Epruveta posljednje nade, epizoda 75, 20. ožujka 2026.

Na samom kraju priča obično završava tako da od bolesnika svi dignu ruke. Liječnici koji su mu ranijih mjeseci živahno objašnjavali kako se rak danas smatra kroničnom bolešću koja se pametnim lijekovima jako dugo može održavati pod nadzorom, sad rijetko razgovaraju s njim. Gledaju sve češće pored njega ili kroz njega i uglavnom govore samo o tome može li ili ne može primiti još jednu dozu kemoterapije – sve češće ne može. Točkica na jetri ima sve više, a podle i sve gladnije stanice s ljubičastim jezgrama postale su otporne na sve ono čime su ih trovali. Kažu mu da su podnijeli nekakav zahtjev za njega na nekakvo povjerenstvo koje odlučuje o skupim lijekovima i njegovoj sudbini, a to obično završava tako da skupi lijek ili ne stiže ili stiže prekasno, jer su protokoli napisani tako da se u svemu tome ne troši novac iz sustava javnog zdravstva na one koji su ionako gotovi pa oni stignu primiti jedva jednu ili dvije ture terapije prije smrti. Osim toga, ni skupi lijekovi uglavnom ništa ne valjaju, cijena im je visoka samo zato što se radi o cijeni očaja onih smrtno bolesnih.

Ako bolesnici ipak požive malo duže, obuzme ih klaustrofobični osjećaj da za njih više nema nade i svake noći sanjaju stanice s ljubičastim jezgrama kako postaju sve veće i kako se dijele putujući kroz sitne kapilare tko zna gdje. Tada često nabasaju na nekakvog doktora za kojeg su im rekli da je vrlo ugledan i najbolji od svih, a i vidjeli su ga negdje, u nekoj od bolnica u kojoj su bili, kako šetka u bijelom kaputiću s podignutom bradom i uvijek na sve gleda neprirodno rotirajući zjenice, umjesto da malo spusti glavu. U ruci obično nosi nekakvu ukrasnu vrećicu u kojoj se donose pokloni. Poslije se sjete da su doktora vidjeli i ranije jer se godinama svako malo pojavljuje u dnevniku javne televizije objašnjavajući javnosti najnovije uspjehe hrvatske znanosti i onkologije, a potpisuju ga kao sveučilišnog profesora. Ugledni doktor bolesnika šalje u privatnu kliniku za koju tvrdi da ima lijek za njegovo stanje, iako taj lijek ne upali kod svih, ali da ipak često upali i da on u obitelji ima nekoga tko se tamo izliječio. Bolesnika otpravlja iz svog velikog ureda u javnoj bolnici ohrabrujući ga blagim tapšanjem po lijevom ramenu.

Kliniku koju mu je preporučio i koja uopće nije registrirana za liječenje onkoloških bolesnika, vodi njegova supruga, inače pedijatrica, koja se predstavlja kao kirurginja jer to svakako mnogo bolje zvuči. Supruga je nekad bila studentica uglednog doktora s podignutom bradom i nadala se karijeri u estetskoj kirurgiji, ali budući ju je muž uvjerio da je pravi novac tamo gdje su smrtno bolesni – oni mnogo bolje plaćaju. Ona, muž i strani investitor, koji osim toga prodaje i lijekove za rak hrvatskom javnom zdravstvu, grade luksuzni resort na Krku. S ogromnih terasa stanova na zadnjim katovima puca pogled na crkvene tornjeve i gradsku luku, a na svim su najluksuznijim terasama jednake palme u velikim saksijama koje treba redovito zalijevati.

Pedijatrica, prilično mlađahna, pogotovo s obzirom na svog muža, prima bolesnika u elegantnom uredu s elegantnim bijelim i sivim namještajem i šarenim apstraktnim slikama, zapravo mrljama na zidu te diplomama raznih škola i sveučilišta sa žigovima i raznobojnim vrpcama. Priča mu onu priču, koju je već bio zaboravio, kako je rak danas kronična bolest, samo je treba pravilno liječiti, i kako u javnim bolnicama, nažalost, ne znaju pristupati bolesniku i njegovoj bolesti na pravi način. Oprezno i ispod glasa dodaje kako bi lako moglo biti i da su ga liječili pogrešno, da mu sve te silne kemoterapije nisu ni bile potrebne i da su one i pogoršale stanje njegove bolesti, ali da je, nasreću, stigao u prave ruke. Kaže mu neka se nikako više ne vraća tim liječnicima u javnu bolnicu jer je tamo dobivao odavno zastarjele terapije koje se nigdje u razvijenom svijetu više i ne primjenjuju. Koristeći njemu nepoznate ili tek napola poznate riječi objašnjava mu kako će mu u klinici u nizu tretmana ubrizgavati preparate zapravo iz pupkovine, od matičnih stanica, naravno, te slikovito pripovijeda o tome kako se te stanice prilagođavaju upravo njegovim bijesnim stanicama s ljubičastim jezgrama, isušujući ih sve dok ne odumru. On, napola stisnutih očiju, zamišlja kako se zdrave, zelene stanice umnožavaju i putuju njegovim krvotokom zalazeći posvuda.

Pedijatrica-kirurginja kaže da za tu proceduru treba, ipak, uzeti krv njegovog sina, a iz nje će izdvojiti zapravo njegovu zdravu gensku suštinu, ono što je i on sam bio nekad dok je bio zdrav, a što je još uvijek, nasreću, očuvano u njegovom sinu, sva je sreća što ga ima. Tu će krv poslati na jednu, svjetski poznatu kliniku, u Estoniju, gdje će tamošnji znanstvenici, koji to jedini u svijetu rade, od krvi njegovog sina načiniti lijek koji će ga spasiti. Bit će to konačna obrana protiv bijesnih stanica s ljubičastom jezgrom, koje jedan mladi doktor već vidi i na plućima, iako kirurginja-pedijatrica tvrdi da nema nikakvog razloga za zabrinutost. Bolesnik zamišlja bucmastu bebu, kakav je, valjda, nekad bio, i svo ono bezbrižno vrijeme zdravlja koje se prostire u tom novom životu, a u kojem će i opet moći uživati, samo ako bude imao malo sreće.

Procedura je, doduše, skupa i košta 30000 eura, ali to je svakako mala cijena za takvu vrhunsku i najnoviju tehnologiju koja spašava živote, slažu se i mlađahna pedijatrica i bolesnik. Još mu je rekla i da više nikako ne pije kavu jer ona zakiseljava organizam.

U međuvremenu, dok iz Estonije ne stigne redenik spasonosnih epruveta s matičnim stanicama, njegovu jetru i točkice na njoj tretirat će nekakvim elektrodama koje griju. Kažu da se radi o vrhunskoj radiofrekventnoj tehnologiji koja djeluje na molekularnom nivou, iako istu tehnologiju primjenjuju i za tretman intimnog područja žena te obećavaju poboljšanje seksualnog zadovoljstva.

Nakon prvog tretmana mu se uistinu čini da se osjeća bolje i da su mu podočnjaci i bolni skočni zglobovi splasnuli. Ipak ima nade za njega.

Thomas Bernhard, Hladnoća, izolacija

U epizodi je dramatizirana Facebook prepiska između liječnika Hrvoja Tomasovića i Ivane Rosenzweig Jukić koju je razotkrio i objavio novinar portala Index, Vojislav Mazzocco.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---