Potrgano nebo (02. studeni 2009. godine)

Visoke zgrade s reflektirajućim prozorima "trgaju" nebo u komadiće veličine otprilike samog prozora, pogotovo zato jer su prozori često prilično neravni pa se nebo koje se u njima odražava vidi kao potrgana i malo promiješana slagalica. Ovo je eksperiment koji istražuje taj efekt. Najprije sam prozore konstruirao kao potpuno ravne, ali s nasumičnom rotacijom oko osi simetrije duž visine prozora. To bi moglo simulirati pogreške u zatvaranju prozora itd. Maksimalni kut rotacije na gornjoj slici je +- 2 stupnja oko osi.

Onda sam se još malo poigrao. Prozori na gornjoj i donjoj slici konstruirani su kao zakrivljena zrcala čija zakrivljenost ovisi o položaju zrcala na zidu zgrade, a može biti i konkavna i konveksna. Zakrivljenost nije ista za cijeli prozor, tj. prozor nije dio sferične površine nego bismo ga mogli otprilike predstaviti paraboloidom koji ima dvije izražene osi duž kojih su zakrivljenosti različite (otprilike 1:1.75). Sama veličina (radijusi) zakrivljenosti je također nasumična i ovisi o prozoru. U suštini, svaki od prozora je zrcalo jedinstvenih karakteristika.

Zgrade žderu ljude. Hrane se njima. Njihovim vremenom, bivanjima unutar zidova. Gutaju njihove riječi. Zgrade se ne sjećaju ljudi. Ljudi prolaze kroz zgrade, stare u njima. Umru u njima. Ljudi se sjećaju zgrada. Sjećaju se kad su prvi put ušli u njih. I nekih trenutaka iz sveukupno četrdeset godina. Pričaju o tih nekoliko trenutaka na božićnim domjencima. U zgradama. (iz romana u nastajanju, 2009.)

<< Leonardove petljancije

Leonardova kosa >>

Zadnji put osvježeno 04. studenog 2009. godine