Zemlja Kulta teretne pošiljke (20. listopada 2012. godine)
U trećem razredu srednje škole, dok još nisam imao pojma o tome tko sam i u kakvom svijetu živim, dvaput tjedno
slušao sam predmet koji se zvao "Marksizam i socijalističko samoupravljanje". Naravno, kad sam ja bio u trećem razredu
srednje škole, oni samo malo pametniji već su dobro znali da od marksizma i socijalističkog samoupravljanja neće biti ništa, a
jednog takvog, nezanemarivo pametnog profesora smo imali i mi. Taj simpatični profesor je umjesto marksizma predavao nešto
slično etici i moralu, nekakvu građansku odgovornost i socijalnu svjesnost. Mi to tada nismo kužili, ali danas mi je jasno
da je tip bio prva liga.
Uglavnom, ja sam se na tom "marksizmu" nalupetao svakakvih gluposti zbog kojih se i danas zacrvenim kad ih se sjetim.
Nadam se da se moj profesor toga ne sjeća. U svakom slučaju postigao je važnu stvar - natjerao
nas je (barem mene, ako nikog drugog) da mislimo.
"Peti dan" je emisija Hrvatske televizije u kojoj četiri ugledna gosta, intelektualca, i voditeljica intelektualka
sjede i razgovaraju o veleumnim stvarima, kompleksim mozgalicama svakodnevice, i sagledaju ih s raznih "diskursa". Kad ih slušam,
sjetim se svog profesora "marksizma" i svojih lupetanja u srednjoj školi.
No, to je samo povod za ovaj post i uvod za ono što želim reći. Naime, emisija "Peti dan" donosi stereotipni prikaz hrvatskog
intelektualca, tj. uobičajenu, razvodnjenu, stripovski pojednostavljenu i, na kraju, lažnu sliku čovjeka koji ozbiljno i duboko misli.
Šokantno je što se danas smatra "intelektualnim" u hrvatskoj javnosti. Gledajući emisiju "Peti dan" mogli bismo
zaključiti da je intelektualac netko tko
(i) Govori stisnutih obrva i izgleda kao da se znoji dok izgovara "diskurs" [1].
(ii) Bavi se nekom mekanom i neegzaktnom "znanošću" i temama koje ne zanimaju nikoga osim njega i možda njegovog asistenta.
(iii) Nema ni o čemu jasno mišljenje ni formiran svjetonazor, ali nemilice troši riječi, pogotovo strane ako je moguće, navodno
"objašnjavajući" nešto.
(iv) Ni slučajno ne odaje strast i životnost, a glas temperira tako da oko njega raste plijesan.
(v) Nesimetričnom frizurom, blesavim odabirom čarapa i bradom od tri dana svijetu jasno govori koliko je
neobičan i intelektualan.
OK, sad sam bio malo zločest, jer se gornjih 5 točaka ne odnosi na sve sudionike "Petog dana", ali se svakako može destilirati
iz te emisije pa u interesu literarnog toka, a pogotovo u interesu onoga što želim reći neću preformulirati svoj iskaz.
Hrvatska je javnost već u potpunosti kondicionirana potpuno lažnim slikama. Lažne su slike
znanstvenika i "znanstvenih zvijezda", lažne su slike političara, lažne su slike tajkuna, lažne su slike afera, zločina,
stranaka, nacionalnih manjina, sporta, kazališta, zakonodavstva, popularne glazbe, seksualnih sklonosti, kulture, sveučilišta,
povijesti, manje-više svega što se servira kroz medije. Tako je i današnji pojam intelektualca potpuno lažan - ljudi koje
danas hrvatska javnost smatra "intelektualcima" su u velikom broju najobičniji lažnjaci. Dosadnjikavi, neinventivni premetači
riječi. Ništ' pametno. I ništa inspirativno.
Šta nedostaje punokrvnom intelektualcu, čovjeku od strasti i performansa, od opsesivne ideje i vrele buntovne krvi? Što
nedostaje čovjeku koji želi znati sve, koji želi biti svatko i svugdje, saznati kako svijet izgleda iz svih mogućih perspektiva
i "diskursa" ne mareći pri tome za to koliko će pristojno izgledati nekom hladnoglavom i ljigokrvnom "intelektualcu"?
