Visibaba, 21. veljače 2019. godine

Ima više od dva tjedna kako sam vidio prve sitne pupoljke visibaba, na još uspravnim stabljikama, pokrivene kristalićima inja. A zadnjih nekoliko dana visibabe se može naći posvuda. Ja sam ih recimo našao i fotografirao u subotu na Ivanščici (vidi ispod). U moje doba kad su u školama pokušavali poučiti djecu o godišnjim dobima i ritmovima prirode, svako je dijete znalo da su visibabe nešto posebno. O visibabama su se pisali tekstovi i pjesme, a nabralo bi ih se i učiteljici. Ne znam koliko je to bilo ekološki. Doduše, danas se mnogo više priča o ekologiji, a djeca nažalost uglavnom nemaju pojma ni o prirodi ni o okolišu, mnoga nisu nikad ni vidjela visibabu. A možda je to i zato jer ja danas vidim uglavnom gradsku djecu, a ona obično nemaju prilike istrčati na dvorište, otići u šumarak i čeprkati po zemlji. Gde plodne su njive i zelene šume, a krava se pase po bregu.

U školi bismo, dakle, rekli: visibabe su vjesnici proljeća. Tako i jest. Visibabe su hrabri vjesnici i simboli proljeća i često se pojave tako da probiju snijeg i uhvate zrak i svjetlost nad njim. Osim što su hrabre, visibabe su i izrazito elegantne, a i neobične biljke. Za razliku od drugog cvijeća koje se uglavnom otvara prema nebu, visibabe se otvaraju prema zemlji. Cvijet im ima tri nutarnje latice i tri vanjske latice (fotografija ispod), premda ih botaničari ne nazivaju laticama (eng. petal) nego strukturama između latica i lapova (sepala, eng. sepal) - engleski naziv za takve strukture je tepal. Tri vanjske, znatno duže latice su obično izrazito bijele, a tri kraće nutarnje latice imaju i primjese zelene boje, s izrazitim V uzorkom na vrhu vidljivim i na mojoj skici (iznad).

Skica ima i jedan jako lijep naglasak, vrlo uspjeli detalj prikazan uvećano na slici ispod. Nije mi posve lako objasniti veličinu tog detalja, pogotovo ako sami ne opažate nježnost premaza, eleganciju i svjetlost, ali takve stvari su zapravo razlog zbog kojeg akvarelisti naganjaju vodu po papiru.

Listovi visibabe su izrazito izduženi, eliptično zaobljeni na vrhu. U engleskom govornom području visibabe se zovu snowdrops - kapljice snijega, Nijemci ih nazivaju Schneeglöckchen - snježni zvončići, a Česi sneženka. Naše je ime očito među najčudnijim imenima za tu biljku.

Visibaba s naših prostora ima botaničko ime Galanthus nivalis od grč. gála (mlijeko) + ánthos (cvijet), a ono nivalis znači opet snježno (lat.). Snježni mliječni cvijet. Ova moja, na slici koja je otvorila post, naslikana je u neko doba prošle godine.

Visibabe rastu iz male lukovice pa kad ih jedne godine negdje uočite, možete s visokom vjerojatnošću računati da ćete ih na istom mjestu vidjeti i iduće.

Kemija visibabe istraživala se pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća i to u zemljama tzv. Istočnog bloka [1]. Tada je izdvojen alkaloid galantamin koji se danas koristi u terapiji Alzheimerove bolesti i demencije, premda ima brojne nuspojave - visibabe su zapravo prilično otrovne, zato se istražuju i kao insekticidi. Eksperimentira se s ubacivanjem njihovih gena u npr. pšenicu, krumpir i kukuruz što te biljke čini otrovnim za biljne uši koje mogu biti vektori prijenosa virusnih bolesti biljaka.

I za kraj, donosim lijepu ilustraciju visibabe iz Neerland's Plantentuin : Afbeeldingen en beschrijvingen van sierplanten voor tuin en kamer, 1865 - 1867 (Nizozemski botanički vrt: slike i opisi vrtnih i sobnih ukrasnih biljaka) Cornelisa Antoona Jana Abrahama Oudemansa (1825 - 1906), nizozemskog liječnika i botaničara ( >> kliknite na ilustraciju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Slika prikazuje i uobičajen cvijet visibabe sa šest latica (u sredini dolje i lijevo), ali i varijantu koja ima mnoštvo latica (u sredini gore i desno) - ovo je i označeno iza naziva Galanthus nivals kao var. fl. pleno. (folium - latica, pleno - puno, varijacija s puno latica).

Oudemans je od 1859. do 1896. bio profesor medicine i botanike u Amsterdamu i ravnatelj tamošnjeg botaničkog vrta. 1878. godine održao je javni govor, zapravo hvalospjev povodom stogodišnjice smrti Carla Linnea, utemeljitelja botaničke nomenklature (govor je otisnut u publikaciji Rede ter herdenking van den sterfdag van Carolus Linnaeus, eene eeuw na diens verscheiden, in Felix meritis, op den 10den Januari 1878, 1878).

Ispod ilustracije mogu se pročitati imena dvojice Stroobanta, L. i P. Stroobanta. L. Stroobant je vjerojatno Louis-Constantin Stroobant (1814-1872), vlasnik litografske tiskare u Ghentu, a P. (Paul?) Stroobant mu je vjerojatno rođak (?) i njegovo se ime može naći na mnogim prekrasnim ilustracijama između 1850. i 1855. godine. Ime Louisa Stroobanta pojavljuje se između 1850. i 1860. godine na nekim od najljepših litografija biljaka u europskim botaničkim publikacijama. Poznat je pogotovo po mnogim ilustracijama u prvih 10 tomova Flore des Serres et des Jardins de l'Europe. Tu sam publikaciju već spominjao u postovima o >> orhideji, >> delfiniji i >> brugmansiji.

[1] M. R. Lee, The snowdrop (Galanthus nivalis): From Odysseus to Alzheimer, Proc R Coll Physicians Edinb 29, 349 (1999).

<< Kukurijek

Plućnjak >>

Zadnji put osvježeno: 21. veljače 2019. godine.