Biti negdje, epizoda 72, 29. siječnja 2026.

Ljudi odlaze posvuda da vide svijeta, iako ne poznaju ni svijet pored sebe, onaj koji su potcijenili tražeći nešto više i bolje.

Ljudi kažu, "Aaaaa, bio sam tamo!", ali to je bezvezna izjava nekoga tko nema pojma o tome gdje je "bio". Zato trče po cijelom svijetu, da "budu" u svim! zemljama svijeta, zamisli, a onda o svemu tome napišu knjigu koja se prodaje kao halva, jer su, zamisli, bili u svakoj! zemlji svijeta, to je zaista uspjeh!

A biti negdje nema nikakve veze s bilježenjem tog "uspjeha" u neku tekicu, zapisivanjem kvačice i skidanjem toga s dnevnog reda, kao i još jedne od "želja" s bucket liste, kako kažu neki naši vrhunski svjetski menadžeri, koji su navodno doživjeli obraćenje pa nakon svega poželjeli "biti" negdje. Biti negdje (a zašto i uopće baš negdje?) znači stalno dolaziti, zbog ljutića, encijana, kosova, proljetnog cvijeća koje se skuplja u krugove, lipa u lipnju, brazdi pokošene trave koje odlaze u perspektivu, plavila brda na kraju dana, drvenog prasca, mirisa okašnjelog gloga, jasmina, divljih karanfila, crvenila jesenskih krošnji, nigdje to nije isto i cijeli je život nedovoljan da se bude negdje (a zašto i uopće baš negdje?), pa čak i na najmanjem od svih mjesta.

Pisati o tome, ipak, nije sapunica i, gola je istina, da to nikad neće doseći popularnost bestselera.

Saša Svetina, legenda slovenske biofizike, u listopadu 2025. napunio je devedeset godina. Nas dvojica svake godine u prosincu, na našim radionicama biofizike, nađemo pokoju minutu da porazgovaramo, obično za večerom i obično o nečemu što nema veze s biofizikom. Prošle godine, u Tarvisiju, pričao mi je o Črnomlju i kako je kao dijete živio u zgradi nad trgom, gdje je sad banka i živnuo je kad je shvatio da dobro znam gdje je to i da sam prolazio tuda nekoliko puta, promatrajući pažljivo lijepu svjetlost u sunčanim danima i osluškujući Lahinju pod gradom. Pričao mi je kako se kao dijete volio igrati po trgu i kako je silazio do rijeke, u hlad drveća, sve dok nisu došli Talijani. Fini ljudi, kaže, neki oficir koji im se uselio u stan u početku, a onda je doveo i cijelu obitelj, sve dok im svima nije postalo tijesno. Njegovog oca koji je bio nekakav jugoslavenski službenik, po zadatku u Črnomlju, su potom “otpustili”, a onda su se nekako snalazili po Ljubljani.

Prolazeći kroz Črnomelj, zamišljam malog Sašu od šest godina kako trčkara po trgu i vozi bicikl. Ljudi odlaze u Kinu i Tajland da vide svijet, a nemaju pojma da mali Saša živi u Črnomlju. Rat je.

Ma i na samo nekoliko dana ili sati ili tjedan, čak i više, ali svake se godine vraća vrijeme koje bih volio nazvati: zlatni dani. Zemlja je opet vlažna i mekana od kiša na kraju ljeta. Voda je oprala prašinu s lišća i krošnje su opet zelene. Zore su svježe, ali je dan još uvijek topao. A na brdima u sumrak puše mlaki zapadnjak. Ovo vrijeme nazivam zlatnim danima jer je boja rujna zlatna. U zraku bljeskaju sitna, svjetlucava zrnca, a ako čovjek s vrha brda pogleda dolje na ravnicu, vidi kako krajolik prekriva blistava zlatna prašina. Pod sjajnom maglom, u blještavoj izmaglici, lijeno počivaju vrtovi i od te uspavane sporosti dozrijeva grožđe, jabuka postaje pjenušava, slašću se pune orah, badem, breskva i šljiva. Zemlja pluta u zlatnom medu, a sunčeva svjetlost sjaji poput žutog ulja. Kad dođe kraj kišnog vremena na kraju ljeta, nebo se razvedri i pojavi se karakterističan blagi zapadnjak, znam da su stigli zlatni dani i uvijek nađem načina, čak i ako je to samo dva ili tri puta, da odem u brda na dvadeset četiri sata i da u vrtovima provedem čim više vremena. Ne samo zato da bih sjedio pod čokotima, polagano i redom kušajući privlačno mnoštvo vrsta. Muškat hamburg, crni – jajasti crni muškat – svojim topivim okusom grožđica uvijek mami da mu se vratite. Ali tu su i muškat otonel, medeno bijelo, delaware, kraljica vinograda. U međuvremenu, grickam bademe, sjedim na rubu, ljuštim svježe orahe, pažljivo i bezbrižno.

U ovim kasnim, zrelim danima, čak se i ptice glasaju. Rano ujutro čujem kosa, popodne slavuj otpjeva nekoliko taktova, kao da uzdiše, i, od ganutosti, jedva uspijevam zadržati suze. Zašto? Ne znam. Ujutro je proljeće, u podne ljeto, uvečer jesen, cvjeta bagrem, pjeva sjenica, cijelu noć čujem šumsku ševu iz doline, vrijeme je kao rekapitulacija cijele godine, ali s neizrecivim mirom i blagošću, kao da je mudra slika sjećanja koja se razrješava u čarobnoj melankoliji. Zalazim među vrtove da se napijem mirisa zreline, da mi se oči nasite čudima izdašnih glavica kupusa, repe, zrelih rajčica, paprika, teških bundeva i lubenica. Nad stazu se nadvila šljiva, berem dva ploda, saginjem se da ispred svojih nogu uberem djetelinu s četiri lista, kao da je kraj svibnja.

Bela Hamvas, Knjiga lovorova

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---