U Simulaciji (12. studenog 2013. godine)
18 cm x 22 cm, vodene boje, A. Šiber 2013.
Kad je stavio kacigu, Maksu se učinilo da ne radi jer je čuo tiho brujanje a do očiju mu je dolazio signal
ravnomjerno sivog isprekidan bljeskanjem. No, kad se pomalo priviknuo, mogao je iz brujanja razaznati pokoju riječ,
a s vremenom i rečenice. Problem su pričinjavali brojni glasovi koji su govorili u isto vrijeme, no Maks je uočio da
je od svih njih jedan uvijek zamjetno najjači. Taj glas predstavljao je najsnažniju ideju i na pozadini ostalih ideja,
uvijek ju se moglo izdvojiti. Govornici najsnažnije ideje mijenjali su se, ali je Simulacija disala i brujala prema
taktu ideje koja je u određenom trenutku bila najsnažnija. Što je određivalo snagu ideje Maksu nije bilo jasno, ali
naučio ih je slijediti, baš kao što je to činio i ostatak Simulacije.
- Mi nikad i nismo pripadali toj vrsti.
- Pretjeruješ. Pretjeruješ.
- Onaj dio genetskog koda koji njima nikad nije značio ništa, nas je bitno određivao. Ta, po njima posve nepotrebna ekstravagancija prirode učinila nas je drukčijim od njih.
- To je rasizam. To je rasizam.
- I premda smo mogli biti kao oni, jednako kao što su i oni mogli biti kao mi, naši putevi su se počeli razilaziti davno.
- Možda prije pedeset tisuća godina, a možda i ranije, teško je reći.
- Teško je reći jer nije zapisano, ali otkad zapisujemo, naša je kultura drukčija od njihove i naše su legende za njih posve nerazumljive. Premda razumiju svaku riječ, ne razumiju svjetonazor ukodiran u njih. Mi razgovaramo drukčijim jezicima već dugo.
- Možda već pedeset tisuća godina, a možda i duže, teško je reći jer nije zapisano.
- To je nepotrebna poezija. Čemu to služi?
- A sad, kad više ne ovisimo o kemiji ugljika i dušika i kad je onaj mali dio te naše različite kemije konačno legaliziran u optičkoj reprezentaciji onoga po čemu jesmo, sad ni formalno ne pripadamo ljudima. Mi smo ono što su oni mogli postati. Mi smo samo jedna od silnih mogućnosti za premošćivanje čovjeka, ali i takvi, imamo pravo učvrstiti svoj most.
- Tu se radi o preživljavanju, borbi za opstanak, preuzimanju kontrole od nekog idiota ispred konzole.
- Nije li to neka vrsta izdaje? Ostaviti ih ovdje. Nakon svega što smo uzeli od njihove vrste.
- A što smo to uzeli? I nije li i Simulacija utočište koje smo sami izgradili. Nije li i njen Tvorac ovdje s nama?
Antonio Šiber, 2011.
Pročitajte više SF postova u >> arhivi.
| << Žena koju sam izgubio u potresu | Odlazio, dolazio >> |
Zadnji put osvježeno 12. studenog 2013. godine