Mi (2. travnja 2020. godine)

To je taj navijački mentalitet, ta provincijalna nužda da se misli kako smo mi ipak i poslije svega nešto posebno, kako se u trenucima nevolje pokaže tko uistinu jesmo iako smo u nekim normalnim vremenima nitko i ništa, razvaljena država na periferiji Europe s razvaljenim nedovršenim bolnicama i gradovima koji lagano trunu, koji su tek kulise za život. To je ono kad netko napiše da je ipak i unatoč svemu ružnom i raspalom, znao tko mi uistinu jesmo, mi, navijači koji pomažemo trudnicama, liječnici koji se žrtvujemo za dobrobit starih i bolesnih, domoljubi koji pjevamo Moju domovinu s balkona, a svi oduševljeno odobravaju jer bi oni žarko htjeli da mi to stvarno jesmo, a ne neki ljudi u tužnoj poslijeratnoj državi koju mladi napuštaju i u kojoj su ratni profiteri postali cijenjeni ljudi, a zločinci moralne vertikale. To je to, nema nikoga jačeg od nas, i to trube u svim tim jadnim državama s kojima smo nekad zajedno živjeli, nema nikoga jačeg od nas kad dođe nevolja, mi imamo najbolje doktore i znanstvenike, mi imamo najbolje ljude, iako bi većina najradije zaboravila sve te mrtve, ubijene i silovane, to ionako nikad nismo radili mi, mi smo uvijek bili na pravoj strani, a uostalom, puno je toga i izmišljeno, drugi su uvijek zavidni našoj veličini koja se pokazuje onda kad je najpotrebnije, u ratovima, epidemijama, potresima, na svjetskim nogometnim prvenstvima i teniskim turnirima.

Ma svi smo mi jedno tijelo. Pa zar se to nije najbolje pokazalo baš sad u ovoj krizi, kad su navijači bez obzira na boje i pripadnost priskočili u pomoć. I ne samo sada, sjetite se Domovinskog rata, sjetite se poplava u Slavoniji, požara u Dalmaciji… To je predivno jedinstvo, solidarnost koja nas krasi, a ti mladi ljudi koji vole sport pokazuju svoju pravu stranu, svoje zajedništvo i volonterizam kad je to svima nama najpotrebnije. Njih samo treba pravilno usmjeriti, a zemlja s takvom mladosti može pomaknuti sve granice, i pobijediti sve probleme. Kad nam zajedništvo najviše treba, zaboravi se tko je bijeli, tko plavi…

- Vili Beroš, ministar zdravstva Republike Hrvatske, 27. ožujka 2020. godine

Mi ne znamo u kojoj fazi utakmice jesmo, na kraju prvog ili drugog poluvremena, ali ako treba igrat ćemo i produžetke. Opuštanja nema i ne smije biti. Moramo i dalje poštivati sve mjere. Cijeli narod igra utakmicu za zdravlje cijele nacije.

- Vili Beroš, ministar zdravstva Republike Hrvatske, 1. travnja 2020. godine.

Sve ovo mi jako sliči na Svjetsko prvenstvo u nogometu. Dosta je to igra živaca. Kako smo vidjeli Hrvati su pobjeđivali jako dobro u produžecima i u penalima. Ali znate koliko to živaca košta. Voljela bih da mi to ne radimo i da pobijedimo u onih 90 minuta.

- Alemka Markotić, ravnateljica zagrebačke Klinike za infektivne bolesti Fran Mihaljević i članica kriznog nacionalnog stožera Civilne zaštite, 1. travnja 2020. godine.

Ministar zdravstva Vili Beroš bio je dirnut fotografijom osmogodišnjeg dječaka Šimuna iz Nuštra koji ga je nacrtao s plaštem, kao junaka. Ministar mu je brzo zahvalio na Facebooku: Dragi Šimune, hvala ti. Čuvaj svoje bližnje… Ti si njihov štit i moj junak! Pozdravlja te Vili, napisao je sinoć.

Danas je ministar, unatoč tome što je zauzet borom protiv epidemije, u svojem gustom rasporedu našao vremena i nazvao dječaka.

Reci mi, za koga navijaš? Gledaš hrvatsku reprezentaciju?, upitao ga je. Kazao je dječaku kako mora čuvati sve članove obitelji, posebno one starije. - net.hr, 27. ožujka 2020. godine.

Mnogi su i prije 20 sati otvorili prozore i balkone, a iz nekih se stanova i kuća mogla čuti i glazbena podloga kao poticaj za zajedničku pjesmu. Gromoglasan pljesak i Moja domovina ponegdje su trajali i petnaestak minuta. Na taj su način, simbolično, građani zahvalili svim zdravstvenim djelatnicima, Nacionalnom stožeru civilne zaštite, policiji, vojsci, navijačima i svima onima koji se u teškim trenucima žrtvuju za dobrobit svih. - HINA, 30. ožujka 2020. godine.

<< Maces u doba korone On koji vidi kroz maske >>

Zadnji put osvježeno: 29. travnja 2020. godine