Od Ruda do Velikog dola (29. listopada 2015. godine, materijal iz 18.10.2015.)

Kroz Rude sam prošao valjda stotinu puta. Autom. Rijetko sam u njima stajao, obično bih napravio krug preko Prekrižja Plešivičkog, sve do Jaske, a onda se vratio starom Karlovačkom cestom preko Klinča Sela, Stupnika, Lučkog, sve do famoznog zagrebačkog rotora.

Ovaj put smo stali u Rudama. Parkirali pored škole, prošetali se pored crkve (iznad), župnog doma (ispod), a onda, slijedeći oznake pješačkog puta uputili prema Velikom dolu.

Prije nego što zađe u šumu, put se penje kroz naselje. Nas prati pas kojemu treba društvo i koji se skoro sigurno ne zove Riki. Mi smo ga ipak nazvali Riki (ispod).

Riki svako malo zastane da se popiški, okrene se prema nama kao da nas požuruje da se ne vučemo tako sporo uz brdo. Uskoro smo mu dosadili pa se izgubio negdje njuškajući po dvorištma i izazvajući druge pse koji nemaju privilegiju da švrljaju kao on jer ih u tome sputava lanac.

Asfalt prestaje, a skromne kućice (ispod) ...

... i iskrčena brda i livade oko puta (ispod) ...

... uskoro zamjenjuje šuma (ispod).

Povremeno se drveće prorijedi, a sunce zažari kakvu skromnu krošnju (ispod). Listopad je, a lišće još nije opalo. S lijeve strane čuje se potok. Na ovom je prostoru nekoliko izvora, ali voda uglavnom nije za piće.

Nakon četrdesetak minuta, dolazimo do svog cilja - planinarskog doma "Ivica Sudnik". Dom je okružen drvećem, ali se teren samo malo iznad njega ruši i otvara se pogled prema okolici. Sjedamo za vlažne drvene stolove ...

... i gledamo prema Lipovečkoj dragi (ispod). Sunca više nema, sve je posivilo.

Na putu natrag prate nas crveni zvončići što smo ih objesili da možemo naći put (ispod).

U Rudama nalazimo Rikija. Šmajhla se oko nekih planinara što se grohotom smiju i pravi se da nas ne poznaje.

<< EPFL Lausanne

Kostanjevica na Krki 1 >>

Zadnji put osvježeno 29. listopada 2015. godine