Otvoreno pismo: transkripti prve sezone (24. siječnja 2024. godine)

Dvadesetsedmog studenog 2022. godine ležao sam u sobi za izolaciju u Kliničkoj bolnici u Dubravi, pripremajući se za autolognu transplantaciju krvotvornih matičnih stanica. Bila je kasna večer, bližila se ponoć, i ništa se osim monotonog otkucavanja stroja za doziranje infuzije nije čulo. Tak-tak-tak-tak-tak-tak-tak-tak. U ostalih šest soba pacijenti su bili zaspali. Neki su se od njih, kao i ja, tek pripremali za preuzimanje vlastitih stanica koje su ih trebale, barem privremeno, spasiti, a neki su bili već izmoreni višednevnim proljevima i mučninom koji su uobičajeni dio tog postupka. Ja sam bio tek na početku, s velikim očekivanjima. Bio je moj pedeseti rođendan. Na krevetu s uzdignutim uzglavljem, pokriven preko glave poplunom da maskiram jeku sobe i takatakanje uređaja za infuziju, tiho sam govorio u tablet, čitajući ranije pripremljeni tekst druge epizode podcasta Otvoreno pismo. Nekoliko dana prije, pored stare škole u Loviću Prekriškom snimio sam sa svojom suprugom Gordanom pjevušenje dijelova teksta iz Klaonice 5 Kurta Vonneguta te citate koje je ona za tu epizodu pročitala.

Tu epizodu, zbog pamtljivih okolnosti i životne relevantnosti, smatram prvom “pravom” epizodom podcasta Otvoreno pismo, iako sam prije nje snimio jednu epizodu, i to o knjizi Disciplined Minds Jeffa Schmidta.

Skoro godinu dana nakon te večeri u Dubravi, 12. studenog 2023. godine snimio sam 22. epizodu podcasta, o cvijeću, pčelama i ljudima, s citatima iz knjige Moje prvo ljeto u Sierri, Johna Muira. Time je završena i prva sezona podcasta, a svaka mi je od te dvadeset i dvije epizode pričinjavala veliko zadovoljstvo i davala dodatne razloge da planiram život barem tjedan unaprijed, da razmišljam o svemu što sam čitao i stvarima koje želim reći. Podcast Otvoreno pismo, naime, podcast je o knjigama, ali i šire.

Već dugo zapisujem o knjigama i ponekad mi se učini da ih pokušavam spasiti od ovog doba obilja u kojem se one ne spaljuju nego utapaju u moru glupavih informacija koje poplavljuje s televizijskih ekrana, internetskih portala, emisija o kulturi, sajmova knjiga, odasvud. Krajem 2017. godine napisao sam skicu jada reformskih stremljenja u hrvatskom školstvu i u njoj sam citirao nekoliko odlomaka iz knjiga koje su meni bile važne, a za koje mi je bilo posve jasno da ih u “školi za život” i 21. stoljeće nitko neće čitati. Osvrt sam nazvao Fahrenheit 451, dio prvi, a knjige sam od utapanja i STEM-a spašavao u šesnaest nastavaka, sve do pokretanja podcasta Otvoreno pismo.

Nije tu riječ samo o spašavanju knjiga. Riječ je o spašavanju mišljenja, o pravu da se misli potpuno suprotno od onoga što se utuvljuje, uz nužnu odgovornost prema kvaliteti, istinitosti i iskrenosti onoga što se misli. U ovom vremenu navodne slobode, ona se svodi na izbor slike ponuđene na nekoj platformi za digitalni sadržaj na koju će se kliknuti mišem. Sadržaji koji nisu ponuđeni tamo gdje se zalazi i koje algoritmi brojenja i nagrađivanja ne serviraju, efektivno i ne postoje, iako su potpuno dostupni, ali samo za one koji znaju što traže. Vjerojatnost da naiđete na nepromovirani sadržaj nekog autora nije neusporediva s vjerojatnošću da ga osobno poznajete pa sama činjenica formalne dostupnosti tog sadržaja na internetu uopće ne povećava njegovu vidljivost. U našem vremenu obilja, knjiga i misao nisu stoga nimalo dostupnije nego ranije, iako su svima dostupni, ali za njih se treba spustiti, jednako kao i ranije, u knjižnične depoe i otpuhati prašinu s korica. Svi, uostalom, danas govore o knjigama i o tome što se čita, ljudi se okupljaju u čitateljskim grupama, lajkaju po društvenim mrežama plitkosti koje ih inspiriraju, pričaju o najnovijim knjigama koje su pročitali i najnagrađivanijim, a i najreklamiranijim piscima. Knjiga je valjda popularnija nego ikad prije, iako bi većinu toga što se danas čita i o čemu se govori bilo bolje ne pročitati. Takve bi knjige trebalo odbaciti čim ih se otvori, ali takvo što traži ipak ponešto pameti, ukusa, ali i navike i slobode da se misli drukčije te ravnodušnosti prema zlobnim i tupim kvalifikacijama pravovjerne većine.

