Po središnjoj Istri u dva dana 1 (31. ožujka 2014. godine, materijal iz 29.3.2014.)

Grimalda. Ime dostojno mjesta koje označava. Nekad je tu bila granica između Austrije i Venecije. S Grimalde je prekrasan pogled na središnju Istru, vidi se Draguć i mnoštvo manjih naselja. Grimalda je na hrptu pa se pogled otvara na sve strane. Nema u njoj mnogo, nekoliko kuća-zgrada u "centru" mjesta (ispod), u kojima ima ljudi, vinogradi i ekstra-šminkerske kuće za odmor s pogledom na jezero Butonigu.

Penjemo se od vinograda i maslinika (ispod) prema najvišoj točki Grimalde na kojoj se nalazi crkva Sv. Jurja.

Oko Sv. Jurja je groblje. Tu nitko nije dugo dolazio. Tratinčice su nepogažene, netaknute, žao mi je uopće ovuda hodati (ispod).

Širinu pogleda, naravno, ne uspijevam fotografirati. Morat ćete mi vjerovati na riječ.

Draguć je gradić na susjednom hrptu. Cesta po hrptu prolazi pored groblja pa prerasta u glavnu ulicu "grada". Iz daljine Draguć izgleda kao zagonetka (ispod).

Dvije starije žene govore talijanski. To nam ne pomaže da odgonetnemo Draguć, ali nam se smješkaju kad rekosmo "Dobar dan".

Zvonik glavne dragućke crkve, na dragućkom trgu, gledamo kroz tek olistalo drveće (ispod). Boja lišća je mlado-zelena, dakle svijetlo-zelena sa znatnom primjesom žute.

Uz glavni trg mogu se vidjeti ostaci zidina, ali i zanmljivi prolazi, mračni tuneli između zgrada koje su jednom valjda bile dio obrane grada (ispod).

Izvan mjesta, ispred nekadašnjeg utvrđenog ulaza u grad je crkva Svetog Roka (ispod).

Pored crkve, ispod drveta, nekoliko kamenova s pogledom na brda Istre. Svatko ovdje mora sjesti i predahnuti. Gledam crkvu (ispod).

Kroz rešetke teško nazirem unutrašnjost crkve. Zaključujem da ipak postoje uvjeti u kojima je fotoaparat superioran ljudskom oku - svo bogatstvo freski, a i cijele unutrašnjosti Sv. Roka uočavam tek na fotografiji (ispod).

Evo i detalja, dijela freske neposredno iznad oltara (ispod). Freske u unutrašnjosti crkava su posebnost Istre, no ovaj put nismo ni u jednu oslikanu crkvu uspjeli ući nego smo ih ovako, "voajerski" fotografirali kroz čiste ili razbijene djeliće prozora.

Na povratku prolazimo kroz dragućki "korzo". Iz kuća miriše ručak, ali ne miriše samo nama, nego i mačkama, njih barem desetak, koje sjede ispred pragova kuća i svako malo pogledaju prema gore, očekujući da im gazdarica nešto dobaci (ispod). Nanjušili su vragovi koje je doba dana, a nas se ne boje nimalo, gotovo da nas i ne registriraju.

Nije čudo da i budisti spominju mačku. Pada mi na pamet Alan Watts: "Mačka sjedi dok joj sjedenje ne dosadi, a onda ustane, protegne se, i odšeta."

Od Draguća se vraćamo prema Pazinu, a samo malo izvan Pazina je Beram. Vrijeme za ručak. A onda malo šetnje. Župna crkva Sv. Martina u Bermu (ispod) poznata je po freskama iz 1431. godine, ali za to treba potražiti ključ negdje kod lokalaca. Tko će sad gnjaviti ljude u vrijeme ručka...

Samo malo izvan Berma nalazi se crkvica Svete Marije na Škriljinah (ispod). Tratinčice u okolici i šutljivi borovi koji stvaraju malo sjene. Mir.

Crkvica je zakjučana, ali opet uspijevam koliko-toliko kvalitetno fotografirati unutrašnjost kroz prozor (ispod).

Analizirajući fotografiju, ne uspijevam razaznati detalje freski niti onaj famozni "Ples mrtvaca" Vincenta iz Kastva koji bi se trebao nalaziti upravo u ovoj crkvici. Vincent je tu, u obliku omanjeg reljefa na stupu malo ispred crkvice.

Od Berma krećemo prema Kašćergi. Negdje smo načuli da se otamo pruža lijep pogled na jezero Butoniga. Informacija nije točna, koliko smo barem mi uspjeli vidjeti - treba od Kašćerge poći dalje da se dobro vidi Butoniga. Na jednom je brdu izvan gradića izdvojena crkvica i dva drveta (ispod). Penjemo se da i odavde pogledamo Istru. Ima se šta i vidjeti.

Vrijeme leti i svjetlost žuti. Treba poć za Pazin. Do sutra.

<< Turopoljske drvene kapele 1

Po središnjoj Istri u dva dana 2 >>

Zadnji put osvježeno 31. ožujka 2014. godine