Teme: bivanje · življenje · posao · karijera
Spominju se: ugledni profesor fizike
Autori i knjige: Alan Watts · Bela Hamvas

SAŽETAK: Tvrde da postoje ispravni načini na koje bi trebalo biti, iako su im načini licemjerni, glupi, bizarni i odbojni. Tvrde da postoje vrijedni i bezvrijedni, marljivi i lijeni, a sebe uvijek, naravno, ubrajaju u marljive i vrijedne. Bivanje poistovjećuju s igranjem uloga, a svoje veličanstvene uloge i činove zapisuju i na nadgrobne spomenike. Može li se život živjeti drukčije ili tako misle samo lude? Tko je, uostalom, luda i treba li uvažavati kategorije normalnog i ludog kako ih definiraju državni inspektori s brkovima? Epizoda donosi i opis susreta A. Šibera koji je tek diplomirao i hrvatske fizičarske legende u liftu fakulteta za fiziku, a spominju se i golubovi i pletilje.

Ispravan način, 15. travnja 2026.

Antonio Šiber

Posvuda tvrde da postoji univerzalno mjerilo dobrog i kvalitetnog, vrijednosti te načina na koje bi trebalo živjeti i raditi. U moralima države i crkve, škole i tržišta, postoji ispravno i pogrešno, vrijedno i bezvrijedno, marljivi i lijeni. Tvrde, dakle, da postoji zapravo jedan, ispravan način na koji bi trebalo biti.

Priroda pak pokazuje da je taj totalitarni pristup bivanju potpuno pogrešan i da postoji ogroman broj načina na koje se može biti, živjeti pa i "uspjeti", ako baš moram koristiti tu riječ, iako je ovdje koristim u evolucijskom, a ne društvenom smislu: golubovi prave užasna gnijezda u koja ulažu vrlo malo truda, za razliku od pletilja, čija su gnijezda mala arhitektonska, viseća čuda. I jedni i drugi imaju potomke i "uspijevaju" milijunima godina. Neke biljke, npr. jele, borovi i tise, proizvode ogromne količine, kilograme peludi koje prepuštaju vjetru da ih nasumično raznosi, sve dok možda jedno zrno ne sleti na sjemeni zametak druge biljke, koju će oprašiti. Druge pak proizvode nektar i raskošne cvjetove lijepih boja kojima privlače oprašivače da njihovu malobrojnu, dragocjenu pelud raznose mnogo preciznije s jednog cvijeta na drugi, trošeći tako energiju na ljepotu i "strategiju", umjesto na puku količinu i statistiku.

Bivati se može na brojne i vrlo različite načine - skromno i raskošno, povučeno i ekstravagantno, lijeno i radišno – i vrlo je problematično govoriti o uspjehu i neuspjehu, pogrešnom i ispravnom jer svaka kategorizacija i evaluacija nužno smanjuje raznolikost i bioraznolikost, i umjesto livade mišljenja propagira misaone monokulture - religije, sljedbe, pripadnosti i tradicije.

Ne znam može li se pojmiti stvarna veličina bivanja, ali svakako znam da se ne može pojmiti prije nego što se riješimo svega što smo usvojili kao neupitnu vrijednost bivanja, a da toga nismo potpuno ni svjesni. Dovoljno je samo malo se odmaknuti i otvoriti oči da vidimo kako su zgrade u kojima smo sanjali o glupostima male i beznačajne, a ljudi koje smo tamo sretali nevrijedni vremena i pažnje koje smo im posvećivali. Za jasan i dalek pogled treba se prvo osloboditi uloge koju su nam namijenili i uvažavanja pogleda drugih. Što će nam to? Nije važno koliko su zgrade velike, a najčešće nije važno ni što oni u njima misle, jer nas uvažavanje pohlepne i ograničene misli drugih može samo vezati u neku od pozlaćenih soba velikih zgrada. Postoji svijet izvan zgrada, zlata i soba, ali on je zapravo nevidljiv onima koji su usvojili kategorije i koji sve mogu sagledavati jedino u projekcijama u te kategorije – koliko nešto košta, koliko nešto "vrijedi", gdje se nešto nalazi u tablici ili na rang-listi. Ispod svega toga ipak postoji to "nešto", ali malo tko o tome "nečemu" uistinu razmišlja, a ne može ga, nakon svega ni vidjeti – kad čovjek stalno misli u istim kategorijama, oslanjajući se uporno na iste projekcije i perspektive, nužno je da mu pravi sadržaj promakne.