Što nedostaje bezobrazniku Michelangelu i razbojniku Caravaggiu, kapetanu Bukowskom i Sokratu-Feynmanu, svađalici
Vivaldiju i ludom Nietzscheu? Gdje su takvi ljudi danas u Hrvatskoj i zašto ja ne poznajem ni jednog od njih?
Zašto je hrvatski javni prostor prepun blijedih, hladnih i neinventivnih "intelektualaca" i političara? Gdje
su nestali ljudi koji mogu inspirirati?
Ti ljudi su nestali jer nema više (dovoljno) publike koja bi mogli shvatiti suštinu, koja bi mogla shvatiti koliko oštro
i duboko režu pravi intelektualci. Zato su se današnji "intelektualci" sveli na karikaturalne skice intelektualaca.
Kad sam već spomenuo Feynmana [2], fizičara koji se nije libio govoriti o onome o čemu obično govore "intelektualci" i pri tome
obično odlazio mnogo dalje od njih, iskoristit ću jednu njegovu anegdotu da objasnim što točno mislim.
Feynman je u svojoj knjizi "Surely You're Joking, Mr. Feynman!" (obavezno štivo za sve studente fizike, a i šire),
između ostalog, opisao i opasnosti koje prijete iskrenom i kvalitetnom znanstvenom istraživanju. On opisuje situaciju na
nekim pacifičkim otocima koje su američke vojne snage koristile za privremene aerodrome. Na mnogim je otocima vrijeme rata
za otočane bilo vrijeme izobilja. Američki su zrakoplovi redovito dovozili opskrbu za vojne snage, a i otočani su imali
priliku uživati u zapadnjačkoj dekadenciji, pogotovo čokoladi. Rat je završio, a s njim i vrijeme šećera i masti pa su
otočani učinili sve da ga vrate. I netko se pametan dosjetio da su Amerikanci čelične ptice s nebesa u stvari prizivali -
vatrama oko piste, specijalnom odjećom kontrolora i tajnim znakovima koje su ovi davali slijećućim zrakoplovima. Zato su oni
počistili napuštene piste, obukli se u odbačene uniforme i kape američkih vojnika, upalili vatre i baklje i svom snagom mahali
njima prema nebu, nadajući se da će pogoditi tajnu šifru, sanjajući pritom sanduke čokolade.
Feynman ovu, donekle žalosnu, a donekle smiješnu epizodu iz povijesti [3] povezuje s pristupom znanosti, koji je čest danas svuda
pa i u Hrvatskoj gdje ga ja najjasnije vidim. "Okultni" znanstvenici i "pacifički" znanstveni menadžeri [4], silni mjeritelji znanosti i napretka
ne shvaćaju da je za čokoladu potrebno imati mnogo više od smiješnih kapa, baklji i
vrijednih momaka koji uporno mašu prema nebu. Za sanduke čokolade potrebno je imati cijelu infrastrukturu, tvornice zrakoplova, radnike,
inženjere, aerodinamičke genijalce, dugu povijest pokušaja i pogrešaka, hrabre eksperimentatore, funkcionalnu ekonomiju,
kreativnu znanost, kakao i čelik, mlijeko i šećer, i mnogo, mnogo svega ostalog što nikako ne može stati u ovaj tekst.
Naši su
znanstveni menadžeri, a i mnogi znanstvenici, kao pacifički domoroci iz Feynmanove priče - oni shvaćaju i mjere znanost samo prema njenim površnim manifestacijama -
člancima i čimbenicima utjecaja (impact factors), količini "povučenih sredstava iz EU fondova", broju dodijeljenih disertacija, veličini istraživačkog
tima i slično. Malo njih zbilja razumije svu dubinu i raznovrsnost znanosti i njenu ukorijenjenost u širi kontekst. Oni uglavnom pale
baklje oko odavno napuštenih slijetnih staza.
