Propast osmijeha, 27. lipnja 2026. godine
Stravično je to što se dogodilo s osmijehom zadnjih desetak godina, valjda. Svi se danas smiju, svijet je tako sretan. Smiju se jednako kad njihove kćeri
sokolice nabiju oksfordsku tutu na glavu te mašu prigodnom rolom papira, i na pogrebu oca prijateljice, u nasmiješenom i uglađenom društvu. U oba je slučaja
to isti stravični osmijeh i prikladni zagonetni pogled, s iskeženim zubima koji klepeću “još! još!”.
Svi se danas, uz opće odobravanje, smiju, svi su tako sretni u ovom najsretnijem od svih svjetova, samo još ugledni i bradati pisci pod sumornim šeširima
pokušavaju složiti patnička lica kad govore nešto vrlo duboko, o orgijama ili viktorijanskim djevicama.
Svi se danas smiju, čak i kad nema nikakvog razloga za smijeh - svaki je osjećaj osim blažene teleće sreće nepristojan, uostalom. Smiju se pogotovo najveći
od svih menadžera na Linkedinu kad postignu i još jedan cilj s bucket liste, dosegnu još jedan milestone i utovare i još jedan key performance indicator, to
je tako sretno, to je tako lijepo, smiju se oni plastičnim zubima i stravičnim pogledom iz kojeg urla “još! još!”. Smiju se najgluplji od svih menadžera,
pred ogromnim auditorijima. Znam točno tko su, išao sam u razred s njima. I tada su se smijali, iako mi nikad nije bilo jasno zašto se smiju jer sam znao
da nisu sposobni razumjeti baš ništa pa mi je sve to, priznajem, bilo malo čudno. Naviknuo sam s vremenom na taj njihov glupi smijeh u one četiri godine
dok sam ih morao gledati, kao što čovjek navikne na tikove i žmirkanje bolesnika na kemoterapiji, pa čak i okreće pogled od toga, da ga ne bi uvrijedio.
Tada nisam bio svjestan da oni zapravo vježbaju taj idiotski osmijeh koji im je postao najjače komunikacijsko oružje i sredstvo ugnjetavanja podređenih.
S kim oni uopće tako komuniciraju? Htio sam napisati da se smiju neprestano kao dvorske lude, ali to bi bilo posve netočno. Dvorske lude se smiju vlasti
i pozi, činovima, ruhu i perju. Ovi se smiju po protokolu, nikako anarhično ili cinično. Njihov je osmijeh optimističan i posve se uklapa u najsretniji
od svih svjetova, gdje sve raste i napreduje - “još! još!” - nikad i nije bilo bolje, to je opće poznata činjenica, govore nam vrhunski svjetski znanstvenici
koji se smiju dok izgovaraju brojeve s puno nula i uvjeravaju nas kako smo zbog toga jedinstveni i sretni u ovom svemiru, zato što su se atomi u nama
složili na jedinstven način kojeg više nikad neće biti. Kao što je, uostalom, slučaj i s četkom za WC ili kuglicom tuče koja je zdrobila rajčicu u vrtu.
Tako se dobiva i rak, uostalom, i to vrlo jedinstven, iako o tome nikad ne govore.
Osmijeh je nekad bio karakter čovjeka, tako mi se čini, i smijalo se valjda kad se imalo čemu smijati. Danas posvuda vidim te jednake stisnute oči i
navučene noseve preko razlijepljenih usta - po dijagonali kadra - što otkrivaju redove potpuno istih plastičnih zubi. Još! Još! To su psihopatski osmijesi,
tako se smiju masovne ubojice, nisam uopće znao da ih ima toliko. To je znak prepoznavanja, kao što zombiji u onim strašnim filmovima mogu prepoznati
jedni druge, a i one koji im ne pripadaju, koje još nisu uspjeli zaraziti.
| << Ima li se s kim... | . |
Zadnji put osvježeno: 27. lipnja 2026. godine.