Menadžer i znanstvenik (02. studenog 2010. godine)

Dvanaestog listopada je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (MZOŠ) Republike Hrvatske otvorilo javnu raspravu o prijedlozima zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu. Svašta bi se o tim prijedlozima moglo reći, počevši od svjetonazora i specifičnog pogleda na javni interes onih koji su zakone predložili, ali kako se takve temeljne i važne diskusije od strane birokrata smatraju "laprdanjem" (ili, malo mekše "filozofiranjem"), ja sam pokušao napisati kritiku zakona slijedeći njegovu logiku koja je na mjestima manjkava. Načinio sam to na najjednostavniji mogući način, pokušavajući biti što jasniji, sa željom da korisno doprinesem zakonu koji uređuje moju djelatnost, Zakonu o znanosti. I tako sam krenuo, članak po članak, ispravljajući najgrublje propuste i zablude. >> OVDJE vam na čitanje nudim moj komentar na prijedlog zakona. Otišao je taj isti komentar i prema MZOŠu, ali od njih nikakve reakcije, niti objave komentara na stranicama javne rasprave pa tako zaključih da se tamo odabiru samo određena mišljenja i kritike, već prema nekom kriteriju urednika stranice. No, >> evo zato teksta ovdje.

Čitam ponovo svoj tekst i vidim da se iz njega, bez obzira što sam se pokušao uklopiti u "formu", vidi stav koji nije pomirljiv sa stavom onih koji su zakon pisali. Vidi se stav koji znanost smatra mnogo kompleksnijim i višim oblikom ljudske djelatnosti od onog iznesene u prijedlogu zakona.

Danas je "trend" da se sve mjeri pa tako i znanost i da se svemu pridjeljuje "vrijednost". Na žalost, oni koji "mjere vrijednost" rade upravo to: pitaju koliko nešto "košta", da li se to prodati, kakva je slika te djelatnosti s obzirom na "mjerljive parametre" npr. citate, faktore utjecaja časopisa, kolika je mogućnost "primjene rezultata" i slično. Oni znanstveno istraživanje vide kao "projekt" kojemu se može napisati prijedlog, kojemu se može predvidjeti ishod i koje se tako "projektno" zapakirano može prihvatiti, odbaciti, produžiti i slično. A onda se tako "skrojenim" i osiromašenim "ekstraktom" znanosti pokušava "upravljati" (radi se o "menadžmentu znanosti"). Kako povećati učinkovitost znanstvenika? Koje promjene treba učiniti da se na nekoj instituciji radi "kvalitetnija" znanost (naravno, prema definiranim kriterijima "kvalitete")? U mom tekstu postoji izravan odgovor na ova pitanja:

Nije mi jasno kako je moguće propisati "postupke i mjere za osiguravanje i unapređivanje kvalitete i učinkovitosti znanstvenih istraživanja"? Bojim se da je autor ovog dijela teksta u zabludi s obzirom na karakter kvalitetne znanstvene djelatnosti i načine na koje se ona izvodi. Za kvalitetnu znanstvenu djelatnost potreban je prije svega kvalitetan i zadovoljan znanstvenik, a sve propisane mjere mogu služiti samo za nepotrebno maltretiranje i onih koji rade dobro i onih koji rade loše. Stoga predlažem izbacivanje ...

Ovo temeljno neslaganje svjetonazora "menadžera" i jedne vrste znanstvenika kojima, rekao bih, i ja pripadam iskazano je u literaturi koju sam čitao, a i u onoj koju sam pisao. Tako >> Daniel Kehlmann, autor zabavnog i inteligentnog (a i relativno kratkog) romana "Mjerenje svijeta" iskazuje blagu varijantu ovog sukoba kroz dijalog Gaussa i Humboldta:

HUMBOLDT: I velika je pogreška samo se tako udaljiti kada se sastanu toliki ljudi s kojima se mogu pokrenuti projekti.
GAUSS: Projekti... Brbljarije, planovi i intrige. Razglabanje s desetoricom kneževa i stotinom akademika da bi se na kraju negdje smio postaviti barometar. To nije znanost.
HUMBOLDT: Ah! A što je onda znanost?
GAUSS: Čovjek sam za pisaćim stolom. Ispred njega list papira, eventualno još i teleskop, pred prozorom vedro nebo. Ako taj čovjek ne odustane prije nego što shvati... To je možda znanost.

Onima koje je gornji odlomak zaintrigirao svakako mogu preporučiti "Mjerenje svijeta", a i njegov roman "Ja i Kaminski" koji je vjerojatno još bolji, ali meni je iz moje znanstvene perspektive "Mjerenje" zanimljivije.

I u mojoj knjizi "Problem promatrača" propituje se ovaj odnos menadžera i znanstvenika koji sve više opterećuje znanstveno istraživanje. Tako u poglavlju V piše:

Pored činjenice da je ukupna količina novca koja je završavala u administraciji projekata bila veća od količine novca dodijeljenog za istraživanje, najzanimljiviji aspekt njihovog financiranja znanosti bio je da se konačna odluka i količina sredstava izračunavala iz prije zadanih numeričkih kriterija. Tako je naizgled ukinuta svaka pristranost u raspodjeli novca. Zbrajanje i provjeravanje tablica posebno je zahvalan posao jer se u njemu gotovo da i ne može pogriješiti. Tko ima najviše bodova taj zaslužuje i najviše novaca. Vrlo jednostavno. Profesor je znao reći da je agencijski način sličan rastavljanju slike na elemente koji se mogu lako prebrojati. Određena površina žute, plave i crvene boje nosi određeni broj bodova. Masa slike je također važna. Sigurno su veće slike u tom smislu bolje i nose više bodova. Broj izložbi na kojima je slika izložena također se adekvatno boduje, kao i broj barem jedanput izloženih slika koje je dotični autor prije načinio. Naravno, potrebno je načiniti i tablicu s težinskim faktorima galerija, jer nisu sve galerije jednako važne. Sve mora biti objektivno.

Hrvatska javnost danas znanost sve teže doživljava kao svoj (javni) interes. Dijelom je razlog tome i proteklih nepovoljnih 20 godina "tranzicije", ako se nešto što traje toliko dugo uopće može nazvati ovim imenom. Trendovi koje donosi "menadžment znanosti" sigurno će i zato opterećivati istraživanje još mnogo godina. No, ovaj svijet sigurno nije najbolji od svih svjetova. Postoji, barem konstruirani, svijet u kojem menadžment i znanost nemaju nikakve veze.

NADOPUNA: Na dan 09. studenog 2010., dakle oko dva tjedna nakon što je poslan, uočio sam da se moj komentar ipak pojavio na stranici MZOŠ-a. Sa znatnim zakašnjenjem i negdje u sredini dugog popisa, ali eto ...

<< Svemir u svemiru 3 Zimska priča o potkornjaku i brijestu >>

Zadnji put osvježeno: 09. studenog 2010. godine