Knjige i misli zato treba i danas spašavati, jednako kao i ranije. To je, strogo govoreći, potpuno uzaludan posao, i onaj tko ga radi misleći da će i uspjeti spasiti misao i knjigu u konkurenciji s onima koji u podcastima govore o šminkanju, luksuznim automobilima, nogometu, klađenju, ulaganju, poduzetništvu, dionicama, svakodnevnoj politici, domoljublju, bit će svakako razočaran. Moglo bi biti i da su knjige koje pokušavam spasiti i same bile pokušaji spašavanja, a moglo bi se reći i da su, barem mene, spasile, iako svijet sigurno nisu. Nekima je od njih spašavanje svijeta možda i bio cilj, a nekima sigurno nije. Ni ovom mom pothvatu cilj nije bio spašavati svijet, nego možda tu i tamo doprijeti do nekoga, premda sam, kako vrijeme prolazi, sve manje siguran da mi je ta zamišljena publika pa bila ona i “ekskluzivna”, uopće potrebna. Autori su, otkad postoje, po tome u paradoksalnoj situaciji, jer stvaraju pretpostavljajući publiku, ali stvaraju i usprkos njoj, usprkos svemu što se od njih očekuje i čemu se kliče. O takvom bi se autorstvu, koje nema namjeru tepati i dodvoravati se, mogle napisati mnoge lijepe riječi, o odgovornosti i o istini, no ono je i egoističan čin – stvara se valjda i zato što se mora vikati u planini kad svi u gradu pjevaju ili šute. Nietzsche, koji je mnogo puta citiran u mojim podcastima, o tome je svašta napisao, no Nietzscheu, ako tko nije znao, treba uvijek pristupati krajnje oprezno.

I moj je podcast u nekoj mjeri egoističan čin. To je podcast o knjigama, koje su napisali drugi, ali to je i podcast o onome o čemu ja želim vikati – Otvoreno pismo je podcast o knjigama i šire. Odlučio sam da o knjigama, a i šire, govorim u podcastu, umjesto da o njima pišem. To je zato što sam godinama prije nego što sam počeo snimati svoj podcast slušao podcaste u automobilu, na putu s posla i na posao i što sam zavolio tu formu. Kad se govori, može se reći više nego što piše, kad se sluša može se čuti više nego što piše. Rečenica se može pročitati po svom ukusu, zastati i uzviknuti tamo gdje se misli da je važno. Može se sprdati s pročitanim, zamisliti onoga koji govori i izgovoriti tekst onako kako bi ga taj izgovorio. Može se govoriti tiho i u uho, posebno lijevo, a posebno desno, a može se govoriti i u dvorani ili crkvi, gdje odjekuje. Može se pjevati i svirati, a ja sam i pjevao i svirao u ove dvadeset dvije epizode. Stoga onome koji ovo nekim čudom čita svakako preporučujem da podcaste koje sam snimio i posluša, iako ovdje neću ništa linkati jer u dobu obilja sadržaji ne samo da brzo potonu u depoe, nego im se i svaki trag izgubi i tko zna gdje bi sad mogli biti. Ostaju mu, u slučaju da snimljeni zvuk nije locirao, samo ove preostale stranice na kojima su transkripti tih podcasta. To je i bio cilj ove knjige, da se, nakon svega, nešto ipak zapiše pa možda i spasi u uobičajenijoj formi od podcasta.

