Epilog (16. lipnja 2012. godine)

S terase nedavno obnovljenog hotela moglo se jasno pratiti napredak radova na podizanju zidina. Bio je već sumrak, ali je Dubrovnik prkosno svijetlio čak i jače nego prije potresa. Prilično vješta skupina znanstvenika-glazbenika svirala je nekakve starinske, vjerojatno brazilske melodije. Bubnjar je iz prenosivog holo-projektora na glavi projicirao boje i trodimenzionalne oblike koji su se mijenjali u skladu s ritmom koji je davao. Vrlo efektno. Iz svoje skromne riznice iskustava visoka doktorandica čupala je ipak vjerodostojnu melankoliju pjevajući žalobne pjesme o ljubavi, gubitku, kraju.

Oko fino ukrašenih visokih stolova s hranom i malo crnog vina motalo se pedesetak znanstvenika. Razgovarali su.

„Jeste li možda pročitali moj članak u Nature-u iz prošlog mjeseca?“
„Ah... Naravno da ga poznajem. Pa mi imamo projekt i jedanaest zajedničkih postdoktoranata.“
„To otkriće je izašlo iz mog laboratorija, bez obzira na to što se redovito pripisuje njemu. Mi smo prvi objavili detaljnu studiju tog efekta još prije dvije godine.“
„Vidite, ta istraživanja su strašno računalno zahtjevna. Danas se nitko u svijetu osim nas ne može baviti time. Proračun korelacija koje je potrebno načiniti je astronomski. Kad se traže financijska sredstva za takvo što, treba predvidjeti da je za obradu jedne strukture potrebno oko pet postdoc-godina.“,

i sve nešto tog tipa. Potpuno nevažno osim u nekom neinteresantnom sociološkom kontekstu, tako je barem smatrao profesor. Ipak, obećao je Nguyenima da će prezentirati njihov zajednički rad na konferenciji organiziranoj o stogodišnjici Caspar-Klug klasifikacije virusa: „1962-2062. Sto godina Caspar-Klug klasifikacije virusa: kvaziekvivalentnost i odstupanja od kvaziekvivalentnosti“. Profesorovo predavanje „Katalitički potaknuta oktaedarska simetrija u nestabilnih ssRNA virusa; Jim Nguyen, Joe Nguyen i Paul Glaser“ bilo je na programu konferencije sutra. Nakon toga namjeravao je hitno pobjeći. Bez obzira na more, Dubrovnik i Nguyene. Ali sad se još malo mora strpiti. Dužan je blizancima. A blizanci su bili u potrazi za nekom od uobičajenih pozicija u znanosti. Nešto normalno po mogućnosti. I u dva primjerka. Nikakve orbitalne postaje i „modelni mozgovi“. Nešto uobičajeno, istraživanje lijekova ili strukture i dinamike proteina. Nešto što osigurava redovitu plaću, objavljivanje radova, uspješnu karijeru i dovoljno vremena za zajedničko slikanje.

Profesor se teško snalazio na bilo kojoj konferenciji, a pogotovo na ovoj punoj izvrsnih znanstvenika s predugačkom listom najprestižnijih publikacija o stvarima koje su po mišljenju urednika, recenzenata, žirija za dodjelu nagrada i svih mogućih agencija za financiranje istraživanja bile nemjerljivo važne. Bila su to istraživanja koja će sigurno izmijeniti budućnost čovječanstva. U to nije moglo biti nikakve sumnje.

U tako uvaženoj okolini, profesorovo jedino društvo bili su mladi biofizičar iz Finske, postdoktorandica iz Slovenije i jedan Rus, Sergej, koji je radio na malo poznatom sveučilištu u Francuskoj. Sergejeva znanstvena povijest bila je vrlo živopisna jer je započeo karijeru slijedeći tradiciju matematički stroge Landauove škole fizike kondenzirane tvari, a poslije se, srećom po njega na vrijeme, prebacio na istraživanja s biološkim prizvukom koja su se mogla kako-tako prodati i koja su omogućavala donekle sigurnu poziciju. Ipak, u svojem pogledu na biološke probleme zadržao je nešto od matematičkog formalizma i strogosti pa ga većina biologa i medicinara uopće nije mogla pratiti. Niti su to htjeli.

Kako je večer odmicala, terasa hotela se praznila. Nadobudni bend znanstvenika-glazbenika prije nekih sat vremena pospremio je instrumente. Stojeći oko stola premalene površine, profesor i njegovo društvo gledali su prema sve sjajnijem Dubrovniku. Svijeća se bližila kraju. Svi su bili ugodno smireni i već pospani osim mlade postoktorandice s velikim naočalama. Njoj se to nije dopadalo. Ne noć, svjetla i Dubrovnik, nego profesorovi stavovi. Previše otrovne skepse i nihilizma. Vrlo netipično za znanstvenu sredinu. Ti stavovi bili su u neku ruku čak i bahati, doduše posve drukčije od bahatosti kojom su se razmetale zvijezde konferencije, ali svejedno ... bahati. Razmetni u svojoj nepomjerljivoj apsurdnosti. Morala je opet upitati:

- Ali... Bez obzira na sve, bez obzira na činjenicu da naša znanost ne opisuje svijet po sebi, nego samo naše znanje o njemu, bez obzira na utjecaj promatrača i subjektivne elemente koje u opis prirode unose relativnost i kvantna mehanika. Bez obzira na sve to, s čime se čak mogu i složiti ... Vi i dalje, nesumnjivo, vjerujete da postoji nešto što bismo mogli nazvati „objektivnom“ stvarnošću, da postoje nekakve zakonitosti na kojima je svemir utemeljen. Možda te zakonitosti nemaju mnogo zajedničkog s našim doživljajem istih, ali svakako postoje? Vi morate vjerovati u to, jer, inače ... Kako biste se uopće bavili znanošću?

Profesor nije odgovorio odmah jer nije znao što bi odgovorio, a bilo je takav grijeh prema osjetilima odmicati pogled s prizora Dubrovnika u noći. Ni sam nije znao što ga je još vezalo uz znanost. Možda činjenica da ništa nije cijenio više od znanosti, a možda samo osjećaj da je već prestar da se bavi bilo čim drugim.

- Ne znam. Ja se znanošću bavim kao pripovjedač. Pričam priče.

Sergej je prasnuo u smijeh, a njegovi neuredni riđi brkovi prekrivali su i otkrivali donju usnu kako se tresao cijelim tijelom u periodičnom ponavljanju trzavih pokreta sličnim onima karakterističnim za mioklonički epileptički napadaj.

- Čekajte malo ... Ne možete se samo tako izvući. Ako je drvo palo u šumi i nitko ga nije vidio niti čuo... Vi se sigurno slažete da je ono palo i pritom vjerojatno proizvelo i neki zvuk? Bez obzira što to nitko nije registrirao i nije dio ljudskog iskustva? Palo je zbog zakonitosti koje nemaju nikakve veze s ljudima. Vi se sigurno slažete s tim?

- Eh ... Berkeley... Niti se slažem niti ne slažem. Ako je drvo i palo i pri tome proizvelo neki zvuk, to nema nikakve veze s nama. Za nas je to potpuno nevažno.

Antonio Šiber, 2008, zadnje poglavlje "Problema promatrača".

Pročitajte više SF postova u >> arhivi.

<< Klasterski modovi

Dva anđela u Raju >>

Zadnji put osvježeno 16. lipnja 2012. godine