Nažalost, nije samo znanost u Hrvatskoj u takvom okultnom stanju. Malo tko danas kod nas razumije suštinu bilo čega. Predugo se
kod nas, a i u svijetu forsira površni sjaj na račun suštine, a u ovako maloj zemlji kakva je Hrvatska to je imalo mnogo teže posljedice
nego u Njemačkoj ili SAD-u. Tamo i dalje postoje, a ponekad i sretno napreduju sredine u kojima se suština njeguje, izolirana i
zaštićena od zasljepljujućeg sjaja jeftine bižuterije koju izvanjski svijet naziva dijamantima. Hrvatska je postala zemlja Cargo
kulta [3] i trebat će nam puno vremena da je vratimo u okrilje tehničke i svake druge civilizacije.
Tako je kod nas i s "intelektualcima". Oni su danas u Hrvatskoj često samo površne manifestacije intelektualaca - imaju odgovarajuću
trodnevnu bradu, ali tu otprilike svaka sličnost prestaje. I koliko god mahali prema nebu, neće uspjeti prizvati zrakoplove.
Od hrvatskih intelektualaca iz "Petog dana" mi se zijeva. Gasim TV i idem spavati.
Inače, prije šest godina na HRTu je bila emisija sličnog koncepta i zvala se "Emisija opće prakse". Voditelj joj je bio
Branimir Pofuk, a intelektualce su glumili Igor Mandić, Igor Zidić i Zvonko Maković. Bez obzira na redoviti
Makovićev stav štreberskog srednjoškolca, ta je emisija bila mnogo bolja, a tahikardijski puls joj je davao neobuzdani Mandić.
NADOPUNA: (4. veljače 2014. godine) Naravno, najbolje se čovjek stvarima nauči kad se sam okuša u njima. Ja sam imao priliku
ispitati kako je to samo promatrati emisiju "Peti dan", a kako je u njoj sudjelovati. Naime, od 11. listopada 2013. godine dio sam
ekipe "Petog dana". Iz te pozicije vidim da je moj tekst preoštar, ali to nije razlog ni da ga povlačim niti da ga mijenjam - radi se o tome
da sam ga tad promatrao iz jedne druge, ali posve legitimne perspektive. No, svejedno imam potrebu da pridodam:
- Da je "govor stisnutih obrva" jednim dijelom posljedica osvjetljenja studija. Osvjetljenje, naime, mora biti snažno da snimak bude
dovoljno kontrastan, no to za sudionike emisije često znači gledanje u reflektore pa posljedično i žmirkanje i stiskanje očnih mišića.
- Da je ponekad teško iskazati svoj stav i svjetonazor u potpunosti, prvo zato što emisija pokušava biti aktualna pa se treba osvrtati na teme iz tjedna, a drugo zato što i drugi moraju doći do riječi i imati komad vremena koji im pripada. Stoga cijeli pothvat postaje zajednički pa se konkretni pojedinac ponekad mora prilagoditi tempu ostalih. To je ljudski, tolerantno i korektno, ali ponekad može biti i jest na račun individualca.
Vjerojatno ću o Petom danu još pisati, ali zasad toliko u ovoj nadopuni.
[1] Diskurs - prema >> Wiktionary entry-ju za discourse, riječ "diskurs" se
u "Petom danu" najvjerojatnije koristi u značenju 5 odn. kao "(social sciences, countable) An institutionalized way of thinking, a
social boundary defining what can be said about a specific topic (after Michel Foucault)".
[2] O Richardu Feynmanu sam napisao >> kratki tekst na stranicama "Konstrukcije stvarnosti" koji se
bavi njegovom knjigom The Meaning of It All.
[3] Antropolozi ovu praksu nazivaju religioznim ritualom i poznata je pod imenom >>
Cargo cult (kult teretne pošiljke).
[4] O znanstvenom menadžmentu u Hrvata pisao sam u postu >> Menadžer i znanstvenik prije dvije
godine, a ista se tema provlači i u mojem romanu >> Problem promatrača.
| << Fizikalna virologija | Bajka Franka Capre >> |
Zadnji put osvježeno 4. veljače 2014. godine