Ljudi ispod svog imena na društvenim mrežama napišu „profesor doktor“, "znanstveni savjetnik", "senior research group leader", "PhD economist trained @ Princeton and Harvard" ili takvo nešto, predstavljajući se tako ulogom koju igraju u društvu. Malo tko napiše "fizičar" ili "slikar", zato što to zapravo i nije društvena uloga i ne odražava "zapovjedni lanac", odnose moći i poziciju unutar grupe i društva. Većina njih uopće i ne razumijeva da su se opisali ulogom koju su preuzeli, jer su poistovjetili tu ulogu s onim što jesu. Oni i ne znaju što jesu i što bi to mogli biti, a da nije uloga koju igraju i kojoj su oduvijek stremili. Oni ne poznaju riječi kojima bi se opisali, a da se ne uklapaju u ulogu kojoj su posvetili bivanje. Naučili su ih da je to ispravan način, svoje uloge zapisuju čak i na nadgrobne spomenike. Gospodin turistički pisac. Gospođa liječnik – zubar. Gospodin državni inspektor, s brkovima. Gospođa primarijus. Akademici su, naravno, nezaobilazni. Takvi nam stalno govore tko smo i očekuju da i mi njima adekvatno uzvratimo.

[...] stajalište lude je da su sve društvene institucije igre. Ona na cijeli svijet gleda kao na igru i zato se - kad ljudi svoje igre shvate ozbiljno i namjeste stroge i pobožne izraze lica – luda cereka; zato što zna da je sve to igra.

[...] najvažnija je vrsta društvene institucije ona koja se tiče igranja uloga: […] Kad postavimo pitanje "Tko si ti?" ljudi razmišljaju o njemu na dva načina. Jedna će osoba, na pitanje "Tko si ti?" odgovoriti: "Ja sam liječnik." Druga će osoba zašutjeti jer shvaća koliko je pitanje duboko. Shvaća da su ga pitali što je njegov ego. Ali mnogi ljudi to ne shvaćaju kada ih se pita: "Tko si ti?" Primijetio sam izvjesne poteškoće u mojim istraživanjima raspravljajući o identitetu s ljudima; a to je da se fiksiraju na svoju ulogu i koriste je za opis svog identiteta: svoje ime, svoju obitelj, svoje mjesto u društvu, što rade, koji su im hobiji i tako dalje – sve su to uloge.

Alan Watts, odlomak iz predavanja The Joker

Život se može, a ja mislim da se i treba, živjeti drukčije – ne osvrćući se previše na ono što drugi smatraju uspjehom i vrijednim, ne osvrćući se na masovnost i odobravanje publike, na uloge, nagrade, hvalospjeve i primanja u ugledna društva te bivajući autonomno i autohtono pa i ako je posve drukčije od svega što se danas smatra "normalnim". Vrijeme i moda definiraju ono što je "normalno", a to je tim više razlog da se na to uopće ne osvrćemo. Što će nam odobravanje svijeta koji ne valja, stajanje pored ljudi koji ne valjaju, laskanje ulizica i budala? Živimo, na kraju, samo ovaj jedan, svoj život.

Stvar je počela biti zastrašujućom kada ni za dlaku nisam htio popustiti onim smrdljivim splačinama kojima su nas danima, u svakoj minuti svakoga sata, pogotovo u školi, umivali, a koje su tako svesrdno nazivali životnom realnošću. Tako sam primijetio da mladež suviše lako i suviše brzo popušta tom krštenju unatrag. To je religija tjatakavjesvijet. Držanje naučisesinkopokoravatistvarnosti nisam prihvatio ni za trenutak. Nikada nisam nikome povjerovao kako je ta gadarija realnost.

