Pustinja sanja (07. veljače 2010. godine)

Kad su konačno uspjeli dešifrirati te fine signale, vidjeli su sliku. Pustinja je sanjala. Sanjala je neko vrijeme iz svoje duge povijesti, vrijeme u kojemu su četveronožne grbave životinje mirno i bezglasno prelazile njome, ostavljajući iza sebe gustu mrežu oblih otisaka. Neki znanstvenici smatrali su da takvih životinja nikad nije ni bilo, da su one neka iskonstruirana stvarnost, pješčani oblici stvoreni kombinacijom nečega što je zbilja postojalo i samog tkiva pustinje - pijeska. Bila je to pustinja sama. Probuđena pustinja u pokretu, koja je konačno smogla snage da ode. Polako i uređeno, ali neumorno i sigurno. Pustinja je konačno odlazila prema obojenom nebu. Barem je sanjala da odlazi, a to je bilo posve slično. Bila je to lijepa i poetična interpretacija sna kojoj većina "ozbiljnih" znanstvenika nije pridavala nimalo važnosti. Možda su bili i u pravu, premda to nitko i nikad neće saznati. Stoga i nije bilo previše smisla razgovarati o "istini".

Veliki kameni oblik bilo je mnogo teže dešifrirati. Jedna od interpretacija bila je da se radi o kamenim ostacima, nekoj vrsti "kostura" gigantskih i polu-inteligentnih životinja koje su svoje mrtve zakapale okomito u pijesak. Zemlja je nekad bila dom čudnim stvorenjima. A pustinja je bila svjedok svemu. Nijemi svjedok, sve do sad.

Pročitajte više SF postova u >> arhivi.

<< Posljednji kit

Totem (Worship) >>

Zadnji put osvježeno: 07. veljače 2010. godine