Crkva navještenja BD Marije u Opatiji (05. travanj 2010. godine)
Cestom od Rijeke, iznad opatijske rivijere pa po istočnoj obali Istre. Nekima je to najreprezentativniji dio hrvatske obale. Ja ne spadam među njih jer znam koliko je more veće od zgrada, glamura i gluhe i hladne povijesti koja ide uz njih. No, ova priča je o jednoj zgradi na moru, ali ipak jednoj posebnoj zgradi, koja mi je uhvatila pogled dok sam se nekidan vozio iznad Opatije prema Lovranu. Zelena kupola, kameni zidovi, izrazito geometrizirani oblici, posve neobično za crkvu, pogotovo što na vrhu kupole nisam uspio opaziti križ. Odlučih da se obavezno vratim i razgledam o čemu se to radi.
Malo iznad same opatijske rive, malo u brdo, ali ne mnogo. Crkva odaje još veću snagu jer joj posjetitelj pristupa odozdo, tako da njena geometrizirana robustnost još više dolazi do izražaja. Rozeta nije toliko posebna u svojoj izvedbi, ali privlači pozornost, čini mi se zbog oštrih kutova i potpunog izostanka potrebe da joj se uguši matematizirano porijeklo. Nema elemenata stvarnog svijeta, listića, cvjetića, rozeta je posve idealizirana, ne pripada ničemu ovozemaljskom u svojoj savršenosti (vidi ispod).
Iz središta izlazi dvanaest zraka. Ima li to biblijsku simboliku (Isus i dvanaest apostola?) ili se opet radi o matematici, jer dvanaest je lijep broj, djeljiv s 2, 3, 4 i 6.
Mozaik na ulazu u Crkvu, uvučen kroz tri glavna luka iznad vrata. Kapiteli ispod lukova su također geometrizirani, figure cvijeća, listova i stabljika izgledaju kao krivulje iz udžbenika geometrije.
Kako se penjem stepenicama oko crkve s namjerom da je sagledam sa svih strana, sve više osjećam kao da nešto nije u redu. Crkva sa strane izgleda nezgrapno, kao da netko nije znao kako da nastavi s tom izrazitom geometrizacijom, a da ne učini nešto posve trivijalno. Na kutu crkve je struktura slična kuli u nekakvom zamku iz bajke, sa stožastim krovom i spiralnim stepeništem koje završava u zazidanim vratima. Posve neobično i posve izvan konteksta (vidi iznad).
Na bočnom zidu opet rozeta, a ispod nje struktura s tri luka i četiri potporna stupića unutar glavnog luka. I ja sam konstruirao slične strukture u svom klausteru, ali to pripada nekim drugim crkvama, pripada valjda srednjem vijeku, a ne ovoj crkvi. O čemu se tu radi? Kao da se netko uplašio da će se od te silne geometriziranosti izgubiti prepoznatljivost strukture, da se u arhitekturi neće prepoznati crkva i zato inzistira na dodavanju stupića i prepoznatljivih uzoraka.
U gradu saznajem nešto tipa "tu su crkvu započeli Austrijanci, a završili Talijani" i "tamo su bili magarci za vrijeme Drugog svjetskog rata". Nije mnogo, ali stvari mi postaju jasnije. U pravu sam, koncept građevine je vjerojatno mijenjan u nekoliko navrata izgradnje. Naknadno istraživanje otkriva da je arhitekt crkve Karl (Carl?) Seidl (1858.–1936.), relativno poznat bečki arhitekt koji je izgradio nezanemariv broj objekata na opatijskoj rivijeri. Seidlov rad se tipično opisuje kao "neoromaničku građevinu", a spominje se i Theophil Hansen čiji je Seidl bio učenik. Neoromaničkim stilom se možda dijelom može rasvijetliti inzistiranje na lukovima, ali svejedno mi se nekako ne uklapa... Pogled na Wikipedijinu stranicu o Hansenu objašnjava neke od zagonetki građevine i ukazuje na porijeklo grandioznosti i pojednostavljenja strukture. Svejedno, Hansenovi reprezentativni radovi su daleko konzistentniji i skladniji. Bit će da je to zbog nadogradnje crkve.
Naknadno je na crkvu dograđen i naslonjen samostan, koji također ne godi snazi i upečatljivosti strukture. Bilo bi lijepo vidjeti kako bi Seidl završio svoju zamisao.
| << Konferencija u dvorcu Seggau | Planina Mjesec >> |
Zadnji put osvježeno 05. travnja 2010. godine