O stripu, opet (28. rujna 2009. godine)

Ona hoda ispred njega s ruksakom na leđima. Koža joj je tamna i presijava se zlatnim nijansama kako se podnevna svjetlost odbija od nepredvidivog mreškanja morske površine. Put pored vode prekriven je sitnim kamenčićima i crvenom zemljom. Noge su mu prašnjave. Osjeća se snažno, osjeća se kao da je opet mlad. Nema drugih ljudi, čuju se samo cikade, pokoji valić koji snažnije udari u obalu i koraci. Hodaju i šute. Idu prema mjestu gdje su se jučer kupali. Tamo je lijepo. Komad ravne stijene okružen visokom i nepristupačnom kamenom obalom. To je njihovo mjesto. Ona će danas pročitati onu čudnu knjigu do kraja. On će samo ležati i gledati u more. Samo slušati.

Ona se okreće. Smije se. Znaš što mi je palo na pamet? Svi ti sintetski mirisi i znanstveni napreci u elektrostimulaciji mozga, a ništa od toga ne sliči... Ma nije ni blizu ovom mirisu bora? Osjetiš li? On njuši zrak. Zbilja, osjeti se zdrav i oštar miris bora. Odakle to dolazi? Imaš pravo. Prekrasno je. Pitam se gdje je izvor tog mirisa.

Hodaju dalje. Ona svako malo zastane, zabaci glavu unatrag, duboko udahne i kaže Osjetiš li ga sad? Sad je snažan. I on snažno udahne. Svaki put se osjeća sve zadovoljnije. Miris ga umiruje. Blizu mjesta gdje staza naglo zakreće opaža ogroman stari bor. Stao je. Opipava ga. Na jednom mjestu je prozirna i mekana kvržica. Smola. Prstima je otkida i njuši. To je izvor mirisa. Oprezno je umeće u drvenu kutijicu i posprema u ruksak.

Kako odmiču dalje, opaža ih sve više. Skinuo ih je još nekoliko. To ćemo sačuvati za grad. Sačuvat ćemo ove trenutke u drvenoj kutijici i svaki put kad je onjušimo sjetit ćemo ih se. Sjetit ćemo se mjesta gdje smo zaista bili živi. Ona se smije. Dopada joj se ta zamisao. Komadić raja za put natrag.

Kliknite na slike za veće verzije. Možete također downloadirati PDF zapis ovog stripa OVDJE.

Vidi također O stripu, prvi dio.

<< O stripu, dio prvi

Bratstvo čovjeka i ribe >>

Zadnji put osvježeno 01. listopada 2009. godine