Požar u selu na kraju svijeta, 21. veljače 2022. godine

Bilo je to jednom davno, u zemlji na kraju svijeta, u selu koje je bilo siromašnije od svih okolnih sela. Seljani su u tom selu bili tmurni i neveseli i već su odustali od marljivog rada na poljima i u stajama jer im se činilo da koliko god radili, od toga ima malo koristi i da se uzalud naprežu i troše. Činilo im se kao da se priroda urotila protiv njih i da stalno na njih šalje oluje i suše, mrazove baš u vrijeme kad voćke procvatu, i poplave koje uništavaju sav urod.

I u tom je nizu dugogodišnjih nevolja selo pogodio požar. Počelo je na jednoj razrušenoj i napuštenoj kući od blata i slame i zbog toga se nitko od seljana nije uznemiravao jer je brzo pala kiša, a kako su bili mrzovoljni, nitko požar nije ni provjeravao. No, vatra je pomalo tinjala, i požar se već prekosutra opet razbuktao prelazeći na susjednu, također napuštenu drvenjaru. Neki se seljani tada zabrinuše i počeše obilaziti požarište bojeći se da bi vatra mogla preći i na druge kuće, pogotovo ako vjetar zapuše. Kako su bili mrzovoljni i lijeni, a seoski bunar je bio podaleko, odlučiše da požar ne gase, nego da pričekaju da se sam ugasi. Ali ovaj put kiša nije pala, nego je i vjetar malo zapuhao pa se požar proširio još dalje i priprijetio naseljenom dijelu sela. Tada se marljiviji seljaci okupiše pored seoskog bunara i zaključiše da se požar mora početi gasiti i da će pozvati sve seljane da naprave lanac od bunara do požara i da požar tako pokušaju ugasiti.

U tom su selu živjela dvojica bogatih seljaka koji su svoje bogatstvo skupili na sitnim prevarama najsiromašnijih, a i najglupljih seljaka, na krađama stoke i lihvarenju pa otimanju zemlje i imanja. Uvidješe oni da bi se u tom požaru mogli okoristiti pa počeše vikati na skupu oko bunara da požar ne treba gasiti i da će on sam od sebe proći. Požar je, rekoše, posve prirodna pojava i on se posve prirodno, sam od sebe ugasi i svaki je trud da se požar ugasi bespotreban. Ne samo da je bespotreban, nego je i opasan, jer se požar tako može i proširiti, zbog ljudi koji hodaju oko požarišta pa na nogama žeravice po selu raznose i izazivaju požare gdje se oni sami od sebe nikad ne bi pojavili. Kako seljani u tom selu nisu bili baš pretjerano pametni, pomisliše da bi u tome što dvojica lupeža govore moglo biti i kakve istine, a kako su bili mrzovoljni i lijeni, bila im je to i dobra isprika da i dalje ništa ne rade. Tako su se ponadali da bi se požar možda i mogao sam od sebe ugasiti, a ako se i ne ugasi da valjda neće do njihove kuće doći. Ova su dvojica za to vrijeme trljali ruke, jer su im kuće bile na dva brda iznad sela i do njih požar nikako nije mogao doći. A već su oko bacili na povelika imanja u selu koja će kupiti kad ih požar zahvati i kad seljani ne budu imali nikakvog drugog izbora nego da im sve to prodaju ili da od njih novac posude pa im postanu roblje, radeći za njih zbog duga koji nikad neće moći vratiti.

Kad je požar zahvatio prve naseljene kuće, pobjegoše obitelji iz njih prema selu vičući i plačući, moleći seljane da im kuće ugase, no ona dvojica se opet nađoše kod bunara i počeše govoriti da se lijepo vidi da je požaru već kraj i da bi bilo opasno početi ga sad gasiti. Rekoše i da se vatra već ugasila tamo gdje je požar sve progutao i da su oni i rekli da će se požar sam od sebe ugasiti. Jedan je od njih rekao i da on zna dobro računati i da je izračunao da se požar ne može više rasplamsati i da će mu svaki čas biti kraj, a drugi je rekao da je čitao gradske novine i da u njima lijepo piše kako će uskoro na njihovo selo pasti velika kiša i da će ona pogasiti sve što bi i moglo od požara ostati.

I tako su kuće u selu gorjele jedna po jedna, a svaki put kad bi seljaci i opet naumili da počnu požar gasiti, ova dvojica bi se našla kod bunara i počeli govoriti nešto što bi seljake zbunilo. Onaj što je tvrdio da zna računati počeo je čak govoriti da im je on svima živote spasio, jer da su krenuli gasiti požar, tko zna koliko bi ih u toj uzaludnoj raboti dosad poginulo. A onaj drugi koji je čitao novine, počeo je seljacima prodavati limene privjeske na lančićima za koje je tvrdio da štite od požara i prizivaju kišu. Kako seljaci u tom selu nisu bili baš pametni, a bili su i praznovjerni, mnogi su od njih te limene privjeske i kupili i mislili su da stvarno štite od požara jer im je kuća još bila čitava.

I tako su u tom selu na kraju svijeta izgorjele baš sve kuće, osim kuća one dvojice lupeža na brdu. Seljaci ostadoše garavi i bez svega što su imali i pomisliše kako se sva priroda urotila protiv njih i njihovog sela i da bi možda trebali potražiti mjesto za život negdje drugdje jer su u tom selu iskusili samo nevolju i nesreću.

<< Susjed kojemu je dosadilo živjeti

Vojni analitičar >>

Zadnji put osvježeno: 21. veljače 2022. godine.