Kič znanosti, epizoda 82, 28. srpnja 2026.

[…] kič je [..] krivotvorenje osjećaja i podmetanje lažnih osjećaja umjesto stvarnih.

Gillo Dorfles

Popularizacija i promocija znanosti danas su stravičan kič, a i laž – ta fascinacija zvijezdama, vremenom, prostranstvima od kojih zadrhti srce, plavom točkicom u svemirskom beskraju i brojevima s puno nula, hrabrom i beskompromisnom potragom za istinom, i navodnim herojima znanosti, od kojih su mnogi bili zapravo prave pravcate ljige, to pokroviteljsko popovanje neukima s visoka, to prešećereno pretjerivanje o razumu, objektivnosti, bezinteresnoj spoznaji i navodnoj spremnosti da se prizna pogreška, te svemu što popularizatori i promotori zapravo pripisuju sami sebi dok neumorno dave tim kičem i teatralnim trivijalnostima, iako ljudi to, primijetio sam, baš vole. Znanstvenici-seratori, veliki popularizatori i promotori znanosti, stalno govore o tome što smo to mi postigli u znanosti i kakva je budućnost čovječanstva i Homo Sapiensa. Po tome su slični popovima.

Gotovo svugdje gdje susrećemo “znanost” u današnjim medijima, nameću nam se stereotipi.

Scott L. Montgomery, Znanost kao kič: dinosauri i druge ikone (1991)

Ima stvari i djelatnosti koje, barem formalno, nisu svete, ali se svejedno očekuje da se o njima govori na "primjeren", a zapravo stereotipan i lažan način. Obično je riječ o stvarima u kojima ljudi nalaze smisao ili vrijednosti koje u bitnoj mjeri definiraju njihove živote i uz koje vežu vlastiti identitet. Struke, pogotovo one prestižne, takve su stvari. Kritizirate li znanost i njene prakse, heroje, korupciju, sustav financiranja i vrednovanja pred znanstvenikom, ne očekujte od njega odobravanje, pogotovo ako je donekle uspješan u svojoj struci, ili barem ako on tako misli. Kritičan pogled na znanost ne pripada ni u ono što danas nazivaju promocijom znanosti – od znanstvenika se očekuje da o znanosti govore samo najljepše stvari, a da zaobilaze ono što znanost zapravo jest, pogotovo ako to ne doprinosi njenoj promociji.

ANTONIO ŠIBER: Dobar dio, što ljudi često zaboravljaju, navodno tehničkog obrazovanja, je zapravo proces indoktrinacije – kad smo već kod Franjevačke gimnazije, je li. Recimo, za razliku od priča o svecima, znanost ima paralelne priče, o tome kako su naši heroji jako moralni.

MATE JAGNJIĆ: Na razini svetaca, na kraju, su te priče.

ANTONIO ŠIBER: Na razini svetaca, da, i uvijek se prepričavaju te anegdote koje služe indoktrinaciji, i u tome se zaboravlja društvena kontekstualizacija znanosti, i stvarno značenje znanosti i znanstvenih otkrića – u kontekstu profita, u kontekstu poticaja za otkriće, u kontekstu rata, u kontekstu zloupotrebe znanstvenih otkrića, u kontekstu farmaceutske industrije. U kontekstu toga koliko smo mi, kao građani, uopće vlasnici i baštinici znanstvenih otkrića i javnog istraživanja koje javnost financira. Nama se predstavlja kao da smo mi baštinici, a jedan bolesnik od raka, kad vidi koliko košta jedan lijek... Koji je razvijan dobrim dijelom na javnim sveučilištima, javnim institutima, a onda se u isto to javno zdravstvo vraća po suludim cijenama.

MATE JAGNJIĆ: Da. Nevjerojatno. Nevjerojatno.

ANTONIO ŠIBER. I kako sad pričati lijepe priče o znanosti? To je onaj dio koji tu nedostaje, znaš. I tu se često pojavljuju ti ljudi s potpuno drukčijim interesima, koji nisu interesi nikakve popularizacije ni ljepote. I onda se predstavljaju kao sveci.

odlomak iz prve epizode podcasta „O zakonima prirode“, „Slikar cvijeća“, studeni 2023

Kičasta biografija, zapravo, uvijek ima pomalo religioznu kvalitetu, onu nametnute svetosti. Svi su događaji, svi osobni aspekti, ukusi i navike opisani te natopljeni fascinacijom, kao sastojci veličanstvene i unaprijed određene sudbine. O kome god da je riječ, bilo da se radi o besmrtnicima (Nikola Kopernik, Galileo Galilei, Charles Darwin, Sigmund Freud itd.) ili nekome bližem našem dobu (npr. Alan Turing), priča je ispričana tako da su svi detalji poravnati i usmjereni tako da neizbježno vode do trenutka ili trenutaka trijumfa. Kičasti junak mora ostati vjeran svojoj sudbini, legenda je uvijek važnija od pojedinca koji je iskorišten da je animira. Ništa manje od zvijezde na pozornici, taj ”veliki čovjek” – bilo da je ekscentrično čudo od djeteta, usamljeni ikonoklast, biblijski prorok, renesansni učenjak – je tip, zasićen mitom, a njegov je život proživljen samo zbog konačnog životnog vrhunca, njegovog ”doprinosa”.

