Ima li se s kim pojesti grašak na Marsu?, 25. lipnja 2026. godine

Nitko više i ne govori o sreći zdravog i sitog čovjeka, o tome sanjaju još samo najjadniji, iako je riječ o najvažnijim stvarima na svijetu. Ljudi danas urliču i reže, otimaju i prisvajaju, ogrću se zastavama, zazivaju smrti drugih i drukčijih, sanjaju o plastičnim automobilima i svjetlima pozornica i metropola koje su uvijek negdje drugdje i koje se svakako mora osvojiti, ili ih netko mora osvojiti u njihovo ime. Prolaze tako njihovi životi i životi onih pored njih, koji su nevažni zato što su uvijek tu, zato što su osvojeni, posve nevažni kad se usporede s milijunima dolara, moći da se nekoga porazi i ponizi, i zavidnim pogledima mase.

Danas želim mladi grašak i krumpir s koprom, ima li išta bolje od slatkoće mladog graška kad je očuvaš i ne uništiš rajčicom i vinom, kad točno pogodiš koja je granica koju grašak još može podnijeti, a da se ne izgubi? Kakva je to želja, je li to želja gubitnika i jadnika koji odavno ne želi osvajati svijet, bolesnika koji je ionako blizu smrti pa napola halucinira i hvata se za ono malo vremena i života što mu je preostalo, kao utopljenik? Ima li mladog graška na Marsu i čemu bi uopće Mars služio ako na njemu nema kopra i mladog graška i nekoga s kim bi ih se s užitkom pojelo? Beckettov Hamm kaže da smo na Zemlji i da za to nema lijeka, ali tome i ne treba lijeka. Šokiranost veličinom galaksije i sićušnošću čovjeka na “plavoj točkici u beskraju” tipična je za pubertetlije. Oni, kao ni pohlepni psihopati ništa i ne znaju drukčije mjeriti nego metrom. Njihova su mjerenja uvijek usporedbe i slijepa su za najvažnije stvari koje se uopće ne mogu izmjeriti i nemaju nikakve veze s astronomskim jedinicama dužine. Mjerenja čine najvažnije stvari potrošnima, osvojenima, pridjeljuju životnoj snazi i ljubavi tek broj, uvijek manji od brojeva koji se mogu zamisliti i kojima se stremi.

Priče o “čovječanstvu” i “napretku civilizacije”, o “osvajanju svemira” i “pokoravanju prirode” (kakve su to riječi - osvajanje i pokoravanje?) uvijek su priče megalomana i narcisoidnih psihopata, čak i kad ih pripovijedaju navodni znanstveni sanjari. Njihov napredak je uvijek i još jedna prilika da se dominira i nadmeće, i uvijek dolazi s još ubojitijim raketama i bombama. Cijena napretka su smrti bezimenih koji žive samo na vijestima, dok im kosti ne zdrobe i na njima naprave skupe resorte ili nuklearne elektrane. Bageri zatrpavaju sreću i živote djece koja su trčkarala među ruševinama i jela sirotinjsku, ali najslađu hranu što su im pripremale majke, uvijek zabrinute da je sutra neće biti.

Osvajači su uvijek isti, iako udžbenici povijesti pripovijedaju strašne stvari samo o onima iz prošlosti. Cerekajući se tvrde da je smrt pojedinca možda i tragedija, ali su smrti milijuna tek statistika. Milijuni im kliču, uostalom, nemoguće je vidjeti sva njihova lica. U potisnutom strahu od smrti i života koji ne razumiju, s vremenom sami sebe uvjere da su besmrtni i da ne pripadaju tim milijunima koje su “osvojili” i čija je sudbina u njihovim rukama. Ti “besmrtnici” preziru najvažnije stvari na svijetu, ljubav, sreću i zadovoljstvo djeteta. Sve je to u njihovoj milosti i sve to mogu uništiti treptajem oka, dronom ili raketom, u visokim zgradama i memljivim stanovima koji su nekome cijeli svijet, iako su tek tmurne betonske spilje. U njima ipak bude svježe kad je ljeto i kad vani i zrak gori, postoji u njima sreća zbog svježeg povjetarca koji iz nekog razloga pirka i hladi u kolovozu, to znaju samo oni koji tamo budu.

<< Prisjećanja na Institut za fiziku

.

Zadnji put osvježeno: 25. lipnja 2026. godine.