelone. Piše i o turistima sa sjevera koji u svoje domovine nose snažna sjećanja prožeta lijepim biljem koje vidjeli i za koje smatraju da je autohtono, iako je, kako Penzig piše, većina toga što oni zapamte uvezeno s raznih strana svijeta.

[] čempresi i borovi potječu s Orijenta; datulje su Saraceni uvezli iz Afrike; stabla naranči i limuna dolaze iz subtropskih područja Azije; smokve iz Indije, agave iz Srednje Amerike;

Moguće je da je Penzig knjigu i namijenio prvenstveno turistima te da se nadao da će od njene prodaje ponešto i zaraditi - knjiga je pisana jasnim jezikom, a ilustracije su, premda skromne po bojama, skladne i prepoznatljive. Ilustracije za knjigu načinili su Francois Herincq (ilustratorica navedena kao Mme Herincq), Charles Cuisin i izvjesni Jobin kojeg nisam uspio locirati.

Penzig piše da je autohtona flora Rivijere ...

... daleko od širokih puteva koje su utabali stranci; na pijesku plaža, među stijenama kraj mora, u makiji, niskom i gustom zimzelenom grmlju, među zimzelenim hrastovima, morskim borovima i kestenima, uz vrhove planina gdje se karakter autohtone flore još uvijek može naći.

[]

Nadamo se da će ovo malo izdanje biti dobro primljeno u javnosti jer još uvijek nema djela koje bi pomoglo onima neupućenim u botaniku da prepoznaju biljke Juga. Za sve prikazane vrste naveli smo njihova pučka imena u raznim jezicima, uključujući i provansalske, đenoveške i ligurijske dijalekte. S druge strane, mislili smo da je najbolje da posvetimo nekoliko stranica i ilustracija onim kultiviranim biljkama koje se najčešće sreću ili koje privlače pažnju putnika svojim oblikom i pojavom []

Kod vrtnog zvončića, Penzig između ostalog piše:

Campanula medium možda je najljepša ukrasna vrsta iz roda Campanula zbog svojih izrazito velikih, elegantnih cvjetova; česta je u šumama, na stjenovitim mjestima cijele Rivijere, također se uzgaja u vrtovima, a njeni cvjetovi se ponekad pojavljuju na tržnicama.

Korijen je slatkast i jede se u nekim zemljama; u staroj se farmakopeji pojavljuje pod imenom Radix Violae Marianae ili Radix Medii kao pripomoć kod upaljenog grla.

Uistinu, u korejskoj kuhinji npr. jede se korijen tamošnje vrste zvončića (Campanula takesimana), obično u salatama, nakon namakanja u slanoj vodi. Taj se sastojak na korejskom zove doraji, a jela doraji muchim i doraji namul. Doraji se dodaje i u tradicionalnu korejsku verziju rižinog vina - jinju.

[1] S. Carlini, Otto Penzig, explorer. The diary of the expedition in Indonesia. Presentation of the Italian edition, Boll. Mus. Ist. Biol. Univ. Genova 79, 201 (2017).

<< Djetelina .

Zadnji put osvježeno: 9. lipnja 2019. godine.