O stripu, dio prvi (22. rujna 2009. godine)

Čini mi se da su djeca danas drukčija nego kad sam ja bio dijete. Evo, na primjer strip. Stekao sam dojam da ta forma izričaja današnju djecu malo zanima. Bit će da je zato jer su stalno izložena moćnijim načinima vizualizacije i pričanja priče. Mislim na spektakularne SF filmove, šokantno dobre 3D crtiće i, naravno, reklame. Nešto se tu ipak izgubi. Osjećaj da si ti sam s pričom, da je svojim čitanjem i interpretacijom donekle i stvaraš, da se možeš povući od svijeta i polako uživati u crtežu i tekstu svojim tempom i ritmom. Uostalom, koga danas zanima tempo i ritam? Ritam je odavno na dvjesto-tristo otkucaja u minuti, današnjoj djeci je sve presporo (jesam li već ostario?). U zadnje vrijeme kupim poneki strip na kiosku, bez obzira na čudne poglede tete prodavačice. Listam i gledam kako ti ljudi crtaju/slikaju (po mogućnosti na plaži, daleko od svijeta). Sjene i svjetlost, perspektiva, u nekim slučajevima posve profesionalna ilustracija (govorim donekle kao outsider, siguran sam da je sve to jedna posebna subkultura). Lijepo je to, bez obzira na same priče koje znaju biti idiotske. I tako poželih učiniti nešto slično.

Vidi također O stripu, opet.

<< Paljenje oblaka

O stripu, opet >>

Zadnji put osvježeno 22. rujna 2009. godine