Idrija (26. lipnja 2012. godine)

O Idriji sam učio u osnovnoj i srednjoj školi. To je za mene bilo još jedno od onih mitskih mjesta koja nikad nisam vidio i koja sam samo maglovito mogao smjestiti na zemljovid, ali po kojima je "naša zemlja" posebna i bogata. Idrija je naime poznata po rudniku žive. Nekad je to bilo mjesto s drugom najvećom proizvodnjom žive na svijetu. Sve je u Idriji povezano uz njen nekadašnji, danas zatvoreni rudnik žive.

Dolazeći u Idriju od Logateca čovjeka začudi bogatstvo jelove šume. Zdravo zeleno slovensko more. Prekrasni predjeli koje ne mogu izravno usporediti ni sa čime u Hrvatskoj. Idrijski kraj je poseban.

Dolazeći u Idriju čovjek nikad ne bi pomislio na rudnik. Grad izgleda ljupko i čisto (iznad). Srčkano.

Idrija je malo mjesto s velikom povješću. Glavna cesta u tom malom mjestu vodi prema idrijskom gradu (utvrdi Gewerkenegg), a oko nje su najljepše idrijske zgrade (fotografije iznad i ispod).

Idrijske ceste penju se u brdo prema gradu (ispod) i gradskoj realki.

Idrijčani su posebno ponosni na svoju realku (fotografija ispod). Evo šta piše na spomen-ploči pored nje:

U idrijskome gradu (fotografija ispod) nalazi se muzej. Muzej prati sudbinu mjesta koja je uglavnom vezana uz rudnik i živu. Idrija je zbog svoje žive bila zanimljiva i Austrijancima i Talijanima, stoga je politika bila uvijek prisutna u Idriji.

Trećina idrijskih rudara postali su slovenski partizani, a svaki peti je poginuo u borbi za slovenski kraj.

Svakako mogu preporučiti posjet idrijskom muzeju (fotografija ispod). Taj je muzej nagrađivan u konkurenciji europskih muzeja. Za detaljan obilazak muzeja trebat će vam oko dva sata. Ako ih nemate, kao što ih ni mi danas nismo imali, morat će biti dovoljan i jedan sat.

Težak je bio život idrijskih rudara. Plućne bolesti, rak, ludilo, bolesti kostiju, kratak životni vijek, pijanstvo. A sve zbog žive. Živa ih je hranila i ubijala.

Mnogo toga možete naslutiti iz bogatog foto-arhiva muzeja (fotografije ispod i iznad). Siguran sam da ćete na licima rudara prepoznati nekog svog, nekoga koga volite ili ste voljeli.

Idrija je cvala usprkos tvrdom rudarskom kruhu. Njen društveni život bio je iznimno bogat. U foto-arhivi muzeja mogu se naći fotografije idrijskih orkestara, gimnastičkih sokolskih društava, svečanosti i proslava. Sve je to uvijek bilo vezano uz rudnik i uz rudare.

Gradski muzej prati i idrijsku političku povijest. Vrlo zanimljivo i vrlo živopisno, uključujući i odlične lutke talijanskog časnika (fotografija ispod), partizana, rudara...

Na "najdubljem" mjestu u gradskom muzeju nalazi se razlog zbog kojeg se rudari spuštaju u dubinu, metalne kapljice znoja zemlje (fotografija ispod)

Priliku da bolje upoznate rudarski posao dobit ćete ako se spustite u Antonijev rov, koji je dobio ime po svetom Antunu. Odličan vodič provest će vas kroz plitki dio rudnika koji danas služi da turisti poput mene "zamišljaju" kako je to bilo biti rudar. Naravno da to nije ni blizu stvarnosti, ali je najbolja aproksimacija stvarnosti koju danas možete iskusiti u Idriji.

Na najdubljem mjestu rova bit ćete oko 100 metara ispod površine. Staza je poučna (fotografija ispod), osjetit ćete hodnike, a možda i naslutiti kako je bilo disati i živjeti u njihovom mraku.

Zanimljiv i važan dio slovenske i idrijske povijesti možete iskusiti iznad mjesta Cerkno, udaljenog oko 20 kilometara od Idrije. Tamo se naime nalazila slavna partizanska bolnica Franja, a danas je tamo njena detaljna rekonstrukcija (fotografija ispod).

Do bolnice vodi put kroz sutjesku (fotografija ispod), skriven i od sunca i od ljudskih pogleda.

Bolnica je ime dobila po doktorici Franji Bojc Bidovec koja je bolnicu vodila od siječnja 1944. godine do kraja rata. Svaka baraka u kompleksu bolnice ima obavijesnu ploču koja govori što se u njoj događalo. Obavijesnih ploča je mnogo i pored puta do bolnice. Na nekim od tih ploča svjedočanstva su preživjelih ranjenika, boraca i medicinskog osoblja. Neka od njih su vrlo upečatljiva (ispod):

Zadnji put osvježeno 26. lipnja 2012. godine