Kai i Gerda u Turopolju (8. veljače 2015. godine)

Ja sam Kai, a ti Gerda i na sanjkama koje vuku dva bijelca bježimo od snijega u nadi da će mi se komadić ledenog kristala u srcu otopiti.

Snježna Kraljica nas ne pušta olako. Cijelim putem na nas baca čini. Bijelci njište uplašeni zbog čarobnog bijelog praha kojeg djetlići po njenoj naredbi prosipaju s visokih borova po nama.

OK. Ti nisi Gerda, a ja nisam Kai, a djetlići ne prosipaju čarobni prah nego suhi snijeg. Ne vuku nas bijelci nego auto koji je prenizak za polu-zaleđene utore na makadamskim putevima pa stalno zapinje tablicama. I ovo, naravno, nije zemlja Snježne Kraljice nego Turopolje.

Ali svejedno, Turopolje je danas kao začarano. U bijelom.

Kristal leda u mom srcu je, nažalost, najobičniji ugrušak, i nisam zločest od njega, nego zato što sam i inače ponekad malo zločest. Tako da od bajke na kraju ne ostade ništa. Osim snijega!

Turopoljske drvene kućice i ograde pokrivene snijegom.

Vidjeli smo ga. U stvari dvojicu. Jednog žuto-bijelog i jednog zeleno-sivog.

Stajemo pored mjesta koje već poznajemo. Lukinić Brdo. Pored kapele Svetog Ivana Krstitelja (ispod).

Borovi, sjene, mramor i taraba. Groblje.

Sunce zažuti nedirnuti snježni pokrov. Pa se opet sakrije. Cipele i nogavice su mi vlažne.

Pa opet kuće.

A evo i drvene kapele u Cvetković Brdu koju u prethodnim pohodima u Turopolje ( >> prvi dio, >> drugi dio) nismo uočili (ispod).

<< Stari grad Samobor

Slapnica >>

Zadnji put osvježeno 15. veljače 2015. godine