Teme: knjige · knjižnice · izdavači · AI · internet
Spominju se: Goga
Autori i knjige: Thomas Bernhard, "Stari majstori" · Arthur Schopenhauer, "O knjigama i čitanju"

SAŽETAK: Sve se danas, kažu, može sažeti i objasniti u nekoliko rečenica. Nema više potrebe da čitate, a kamoli da slušate spore podcaste. Pogotovo nema potrebe da čitate starinske debele knjižurine kojih ima još samo u knjižničnim depoima. U novom vremenu čitaju se novi pisci koji nam govore nešto o nama i o našem svijetu – tako tvrde pogotovo mladi koji misle da je njihovo vrijeme bitno drukčije od prošlih vremena. Prošla vremena i mrtvi glasovi te sve ono što zahtijeva vrijeme i trud da bi se razumjelo pripada depoima. U današnjem svijetu sažetaka, instant kulture i umjetne inteligencije, preostale su samo uprosječene i bljutave misli. Svatko, naravno, može i dalje misliti što hoće, pisati i stvarati kreativno i originalno, ali takve su kreacije danas skoro po definiciji anakronične i osuđene su na mrak depoa.

U depou, epizoda 84, 11. rujna 2026.

Antonio Šiber

Sve do prije 6-7 godina, prije nego što sam nabavio tablet koji danas posvuda vučem sa sobom, literarnu sam i intelektualnu inspiraciju tražio po zagrebačkim knjižnicama. Počelo je to u srednjoj školi, a onda malo zastalo na fakultetu kad sam čitao ipak znatno drukčiju literaturu, a kasnije se nastavljalo s prekidima i ponovnim počecima. Najviše sam knjiga ipak pročitao zahvaljujući Gogi i njenom članstvu u knjižnici. Obično bih pretražio internetski katalog Knjižnica grada Zagreba, našao nešto po svom ukusu, zapisao signaturu, a onda žicao Gogu da mi to podigne kad bude i sebi tražila nove knjige. Tako sam zahvaljujući njenoj članskoj iskaznici pročitao veliki broj knjiga, a i ona mi je nekim preporukama bitno promijenila život (i ne samo preporukama za knjige, naravno). Prvog sam svog Bernharda, njegov „Mraz“, pročitao upravo na njen prijedlog – to nije mala stvar. Ona kaže da joj je zbog te preporuke i danas žao, ali ne misli to ozbiljno. Barem mislim da to ne misli ozbiljno.

Sve su signature koje sam zapisivao vodile do zaboravljenih knjiga. Knjižničarke bi za svaki moj izbor morale silaziti u depo, iz kojeg bi se vraćale otresajući prašinu s knjiga koje su me zanimale, a koje nikog drugog nisu zanimale desetljećima. Na policama koje su u knjižnicama izložene javnosti, uglavnom su knjige koje ljudi traže, pa i oni koji se zapute među police jer ne znaju što bi čitali, s njih skidaju ono što i drugi traže i time su uglavom zadovoljni. Uostalom, uglavnom se smatra da je ono što i drugi traže i čitaju, dobar izbor. Knjige u mračnim dubinama depoa su tako zapravo nevidljive tipičnom posjetitelju knjižnice i tipičnom čitatelju, a knjižničarke tu, naravno, nisu ništa krive, jer nitko te knjige i ne traži pa bi bilo krajnje nepraktično, zapravo i nemoguće, da ih izvuku iz podruma i poslažu na police. Izdavači i njihove zvijezde, najnagrađivaniji književnici i sve one knjige koje morate pročitati prije nego što umrete – tako kažu – zapravo uništavaju izbor i nameću se nad svime onim što je zbog njih potisnuto u depo. Ljudi, možda pogotovo oni mlađi, misle i da u tome ničega važnog ni nema, da je to zastarjela i prevaziđena literatura koja ne govori ništa o ovom njihovom vremenu. Ako čitaju, onda obično spominju neke navodno važne suvremene autore, koji progovaraju o navodno relevantnim temama današnjice. Moje je pak iskustvo da ako nekog autora puno hvale i ako na njega stalno naletavate, prema njemu treba odmah zauzeti obrambeni stav.

