Maces u doba korone (1. travnja 2020. godine)

U vrijeme rata, kad su se po Zagrebu prešetavali naoružani ljudi, ulazili u tramvaje s oružjem, a neki uz to nosili i ustaško znakovlje, u kasnom noćnom tramvaju sreo sam svog druga, vršnjaka, sada pokojnog, koji se vraćao odnekud iz grada s proslave Pashe. Bilo je to, dakle, nekako oko ovog doba godine, oko Uskrsa. Ja sam slabo šta znao o vjerskim običajima i nikad me to nije zanimalo, ali sam dobro znao da nije bilo nimalo ugodno biti pravoslavac u Zagrebu u to doba, a ni Židovi nisu bili pretjerano popularni. Nosio je sa sobom maces, beskvasni kruh koji Židovi mijese u spomen na progonstvo iz Egipta, kad su u žurbi morali pobjeći i nisu mogli dočekati da tijesto naraste - i to mi je on tad ispričao.

Sjećam se prekrasnog plosnatog kruha, urešenog kao čipka i pažljivo ispečenog da onakav tanak ne izgori. Ponudio mi je da probam, a onda smo ga zajedno jeli u tom noćnom tramvaju, jedne ratne hrvatske godine i osjećali se kao da prosvjedujemo protiv sveg tog ratnog ludila. On na svoj način, a ja na neki drugi, ali znam da smo obojica to osjetili.

Sjetio sam se danas svega toga dok mijesim kruh ovih dana i koristim jučerašnje kiselo tijesto da upogonim današnje vrenje.

<< Miris cimeta u doba korone

Mi >>

Zadnji put osvježeno: 1. travnja 2020. godine