Majstor Šiber, 20. siječnja 2024. godine

Pojedosmo se dok smo živi, što ćemo i kako ćemo, kao da o tome ovisi sve vrijeme, cijela beskonačnost pred nama.

A kad umreš, prođe dvije-tri godine i više nitko i ne zna da je tu nekad bila kuća, doduše sva napukla jer je izgrađena na klizištu. Nitko i ne zna da je tu živio Anton Šiber, kovač i kolar i mesar i bačvar i stolar, nekad poznat u ulici kao "majstor", ali su i oni koji su ga tako zvali umrli. Nitko i ne zna da je tu nekad bio visoki kraj dvorišta poduprt zidom, a na samom kraju, kao u kuli na kutu obrambenog bedema bio je limeni stol koji je odjekivao kao gong kad ga udariš rukom. Mogao si tamo sjesti, a da te nitko ne vidi jer je cijeli taj kut s klupama i stolom bio ograđen drevnom glicinijom koja je gusto ispreplela tu kocku prostora s tri strane - prema nebu, prema komšiji Hazimu i prema ulici. Mogao si s visoka gledati prema ulici, a da te nitko ne vidi iza tog obrambenog zida od ljubičastog cvata. Nitko i ne zna da se tučak glicinije može jesti, iako je malo otrovan, ali je sladak i sočan, sjećam se, jeli smo ga kao djeca. Mogao si iza zidova od cvijeća popiti kavu kad je najvreliji dan, a da ti ne bude vruće.

Nitko i ne zna da je s one strane, kod stepenica na putu do kruške bila česma koja se u decembru smrzavala i da je snijeg znao napadati tako da si kao dijete mogao stazama koje su odrasli izlopatali ujutro, hodati kao plavičastim tunelima. Nitko ne zna da je ispod kuće, gdje se teren izravna, bio kokošinjac i veliki plodni dud koji su kokice zahvalno kljucale. A na rubu prema vrtu je bio mali ambar. Garaža kod kajsije i Šiberova livada sa šljivikom i kukuruzom koji se spuštao sve do potočiċa gdje smo gulili vrbovu koru za svirale. I brijeg prema komšiji Raifu odakle smo se sanjkali. Nitko i ne zna da je u podrumu svake zime bilo ćumura i zelenih krušaka u slami koje su mirisale izdaleka, starih masivnih drvenih stolova i čekića i čavala, pila i dlijeta, hoblerica i turpija, kliješta i burgija i drvenih vesala za ajvar. I dudovih bačava punih rakije.

Htio sam reći da se pojedosmo dok smo živi, što ćemo i kako ćemo, ne znam ni zašto sam to htio reći, ali znam da ničeg od ovoga što sam nabrojao više nema. I nije važno što je kuća bila napukla i što je u njoj ponekad bilo zima i što su pukotine, od klizišta, postajale sve veće. Ničeg više od toga nema i nitko se toga više i ne sjeća, zapravo, sjetio sam se ja danas, ali i to je još zakratko, više ili manje, i gotovo.

<< 52 stvari u 2023., treći dio

Otvoreno pismo: transkripti >>

Zadnji put osvježeno: 20. siječnja 2024. godine.