Ribnik (22. lipnja 2015. godine, materijal iz 21.6.2015.)
Imamo tu publikaciju s mnogo podataka, imena, mjesta, fotografija. Zove se Po Kupi i Žumberku: Turistička zona. Zgrabili smo je u nekom
turističkom uredu, nisam siguran ni gdje, možda u Skradu? Ne znam. Izdavač je Grad Delnice, naklada 8000 primjeraka, a "izdavanje kataloga
omogućili su općine i gradovi: Čabar, Delnice, Skrad, Brod Moravice, Vrbovsko, Bosiljevo, Netretić, Žakanje, Ribnik, Ozalj, Kamanje, Žumberak".
Kad čujem Žakanje, Ozalj, Kamanje, čujem Kupu. A i Ribnik je tu negdje. Tamo je stari grad Ribnik (iznad i ispod).
O starom gradu Ribnik u Ribniku u katalogu piše:
Ispred dobrovoljnog vatrogasnog društva u Ribniku mala je terasa na kojoj sedmogodišnje dijete pije sokić, a deda se uhvatio nečeg jačeg. Možda travarice, boli ga zub. Mjesto je posve malo, ali na nas nitko ne obraća pažnju. Tako i treba.
Asfaltirani putić s alejom mladih lipa vodi prema starom gradu. Pored dvorca je mlin i pekara, a čuva je veliki pas koji očito ne vidi mnogo turista. Šuti! Šta laješ!, oštro će na njega mlinarica. Pas sluša. Ispružio se svom svojom veličanstvenom figurom na topli asfalt, kao da nas nikad nije ni vidio, kao da nas nikad tu nije ni bilo.
Dva goluba u prozoru dvorca (iznad). Nebo se ogleda u staklu.
Iza dvorca je drugi ulaz, kosina koja se lagano uspinje prema mostu i vratima (iznad i ispod).
Pored dvorca je i crkva (ispod). Pod šumom ...
... uz nekošenu stranu (ispod) ...
... pored kukuruzišta (ispod). Danas su oblaci lijepa pozadina, ali čine svjetlost nepredvidivom. Okini sad! Ne, sad! Ne ... Opet ne valja, sjene su pogrešne. Svježe je, osjeti se da su ovdje debele šuma i voda, Kupa, premda je ne vidimo.
Sutra, 22. lipnja, dan je antifašističke borbe. I ovdje joj, naravno, ima tragova. Uz glavnu cestu je spomenik "poginulim drugovima" (ispod) iz 1956. godine koji su podignuli "organizacija saveza boraca i narod ovog kraja". Ispod velike crvene petokrake piše:
A onda slijedi 69 imena. Prezimena Jarnjević (pred Ribnikom je selo Jarnevići), Željeznjak, Starešinić, Skradski, Hribljan, Čavlović, Duković, Klemenčić, Sopčić ...
Grad Ribnik je jedna od onih čudnih "privatizacijskih" priča iz nove hrvatske povijesti. Brzim pregledom weba ustanovljujem da je grad praktički darovan obitelji Frankopan koja ga je posve zanemarila. Tako Jutarnji list iz 7. travnja 2012. godine piše:
- Nas ovdje ne zanima jesu li oni pravi ili lažni Frankopani, samo želimo da ispoštuju ono na što su se obvezali kupoprodajnim ugovorom iz 2002. te aneksom potpisanim tri godine kasnije
- govori nam načelnik općine Ribnik Željko Car. Dodaje da je Frankopanima stari grad, s obzirom na vrijednost dvorca i više od tri hektara zemljišta, darovan, a ne prodan.
A u tekstu u Globusu iz 30. prosinca 2013. godine, prigodno naslovljenom Prokletstvo dvorca Ribnik, piše:
...
Ugovor o kupoprodaji imao je i obvezujuću klauzulu o očuvanju baštine, obnovi dvorca i prezentaciji javnosti dvorca u određene dane. Prodan je, dakle, ne preskupo, ali uz uvjete, i u vlasništvu je tvrtke Frankopan Ribnik Limited iz Londona, zastupane po Ingrid de Frankopan iz Londona. Od tada do danas, u 11 godina, zapravo se ništa nije dogodilo. Prošao je prvi ugovoreni rok obnove od pet godina, pa su Frankopani ishodili 2005. odgodu za još pet godina, ali opet ništa nije učinjeno. Dvorac Ribnik dugo je bio zaključan, vlasnici su na svoju ruku izvodili neke radove u unutrašnjosti bez dozvola konzervatorske službe, a na molbe da pogledaju što rade, oglušili su se. Zaključali su dvorac i pustili ga da trune u srcu malog mjesta Ribnik.
| << Dobrinj | Uz Kupu >> |
Zadnji put osvježeno 22. lipnja 2015. godine