U podcastu sam govorio o onome što sam čitao u prošloj godini, ali i o knjigama koje sam davno pročitao i kojima se stalno vraćam. Govorio sam i o temama koje su me i osobno dotaknule. Vraćao sam se, možda i previše, temama starenja, bolesti i smrti, ali nemam se ni namjere ni potrebe zbog toga nekome ispričavati. Nemam nimalo zadrške govoriti o stvarima o kojima se ne govori u pristojnom društvu, to je, uostalom, i ideja vodilja podcasta, da se govori o onome o čemu se inače šuti. Ljudi u velikoj većini vole šećerne teme koje im “uzdižu duh”, vole priče o uspješnim poduzetnicima i nasmiješenim znanstvenicima koji spašavaju djecu u Africi, o simpatičnim mladim popovima koji dijele hranu siromašnim penzionerima i o pažljivo razbarušenim optimističnim vizionarima obrazovanja za 21. stoljeće. Sve ono što gleda i vidi malo dublje od površine skloni su proglasiti nekonstruktivnim, gorkim, jezovitim, zavišću, ogorčenošću, cinizmom, blasfemijom, ovisno već o ukusu hipnotiziranog “kritičara”. Četiri se epizode bave znanošću u društvenom kontekstu, pogotovo propašću i krajem znanosti, narcizmom vrhunskih svjetskih znanstvenika i vrhunskih svjetskih prevaranata, među kojima su i oni dobro poznati hrvatskoj javnosti. Porok domoljublja jedna je od glavnih tema u barem četiri epizode, a vraćao sam se i temama vjere, religije i crkve te odnosu znanosti i vjere, točnije znanosti i poltronstva koje se predstavlja kao veliko hrvatstvo i katoličanstvo. Trulež kulturne, akademske i spisateljske elite obrađivao sam u barem dvije epizode, a tu mi je svakako pomogao Thomas Bernhard kojeg čovjek treba čitati kad mu se psuje. Njemu sam se u ovoj sezoni često obraćao. Snimio sam i četiri epizode uvoda u haiku, o čemu ponešto znam jer mi je haiku bio još srednjoškolska ljubav, a i danas tu i tamo zapišem po tri stiha. Taj mini-serijal još nije gotov i namjeravam snimiti još barem četiri epizode o haiku poeziji.

Značajan dio knjiga koje sam citirao u podcastu pročitao sam u engleskom prijevodu ili izvorniku. Citate iz njih preveo sam na hrvatski pa se oni sigurno razlikuju od onih u objavljenim hrvatskim prijevodima tih knjiga, kad oni postoje.

Nakon svakog transkripta zapisao sam i popis knjiga koje bi se mogle čitati, a čija je tematika vezana uz ono o čemu se u podcastu govori. Neke su od tih knjiga korištene u pripremi podcasta, a neke nisu, iako su se i mogle koristiti. Popis nije opširan ni iscrpan i ne igra ulogu detaljnog popisa literature kakav bi se možda mogao naći u dobrim znanstvenim ili stručnim radovima.

Nije u stvaranju ovog podcasta bilo nekog posebnog plana niti vizije njegove budućnosti. Epizode sam snimao najčešće kad bi mi se interes za neku temu pojačao, bilo zato što sam u tom periodu čitao ili slušao nešto što mi je bilo zanimljivo, bilo zato što su se neke moje ranije preokupacije razbistrile pa sam osjetio potrebu da o njima nešto kažem. Nemam plana ni programa ni za iduće epizode podcasta Otvoreno pismo, iako sam dvije, koje sam pripisao drugoj sezoni podcasta već snimio. Ne znam je li moguće živjeti bez plana. Svakako je moguće živjeti bez grandioznih planova i iščekivanja neke sjajnije i bolje budućnosti, ali možda je ipak nemoguće živjeti bez plana da ćemo se sutra probuditi i bez nade da ćemo i opet sresti svoje najmilije. Dvanaestog prosinca 2023. sam u Ogulinu, na znanstvenoj radionici gdje se sredinom prosinca već sedamnaest godina susrećem sa svojim kolegama iz Slovenije, Italije, Austrije i Hrvatske, obećao dvojici, od kojih mi je jedan već odavno i prijatelj, da ćemo se i opet susresti iduće godine. U Italiji. To je valjda neki plan. A onda će valjda biti i druge sezone podcasta. Vidjet ćemo.

Autor; u Zagrebu, 24. siječnja 2024. godine

>> Downloadirajte Otvoreno pismo: transkripti prve sezone OVDJE.

Ako želite snimiti PDF fajl na vaše računalo da ga čitate kasnije ili prenesete na neki drugi uređaj, kliknite desnim gumbom miša >> NA OVAJ LINK, a kad vam se prikaže prozor s izborima odaberite opciju Save link as... što će vas odvesti do izbora mjesta na vašem računalu na koje želite sačuvati e-knjigu.

Zadnji put osvježeno: 24. siječnja 2024. godine.