Bit kičaste biografije je, dakle, estetika sanjarenja. Na njenim stranicama nalaze se dokazi o uskrsnuću zemaljskih nastojanja. Svi su buržoaski stereotipi usredotočeni na pojam “genija” stoga prava tema takvog pisanja.

Scott L. Montgomery, Znanost kao kič: dinosauri i druge ikone (1991)

Mnogi ljudi vlastitu vrijednost nalaze u proklamiranoj vrijednosti svog posla i zato rado prepričavaju lažne ili preuveličane legende o velikanima struke koji tako postaju neka vrsta sekularnih svetaca, zaštitnika struke.

TONČICA ČELJUSKA: Apsolutni hit, knjiga [„Tako je govorio Tesla“] čita se kao najuzbudljivi triler. Fascinantan lik i djelo neusporedivog genija Nikole Tesle kroz prizmu jednako takvog vrhunskog znanstvenika i erudite Igora Rudana. Najbolje do sada iz tvog pera!

IGOR RUDAN: Hvala ti puno!

Facebook zid Igor Rudana, 22. studenog 2025.

Indoktrinacija veličinom i značajem struke počinje na fakultetima gdje se studentima utuvljuju legende o važnosti njihove struke, a nastavlja se u radnoj praksi i svakodnevici. O strukama, zapravo „pozivima“ kako ih uzdrhtalo zovu, čuju se uglavnom prešećerene limunade koje skrivaju sav mulj svakodnevne prakse struke. Ljudi obično vole taj kič i smatraju ga istinitijim od istine, ili ga barem žele takvim smatrati, a onoga tko govori o tome kakve stvari uistinu jesu proglašavaju jalnim, lažljivim, izgubljenim ili blasfemičnim. I to je jedan od razloga što o tome kakve stvari jesu ogromna većina nikad ne govori – bitna im je podrška i odobravanje pa uvijek sve prekomjerno šećere i uljepšavaju, zaobilazeći najvažnije stvari i pravu istinu.

Riječ „kič“ označava stav onih koji žele ugoditi što većem broju ljudi, pod svaku cijenu. Da biste ugodili, morate potvrditi ono što svi žele čuti, biti u službi ranije stvorenih ideja. Kič je prijevod gluposti predrasuda na jezik ljepote i emocija.

Milan Kundera

[…] princip ugode čini kič estetskom svakodnevicom masovnog društva, estetskom hranom masa.Kič je prijevod gluposti predrasuda na jezik ljepote i emocija.

Mirjana Radojičić

Kič je omiljeni diskurs društva o samom sebi, diskurs „integracijske propagande“. […] On djeluje široko, kroz mnoge oblike reprezentacije – kroz udžbenike, filmove, TV programe, igračke, političke kampanje – kako bi pomogao uvjetovati ili na drugi način ograničiti nečiju znatiželju o postojećim konceptima i društvenim stvarnostima te njihovu kritiku. […] Tamo gdje stereotip govori i dovoljan je da zadovolji, pojedinac nestaje. Na njegovom mjestu stoje anonimnost i utvara; „kultura“ kao već izrečena, spremište mrtvih misli.

Scott L. Montgomery, Znanost kao kič: dinosauri i druge ikone (1991)

Popularizacija znanosti uglavnom je precijenjena. Moj je ciničan zaključak sazrio u pandemijsko vrijeme kad su nas učeni glavači sa svih strana podučavali što su virusi i kakve su bolesti koje uzrokuju. Taj je navodno prosvjetiteljski znanstvenički poriv često pogonjen koristoljubljem, egzibicionizmom i žudnjom za javnim priznanjem. Ugledni znanstvenici iz bijelog svijeta i akademici okruglog stola svejedno tvrde da oni to rade isključivo radi našeg dobra, radi spasenja naših duša od neznanja i praznovjerja. Mnogi od njihovih javnih nastupa zapravo se uopće i ne bave izlaganjem neke relevantne znanstvene teme. Oni vrlo često umjesto toga pripovijedaju svetačke legende o sebi, što znači biti znanstvenik kakav su oni i kako su, naprimjer, poput Luke Modrića, kao djeca čuvali koze, a sada ih slavi cijeli svijet.

