Cikorija, 7. srpnja 2019. godine

Nijemci cikoriju (Cichorium intybus) zovu Wegwarte. I uistinu, cikorija čeka pored puta i tamo ju je najlakše naći, na mjestima gdje se asfalt spaja sa skromnim tlom. Ponekad stotinama metara ocrtava put s obje strane.

Kod nas cikoriju zovu još konjogriz (ili konjska trava - premda sam iz pouzdanog izvora saznao da konji zapravo uopće ne mare za cikoriju), vodopija, a i kažiput. U našoj varijanti, iako je ja nisam čuo u govoru, cikorija ne čeka pored puta nego ga pokazuje. Istina.

Ovih se dana cikorija može vidjeti posvuda, premda joj je maksimum bio prije dva tjedna, čini mi se. To je plavi cvijet, koji ponekad malo vuče na ljubičasto, a kad je izmoren suncem postaje skoro siv, posve ispijen pa i gotovo eterično i prozirno bezbojan. Cikorija i nije tako snažna biljka kako bi se moglo učiniti. Cvjetovi su joj iznimno osjetljivi - čim otkineš stabljiku ufrknu se u dvadesetak minuta, čak i ako sve staviš u vodu pa čak i ako je izvadiš s korijenom i nadasve pažljivo tretiraš. Ove dvije moje, iznad i ispod, naslikane su, što je brže bilo moguće, na otoku Krku - ova gornja 21. lipnja ove godine, a ova ispod 9. lipnja prošle godine. Zanimljivo, skice su vrlo slične. Na ovoj ovogodišnjoj (iznad) bolje se vide smeđi sasušeni cvjetovi. Nijanse plave su također prilično slične.

Cikorije smo našli u lučici, pored jedva asfaltiranog putića kojim se koriste uglavnom ribari, čak i u ovo turističko doba godine. Kad smo ujutro prolazili kraj njih, na dvadesetak stabljika bilo je stotinjak plavih, posve otvorenih cvjetova, a kad smo se pred večer vraćali nije bilo nijednog. Na mjestima plavih cvjetova ostale su smeđe, zgužvane grudice sasušenih latica.

Cvjetovi cikorije otvaraju se ujutro, a zatvaraju i blijede oko podneva kad je sunce najjače. Cvijet nakon toga odumire, ali cikorija iz svojih brojnih smeđe-narančastih pupoljaka sutradan proizvodi nove cvjetove. Na stabljici cikorije tako se dugo (pa i u rujnu) mogu naći cvjetovi, ali iz dana u dan radi se o novim cvjetovima. Pupoljci cikorije mogu se vidjeti na skici ispod koja je nastala 16. lipnja ove godine - ova je skica načinjena na stranici akvarelnog sketchbooka, a cvijet cikorije je već poprilično izblijedio. Podne je.

Dobro je poznato da se korijen cikorije koristi kao zamjena za kavu. Kod nas je poznat Franckov proizvod Divka koji se sastoji od prženog korijena cikorije (30%) i prženog ječma (70%) samljevenih u prah. Franck proizvodi i napitke čiji je sastav isključivo (100%) prženi korijen cikorije. Divku sam probao i nije loša. Stoga sam nakon slikanja cikorije htio probati i njen korijen. Vanjski slojevi korijena su vrlo gorki, ali sadrže i dosta slatkoće. Sredica korijena je iznimno vlaknasta, drvenasta i zapravo nejestiva. Listovi cikorije su također gorki, ali jestivi. Kuhanjem i ispiranjem gorčina im se smanjuje pa ih negdje jedu kao i ostalu zelenjavu, a u Albaniji pirjanim listovima cikorije čak pune i burek (tj. nekakvu pitu zeljanicu).

Akvarel ispod nastao je 18. lipnja ove godine, a taj sam se put koncentrirao na cvijet cikorije. Cvijet cikorije je kompozitni, kao što je to slučaj kod pripadnika porodice glavočika (Asteraceae ili Compositae - kompozitne), tj. nije jedan cvijet nego vrsta cvjetne "superstrukture". Pojedini cvijet (floret) sadržava tek jednu laticu (a zapravo pet slijepljenih latičica - svaka latica superstrukture cikorije ima pet reckica na sebi; vidi fotografiju ispod) i svoj par kovrčavih prašničkih niti.

Kultivirana cikorija vrlo je prisutna u kulinarstvu ovog područja, a i šire, iako mnogi ne znaju, kao što ni ja nisam donedavno znao, da je (salata) endivija (Cichorium endivia) bliski rođak cikorije, a da joj je cvijet (iznad) praktički posve isti kao kod divlje cikorije (kad uzgajate endiviju, ne želite da procvjeta, nego biljku treba dobro zalijevati što potiče rast listova koje treba obrati prije cvatnje; također sam saznao da uzgoj biljke u sjeni i redovito orezivanje listova odgađa cvatnju). Radič (radić; Cichorium intybus var. foliosum) je također kultivirani oblik cikorije, a u kategorizaciju mu se tek dodaje varijanta foliosum (lisnati) - kod nas radič ponekad zovu i crvena cikorija.

Cikorije na fotografiji ispod nađene su 5. srpnja u Pušći kod Zaprešića, na komadiću terena odmah uz cestu. Lijepo se vide crveno-smeđi pupoljci kao i točno pet reckica / vrhova na svakoj latici (super-)cvijeta cikorije. Pupoljci cikorije su također jestivi, a ponegdje ih i kisele, kao kapare.

Povijesna botanička ilustracija cikorije (ispod) potječe iz knjige A curious herbal: containing five hundred cuts, of the most useful plants, which are now used in the practice of physick engraved on folio copper plates, after drawings taken from the life / by Elizabeth Blackwell. To which is added a short description of ye plants and their common uses in physick, London (1737 - 1739).

Elizabeth Blackwell prije početka rada na knjizi nije imala iskustva s botaničkom ilustracijom, ali je prošla poduku iz crtanja i slikanja, uobičajenu za bogate škotske djevojke s početka 18. stoljeća. Knjigu je izradila iz nužde, htijući zaraditi novac da iz dužničkog zatvora oslobodi muža koji se bez dozvola cehova predstavljao kao liječnik i tiskar. Ilustracije navodno medicinski korisnih biljaka, pogotovo onih egzotičnih iz novog svijeta, bile su popraćene i prigodnim, kratkim tekstom koji je ukazivao na karakteristike biljke i omogućavao njeno prepoznavanje te sugerirao njenu medicinsku upotrebu. Dva volumena knjige sadžavaju sveukupno 500 vrlo lijepih ilustracija.

Knjiga je Blackwellici donijela i slavu (po njoj je nazvan biljni rod Blackwellia) i bogatstvo te je uspjela osloboditi muža - ovaj je 1747. ipak pogubljen, i to u Švedskoj gdje je postao dvorski liječnik. Pogubili su ga jer je navodno kovao urotu protiv švedskog kralja. Elizabeth Blackwell umrla je 11 godina kasnije.

U opisu cikorije, u knjizi između ostalog piše (moj prijevod s engleskog):

Zadnji put osvježeno: 7. srpnja 2019. godine.