Realnost je za njih bilo nebo sa svim zvijezdama, koje je zapravo lunapark nekog kozmičkog šarlatana, realnost je za njih bilo ljudsko tijelo, koje je kiks kakva nespretnog šeprtlje, dok je ženska ljepota podvala grabežljivica, a ljubav lakrdija. Realnošću su nazivali to kada se međusobno kleveću, kada popljuju sve što je čisto, kada potajice čine dvosmislenim ono što je jednostavno, kada sumnjiče poštenje, kada žmirkaju nad očitovanjem toplog srca, kada ogovaraju strast, kada nad dubinom nabiru nos, kada sve ono što je ozbiljno i istinito i svjetlosno, zaslinjuju i omalovažavaju, krivotvore i prljaju. Ono što je izvan te realnosti, tek je nezrelo sanjarenje deriščadi, takozvani idealizam. Plemićka razvratnost, građanska korupcija i ressentiment ološi susreću se na toj točki. Realnost je imalo samo okorjelo podlaštvo, i životni je plan počivao na tome da prevara i nasilje imaju punomoć za postojanje. Upravo takvi su se nazivali "sposobnima za život", hvalisavac i licemjer i štreber.

Bela Hamvas, Kap prokletstva

Mladim ljudima možda bi trebalo reći, ako ikoga od njih to zanima, da čak i danas postoji, nasreću, uistinu ogroman broj načina da se bude nešto. Da se bude nešto vjerodostojno i živo. Ja sam izgubio puno vrijednog vremena i živaca slušajući ljude koji su mi objašnjavali kako se to biva “pravim” fizičarom.

Sjećam se, bio sam tek diplomirao, i u liftu fakulteta sam susreo jednu hrvatsku fizičarsku “legendu”, koji mi je bio i profesor. Čuo je da sam diplomirao pa me je počeo ispitivati što ću i kako ću, što me sve zanima, a mene je tada, kao i danas, stvarno svašta zanimalo pa sam mu to i rekao. Nabrojio sam prilično oduševljeno četiri-pet stvari koje su mi bile uzbudljive, a legenda me je pogledala ispod oka i rekla mi da se karijera fizičara ne stvara tako. Rekao mi je da se mora odabrati jedan, dobro definiran problem, i da na njemu treba raditi dobar dio radnog vijeka, tako da se tema produbljuje, sve bolje definira, i da za taj posao treba zainteresirati i druge, svoje kolege u svijetu, a i mlađe suradnike, da to treba predstavljati na konferencijama, iskazati se tamo svojim radom pred drugima, širiti mrežu suradnika, formulirati zajedničke međunarodne projekte, organizirati konferencije posvećene tom problemu, bla bla bla bla, i kako to već ide kad vrhunski svjetski znanstvenici objašnjavaju bedačekima kako se postaje vrhunski svjetski znanstvenik. Njegova je slika znanosti bila, dakle, slika pozicioniranja u zajednici, ništa od znatiželje i ljubavi prema svijetu i prirodi nije u njoj ostalo. Ostale su samo hijerarhija, nadmetanje, mjerenje, izvrsnost i nagrade.

Moja je sreća da sam ja, poslije svih “dobronamjernih” savjeta, ipak našao svoj put, zapravo ne toliko različit od onoga o kojem sam fantazirao kao student i nisam, nasreću, postao poput “legende” iz lifta. Usprkos svim nedostacima i rupama na putevima koje sami odabiremo, to su ipak naši putevi, mi tuda želimo ići.

Leonardo je bio slab u matematici, ali mu je sijevalo u glavi. Matematika mu na kraju i nije toliko nedostajala.

Ne treba nikome dopustiti da tvoje munje proglašava slabostima. Čovjek živi od svojih munja. Oni koji propovijedaju jedan put kojim se ide i biva, i to upravo onaj kojim su oni išli, rade to zato da uveličaju svoju poziciju, a ne zato da vama pomognu. Ne znam kojim putem treba ići, ljudi su različiti, imaju različite vještine, dobri su u različitim disciplinama i vole različite stvari. Formulirati jedan način da se bude znači osiromašiti svijet i isključiti iz njega sve one koji se ne uklapaju. Ne treba slušati one koji tako tupe, to su obično oni dosadnjakovići iz prvih redova koji postavljaju najgluplja pitanja nakon predavanja, misleći da su posebno pametni. Takvi vas ljudi mogu udaviti.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---