Janoš Terzić: U djetinjstvu je čuvao kozliće, a sada ga slavi cijeli znanstveni svijet. „Da, ja sam kao Luka Modrić, s puno manje para“. Životna priča genijalnog znanstvenika koji je u uglednom časopisu Nature objavio prijelomno otkriće u liječenju raka mokraćnog mjehura.

Jutarnji list, 4. kolovoza 2024.

Uz carstvo tabloidne znanosti, a u mnogočemu i nerazdvojiv od njega, fenomen je selebritizma i celebrity-ja. Općenito govoreći, cijela tradicija odavanja počasti “velikom čovjeku” i kultnim aspektima “genija”, ima očite elemente kiča. To može poprimiti dva oblika, ovisno o tome je li subjekt živ ili mrtav. U prvom slučaju, sam znanstvenik […] pristaje preuzeti ulogu objekta spektakla za medije, a i pokretača tog spektakla. Uvjeti ovog sporazuma su fiksni: mora prenositi auru značaja i šarma koji se pripisuju njegovom području [...], ali također ni na trenutak ne smije napustiti generičku ulogu “znanstvenika”. Kao takav, postaje populistički kič-junak, romantični tragalac obavijen jasnim svjetlom vlastite “briljantnosti”. Ukratko, mora se baviti prevarom koja se temelji na stjecanju povjerenja.

Celebrity znanstveniku stoga ostaje sljedeći scenarij: s njegovih usana moraju padati biseri vesele mudrosti, blještavilo izvanrednih činjenica i brojki, anegdote s prvih crta bojišnice istraživanja, oštroumnosti o bezbroj nepovezanih tema, te priče i obećanja glamuroznije budućnosti. Sebi će pripisati dar ili priliku da znanosti da ljudsko lice, a to je zato što nema izbora nego da ignorira istinu upravo suprotnog: da medijska zvijezda nije ništa drugo do persona, maska, formalnost, što od njega čini tek priliku da se “znanstvenik” pojavi u lokalnom ljudskom obliku.

Scott L. Montgomery, Znanost kao kič: dinosauri i druge ikone (1991)

Tvrde da društvu trebaju upravo takvi kao što su i oni – zato se i bave promocijom znanosti. Kad netko pripovijeda o tome kako je to biti znanstvenik to znači da zaobilazi važne teme koje bi se u vezi s njegovim radom možda i mogle razmotriti, o tome što on znači u uskom znanstvenom, ali i u širem društveno-znanstvenom i znanstveno-političkom kontekstu. Današnje ekonomske, političke i birokratske sile i ne žele da se o takvim stvarima javno raspravlja. Umjesto toga, raspreda se o spektaklima i nagradama, kozlićima i Luki Modriću. Inzistira se na stupidnim evaluacijama znanstvenika i prebrojavanju navodnih „otkrića“.

[…] Unatoč kontinuiranom javnom interesu za znanstveni rad, malo što se događa osim ulaganja u iste stare legende iz prošlosti. Osnovni razlog tome je taj što same konture tog interesa često iscrtavaju iste te legende. Koje su vrste pitanja, na primjer, najčešća za određivanje statusa istraživanja u određenom području? – Koja su nova otkrića načinjena? Koliko su revolucionarna? Tko ih je otkrio i koje su njihove kvalifikacije za briljantnost? Gdje nas to smješta (SAD, Veliku Britaniju itd.) u odnosu na konkurenciju drugih nacija? I tako dalje. Pitanja koja se ne postavljaju – Koja se vrsta nalaza naziva “otkrićem” (i kako se to moglo promijeniti tijekom vremena)? Što sačinjava “istraživanje” i tko kontrolira njegovu političku ekonomiju? Koje su uloge vladinih prioriteta, a koje laboratorija (kao institucije)? Kakva je uloga objavljivanja i korištenja matematike u proizvodnji novih ideja ili područja rada?

Scott L. Montgomery, Znanost kao kič: dinosauri i druge ikone (1991)

Kič je u znanstvenoj i akademskoj zajednici prisutan i u „modnom“ smislu – u svečanim odorama, akademskim kapicama, plaštevima, togama, raznobojnim kapuljačama te lančinama s teškim medaljama, kakve vole američki dileri droge i gangsteri drugih vrsta. Opsjednutost vlastitom veličinom vidi se i po tome koliko znanstvenici vole te cirkuske uniforme. To nije novovjeki izum. Znanstvenicima oduvijek srce zadrhti kad oko vrata nakače kakav lanac s medaljama i navuku togu koja se presijava, danas još i ljepše nego u stoljećima ranije, zato što je od poliestera. Jedni drugima se značajno i suzdržano smješkaju dok tako odjeveni dodjeljuju i primaju počasne doktorate, a sklapaju oči od ugode kad ih posvete akademskim žezlom, zapravo lažnom kopijom čarobnog štapića kakav imaju prijatelji Harryja Pottera. Riddikulus!

