Dobrinj (8. lipnja 2015. godine, materijal iz 3.-7.6.2015.)
Kad je na Krku najvrelije treba potražiti Dobrinj. I to ne sam grad, nego depresiju izvan grada, odmah ispod škole. To je najhladnije i
najsjenovitije mjesto na Krku, barem koliko je meni poznato. Uvijek pomalo miriše po vlazi i uvijek podsjeća na kontinent.
Dobrinj nema tu svježinu svoje okolice i osjeti se u njemu neka zapara za vrelih dana, bez obzira na hladovinu. Grad Dobrinj poznat je slučajnom
turistu po svom zvoniku (iznad), a onom ne posve slučajnom i po povijesti vezanoj uz taj zvonik. Ta je povijest zapisana na reljefu na zvoniku (ispod).
- Pa znam. Ne baš do kraja, ali čuo sam.
- Nije tu ni bilo tako loše dok su bili Talijani, ali kad su oni otišli, došli su Nijemci. Ustaše su probale uzeti kontrolu nad otokom, ali nisu mogli. Tako su došli Nijemci. A u Garici partizani. Svi odrpani, nikakvi, sjećam ih se k'o danas, a bio sam dijete od osam godina. Jedan put napravili neku diverziju i onda je krenulo.
- Šta?
- Pa racije. Krenuli Nijemci tjerati ljude. A mladi su imali neku feštu, na Stjepanje, bio je jedan što je dobro svirao, pravi muzičar.
- Znači bilo je partizana na otoku?
- Ma kako nije, bilo je. Jedan je uvijek nosio neku škatulu oko vrata. Radio stanicu. I mogao je dozvati avione. Engleske. Nego, znate šta, ima ona emisija na televiziji, joj kako se ono zove ... Ma ide petkom prije dnevnika ...
- Peti dan?
- Jest! Peti dan!
- Da?
- Ma je li onaj gospodin tamo Vaš brat?
- Nije. To sam Vam ja.
- Ma nemojte! Ma vidim ja, isti on, reko, sigurno mu je brat. A ono Vi!
- Jest. Valja li Vam šta emisija?
- Valja, kako ne. Vi tamo govorite prave stvari i sve o čemu treba govoriti. A baš Vi, Vi dajete dobre komentare. Jedino, znate, malo to tko u Dobrinju gleda.
- Znam. Malo tko to gleda bilo gdje.
- Čo.
- Ma je li moguće? Ma kako ste to znali?
- Eh, znam Vam ja svašta, a i slušam kad ljudi govore.
- Ma bravo, vidio sam ja da Vi svašta znate, a i da mnogo putujete, svuda ste bili. Jest, kaže se "čo", ali zamislite, ne govore tako u cijeloj dobrinjštini, u Krasu kažu opet "ča". Zamislite, u cijeloj dobrinjštini "čo", a u Krasu "ča"!
Dobrinj ne živi kao turističko mjesto. Živi sporo. Trgovina bi trebala raditi do 8, ali ne radi jer se gospođi ne da biti toliko dugo. Pa zatvori malo ranije.
Jednom sam sve što sam u toj trgovini kupio vratio natrag na police jer je gospođa vrlo ljubazno pomagala jednom starijem Dobrinjcu da odabere pivo koje je najsličnije onome što je prije pio. Pa su stajali kraj frižidera dok mu je ona pripovijedala kakvo je koje i koliko je gorko. Lijepo, i nemam u suštini ništa protiv. Ali taj dan nisam imao vremena za to. Točnije, malo sam se uplašio koliko bi sve to moglo potrajati kad sam vidio da ispisuje papirnate račune - one iz blokića s indigo listićima. Dobrinj živi sporo, i ima u tome nekakvog šarma, pogotovo kad se uhvati taj tempo.
Autom u Dobrinj mogu samo lokalni, a i oni jedva. Svi ostali ostavljaju automobile na dva parkirališta pored ceste iznad Dobrinja. Po tim je parkiranim autima moguće procijeniti kolika je gužva na otoku. Još je dobro, ali bilo je prošli tjedan bolje.
U Dobrinj bi se moglo doći da se pogleda prema Klimnom, Solinama i Čižićima (ispod). S vidikovca pored crkve vidi se lijepo solinska uvala.
A otići bi se moglo kad predvečernja svjetlost zažari zatvorene prozore ...
... i kad se kos, umoran od cjelodnevnog pjevanja odmara na krovu dok uživa u zalasku sunca. U tišini. Kos je umjetnik.
| << Opatija u Melku | Ribnik >> |
Zadnji put osvježeno 8. lipnja 2015. godine