Posljednji kit, 01. veljače 2010. godine

Nekad su naš planet nastanjivale velike morske životinje mirne naravi. Te životinje su se zvale kitovi. Izumrli su prije više od 50 godina, dakle prije nego što su se vaši roditelji i rodili, djeco. Bile su to moćne i goleme životinje, čudnog glasanja koje smo samo djelomično mogli čuti. Njihovi razgovori za nas su dobrim dijelom bili nečujni. Ali smo ih zato čuli uz pomoć naših uređaja. Ni danas ne znamo što su točno značili njihove riječi i da li se uopće radilo o nekakvom jeziku. Zadnje holografije i glasove kita, a možda je to bio i posljednji kit, snimljene su u ljeto 2049. godine. U ovom muzeju brižno ih čuvamo i zato ih vaš razred ima i priliku vidjeti. Jedinstven je to doživljaj, djeco, kojeg ćete se dugo sjećati.

Oceani su tada bili prljavi, zagađeni smećem kojim su ljudi dugo trovali planet. Na kraju su otrovali i kitove. Vidite li kako su slike nejasne, kao da se svjetlost probija kroz maglu ili dim? To je zato jer je ocean tada bio prepun otopljenih čestica zagađenja. Nije to uvijek bilo tako. Nekad su oceani bili prozirni i svjetlost je kroz njih prodirala duboko. Bili su to lijepi prizori, puni boja, šarenih riba, algi i koralja. Sunce je tad još bilo prijatelj. Danas više nije tako.

A nije bilo tako ni kad je snimljen posljednji kit. Njega su snimile mnoge naše podvodne postaje za nadgledanje oceana. Čudno je da je prošao od jedne do druge, slijedeći redoslijed po kojem su te postaje i postavljene, kao da je točno znao gdje su. Zato smo ga i uspjeli snimiti mnogo puta.

Pročitajte više SF postova u >> arhivi.

<< Kaleidoskop

Pustinja sanja >>

Zadnji put osvježeno: 01. veljače 2010. godine.