Idejno rješenje toge mora obuhvatiti tradiciju, značaj i simboličku ulogu sveučilišne toge i kape u akademskoj zajednici, a varijacije idejnog rješenja su pet zadanih razina: rektorska toga, prorektorska toga, dekanska toga, toga doktora znanosti i studentska toga. Idejno rješenje lanca mora pak obuhvatiti tradiciju, značaj i simboličku ulogu rektorskog lanca u akademskoj zajednici.

Novi list, 14. veljače 2018., odlomak iz članka o natječaju „Projektor“ koji je raspisalo Sveučilište u Rijeci za idejno rješenje sveučilišnih toga, lanaca i suvenira

Riječko se sveučilište, inače, reklamira kao sveučilište "treće generacije". Odlika takvih sveučilišta je da njihova uprava ne namjerava imati ništa manje lance od onih na sveučilištima nižih generacija.

Poseban tip znanstvenog kiča tiče se promocije znanosti kao navodno razumnog pogleda na društvene fenomene koji razdvaja prosvijetljene od zatucanih. Smiješno je pri tome, a i lažno, kao što je kič uvijek lažan, da mnogi promotori ismijavaju, naprimjer, limitirano izdanje negazirane mineralne vode koja se puni samo kad je pun mjesec, dok im je nosanje zlatom okovane glave kakvog sveca-iscjelitelja najnormalnija pa i najljepša stvar na svijetu. „Promotori“ znanosti dobro znaju čemu se slobodno mogu smijati, a što je ipak malo previše za njihove sljedbenike kojima pripovijedaju divne priče o znanosti koje ovi vole slušati, uključujući i onu o tome kako su brojni znanstvenici bili gorljivi vjernici. To je posve razumno, naravno, tako tvrde svi naši vrhunski znanstvenici, a tvrde i da pape, zamisli, vjeruju u teoriju. Vjeruju u teoriju!

U svijetu ima niz primjera vrhunskih znanstvenika koji su ujedno i vjernici i nema nikakvog razloga da se u Hrvatskoj toliko o tome diskutira. Uostalom, i sam papa Ivan Pavao II. je, kao glavni katolički autoritet, rekao kako vjeruje u teoriju i to Crkva ne niječe.

Ivan Đikić, u intervjuu u Slobodnoj Dalmaciji, 3. travnja 2016.

[U] originalnim Stepinčevim rukopisma, otkrio sam da su neke njegove izjave u dlaku iste kao Einsteinove.

akademik Vladimir Paar, tribina u Dugoj Resi u organizaciji OŠ "Vladimir Nazor" i Župe blaženog Alojzija Stepinca, 17. listopada 2014.

Inače, Albert Einstein i Alojzije Stepinac bili su suvremenici. Navodno su postojali i svjedoci – tako barem tvrde neki hrvatski akademici – koji su tvrdili da je Einstein potajno prepisivao i plagirao neke blaženikove ideje, a da je na jednom domjenku, kad je malo popio, izjavio: "Da mi je pameti kakvu ima Stepinac, odavno bih spoznao sve tajne svemira."

Današnji “popularizatori“ i “promotori” znanosti često se bave zapravo psihologijom grupe i stvaranjem kolektivnog identiteta, tj. hvalom svojih sljedbenika kojima strastveno objašnjavaju da su pripadnici razumne i kreposne skupine društva ili njegove “intelektualne kreme” – to smo vidjeli pogotovo u doba pandemije koronavirusa. Mehanizmi generacije pristanka i kreiranja kolektivnog identiteta grupe su autoritativne naravi – poziva se na autoritet akademija i strukovnih društava, a pogotovo “vrhunskih svjetskih znanstvenika”, naravno. Ovo ponekad može biti skliska rabota, pogotovo ako papa ne povjeruje u kakvu teoriju, ali zato i imamo Hrvatsko katoličko sveučilište na kojem rade eksperti koje u takvim slučajevima treba konzultirati.

Društvo koje bi se trebalo pridržavati zakona proizašlih sa znanstvene akademije, ne zato što je sâmo razumjelo racionalni karakter tih zakona (u tom slučaju postojanje akademije postalo bi beskorisno), već zato što je to zakonodavstvo, koje proizlazi iz akademije, nametnuto u ime znanosti koju je štovalo bez razumijevanja – takvo bi društvo bilo društvo, ne ljudi, već bezumnih stvorenja. […] Sigurno bi se i brzo spustio na najniži stupanj idiotizma.

Mihail Bakunjin, Bog i Država

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---