[...] u pogledu čitanja, vrlo [je] važno znati se suzdržati. Ta se vještina sastoji u tome da se nijedna knjiga ne uzima u ruke samo zato što se ona u tom trenutku često čita; kao što su politički ili vjerski pamfleti, romani, poezija i slično, koji prave buku, a mogu čak doživjeti i nekoliko izdanja u prvoj i posljednjoj godini svog postojanja. Uzmite u obzir, radije, da čovjek koji piše za budale može uvijek biti siguran u veliku publiku.

Arthur Schopenhauer, "O knjigama i čitanju"

Treba se, dakle, uvjeriti da ti veliki i nagrađivani autori današnjice ne pišu za budale, ili da možda i sami nisu budale pa i ne pišu svjesno za budale. To bi svakako moglo objasniti njihovu veliku popularnost.

I današnji je internet, za koji obično govore kako je oslobodio pisce i intelekt te kako je omogućio svakome da objavljuje bez ikakve barijere, zapravo depo. Možete uistinu objaviti skoro što god vam je volja, no to je poput objavljivanja u depou, i nitko do onoga što ste objavili ne dolazi ukoliko nije pozicionirano na vidljivo mjesto na stranicama koje ljudi posjećuju, visoko na listi rezultata pretraživanja, ili ga algoritmi društvenih mreža tu i tamo pokažu široj publici. Ako ničega od toga nema, vaša je knjiga ili štogod da ste objavili jednako nevidljiva kao da je i niste objavili. Vidljiva je, doduše, onim ljudima koji znaju nešto o vama, koje zanima ono što imate reći i koji vas iz nekog razloga prate, no ta je publika i po brojnosti i po načinu na koji dolazi do vas slična onoj koju biste imali i bez interneta, onoj koja vas praktički osobno poznaje, koja, iz nekog razloga, svako malo svrati na vašu adresu. Internet je za takvu vrstu interesa sekundaran, to su ljudi koji bi i bez interneta sišli u depo.

Sve je ovo još i pojačano otkako, odnedavno, pretraživač interneta Google izbacuje sažetke koje sastavlja umjetna inteligencija i koji se temelje na upitu za pretraživanje. Većini je to zadovoljavajuće pa i ne idu dalje u svojoj potrazi za informacijom i znanjem, iako bi još uvijek mogli, slijedeći one brojne linkove koji ostaju ispod AI sažetka. Te su informacije i web stranice, iz kojih je umjetna inteligencija izvukla sažetak, postale depo. Svaki pravi ljubitelj i poznavalac npr. Bernharda ili Nietzschea zna koliko su kritike, a kamoli sažeci Bernharda i Nietzschea najčešće stravično pogrešni. Stvar je u tome, naravno, da kritike piše svatko pa i onaj koji uopće ne razumije niti može pojmiti ono što kritizira, stoga među kritikama ima potpuno promašenih i pogrešnih interpretacija. Tako je sigurno, i još gore, s internetskim AI sažecima. Svatko danas može u pet sekundi dobiti loš i bljutav sažetak, ali za pravu se, a ne umjetnu intelektualnu avanturu treba i dalje spuštati u prašnjavi depo.

Sve se danas, navodno, može sažeti zahvaljujući umjetnoj inteligenciji. Ljudi šalju ogromne knjige i dokumente aplikacijama za umjetnu inteligenciju koje proizvode njihov sažetak. Potom pročitaju tih nekoliko rečenica sažetka te smatraju da su apsolvirali sve što u tim knjigama piše. Inteligencija današnjeg svijeta svela se tako na usvajanje sažetaka, na popunjavanje upitnika i stavljanje kvačica u formama. Nema više nikakve potrebe da se čita i na to troši vrijeme. Na što bi se onda vrijeme koje tako ostaje moglo “potrošiti”?

Sigurno je bolje pročitati ukupno samo tri stranice knjige od četiristo stranica tisuću puta temeljitije od prosječnog čitatelja koji čita sve, ali ne pročita ni jednu stranicu temeljito, rekao je. Bolje je pročitati dvanaest redaka knjige s najvećim intenzitetom i tako prodrijeti u njih do kraja, nego pročitati cijelu knjigu kao što to čini prosječni čitatelj, koji na kraju ne poznaje knjigu koju je pročitao ništa više nego što putnik u zrakoplovu poznaje krajolik koji prelijeće. On čak ni ne opaža konture. Tako svi ljudi danas čitaju sve prelijećući preko toga, čitaju sve i ne znaju ništa.

Thomas Bernhard, "Stari majstori"

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---