Stari grad Samobor (1. veljače 2015. godine, materijal iz 31.1.2015.)

Kreće se naravno iz Samobora. Kroz park, uz potok Vugrinščak pa u brdo Tepec. Uspon nije dug, u njemu vas može spriječiti eventualno blato ili žuti i crni pas koji se natjeravaju oko vas, a žućko vam se, namjerno, kao bačva skotrljana niz strminu zabija u noge provjeravajući koliko ste stabilni.

Na stari grad samoborski popeo sam se prvi put 1987. godine s roditeljima.

Poslije sam dolazio mnogo puta, najviše kao student. Sjećam se penjanja u okvir velikih prozora s pogledom na (novi) Samobor i pušenja cigareta. Sunce.

Penjem se, dakle, na stari grad samoborski već skoro 30 godina. Šokantno.

U jednoj od dobro očuvanih i zidovima zaštićenih kula netko je spavao. Deke i kutije cigareta, prazne boce. Ujutro kad se probudio, izašao je u veliku središnju prostoriju dvorca. Dočekali su ga brijač s toplim ručnikom, doručak (dimljena pa kuhana šunka, mladi luk i hren, i sirova prepeličija jaja) i krojač. Njegovo gospodstvo treba prirediti za večerašnji bal.

Snijeg. Kad nije na nemilosti sunca onda je plav. Difuzno raspršena svjetlost nebeska.

Na tmurne zidine sunce se mjestimično još uvijek teško probija. Vidim ga samo u blještavim trakicama, tamo gdje je otpor kamena popustio.

Zrake-trake svjetla.

I zrake-trake snijega.

Kakav li je Žumberak danas? Ne znam, ali znam kakvo je Prekrižje Plešivičko (ispod). Prekrasno.

<< Do Odre pa nazad uz Savu

Kai i Gerda u Turopolju >>

Zadnji put osvježeno 1. veljače 2015. godine