Teme: svijest · životinje · inteligencija · panpsihizam · empatija · AI
Spominju se: -
Autori i knjige: Philip Dick, "Sanjaju li androidi električne ovce" · Antonio Šiber, "Problem promatrača"

SAŽETAK: Kako je biti kunić u kavezu, pred raljama razjarenih pasa koji će svaki čas potrgati žicu kunićarnika? Kako je biti beba koju operiraju bez anestezije jer tvrde da beba nema svijesti i da ne može osjetiti bol? Kako je biti svinja koja svoj bijedni život provodi u dva mračna kvadratna metra dok je tove, osjemenjuju, i na kraju zakolju? Kako je biti suvremeni čovjek, koji je aksiom i ishodište ideje o svjesnosti, a koji je bezosjećajni zombi, nesposoban za empatiju? Po čemu je današnji čovjek različit od biološki uvjerljivog, ali u svakom važnom smislu nesvjesnog, neempatičnog i bezdušnog androida?

Kako je biti svinja?, epizoda 63, 15. listopada 2025.

Antonio Šiber

Koja su vaša najranija sjećanja?

Ja se sjećam kako gazim mrave koji izlaze iz pukotina u betonu staze u dvorištu i kako ih izlazi sve više što ih više gazim.

Sjećam se kako je mom djedu čopor divljih pasa podavio desetak kunića. Zubima su poderali žicu kunićarnika i sve ih podavili, a da nijednog nisu pojeli. Godinama poslije zamišljao sam kako je biti kunić u kavezu, pred raljama razjarenih pasa koji će svaki čas potrgati ono malo žice što me od njih dijeli i štiti. Kad sam odrastao, shvatio sam da smo svi mi kunići koje će na kraju poslagati jednog do drugog u dvorište, ispružene od ušiju do vrhova stražnjih šapa i da ćemo izgledati mnogo dulje nego što se to činilo dok smo bili živi.

Sjećam se i kako sam sestri u kosu zlobno zapetljao mehaničku igračku slastičara koji se navijao pa su mu se kotači na triciklu okretali, a proizvodio je i nekakvu glazbu, čini mi se. Mama joj je potom morala odsjeći poveliki komad mekane zlatne kosice, a moja je mala sestra plakala. Može biti da sam bio zločesto dijete, željno valjda pažnje samo za sebe. Ernest Becker kaže da su djeca evolucijski programirana da budu sebična i narcisoidna pa me to, priznajem, malo tješi. Sjećam se i da sam dobio batina, iako se toga zapravo slabije sjećam od figure slastičara koji na triciklu vozi svoju škrinju sa sladoledom, koja je u mom sjećanju ostala sjajna, metalna i zlokobno veličanstvena.

Sjećam se kako su listovi prekrivali tlo. Veliki listovi raznih boja. Crveno kao jabuka. Žuto kao... Ne znam kao što. Može biti da sam takvu žutu boju vidio prvi put. Ne. Nisam je vidio prvi put. Sjetio sam se da sam je već vidio prošle godine. Možda na istom mjestu? Na opalom listu. Što to znači? Drugi put vidim opalo lišće snažnih boja. Kao da se stvari ponavljaju ako dovoljno dugo čekaš. Što to znači. Koliko puta se to može ponoviti? Jedan, dva, tri, četiri, pet ili oni brojevi iza pet koje još ne znam? Penjem se uz stepenice. Mama mi stišće ruku i govori nešto s nekom drugom ženom. Mnogo riječi koje ne razumijem. Vrata vrtića su od plastike. Ako ne paziš, možeš se sudariti s njima.

Kad postajemo svjesni da su sve te misli naše, a ne dio svijeta s kojim bivamo kao jedno? Kad zapravo postajemo svjesni da upravo mislimo misli, da postojimo kao entitet uronjen u svijet, ali ipak različit i donekle odvojen od njega? Kad postajemo svjesni ugode i boli, činjenice da se sve to događa nama i da zbog toga mi uživamo ili patimo?

Prije deset godina našem je prijevremeno rođenom sinu Edwardu u mozak ugrađena drenaža zbog hidrocefalusa dok je bio paraliziran kurareom. Iako se nije mogao pomicati, plakati ili na bilo koji način reagirati, mogao je vidjeti, čuti i osjećati dok su otvarali velike rezove na njegovom vlasištu, vratu i trbuhu; kako mu je bušena rupa u lubanji; kako mu je u središte mozga umetnuta cijev, a potom gurnuta pod kožu vrata, prsa i trbuha te umetnuta duboko u trbušnu šupljinu. I danas me stalno muči to što smo suprug i ja potpisali obrazac kojim smo dopustili da se takva operacija izvrši, ali nam je rečeno da bi Edward mogao umrijeti ili zadobiti oštećenje mozga bez operacije te da bi ga anestezija mogla ubiti. „Osim toga“, uvjeravali su nas liječnici, „ove bebe zapravo ne osjećaju bol.“ Tada sam sumnjala, a sada znam, da to jednostavno nije istina.

Do danas naš teško retardirani sin ne dopušta nikome da mu dodirne glavu, vrat ili trbuh. Čak i kad je pod jakim tabletama za smirenje, reagira na najjednostavnije medicinske postupke ili sam pogled na bolnicu snažnim drhtanjem, obilnim znojenjem, vrištanjem, otimanjem i povraćanjem. Ne mogu se oteti dojmu da se na nekoj razini još uvijek sjeća strašne boli koja mu je nanesena tijekom operacije bez anestezije i tijekom cijelog neonatalnog intenzivnog liječenja.

Helen Harrison, u pismu uredniku časopisa Birth, 1986. godine

Moj je sin, Jeffrey, bio vrlo sićušna, vrlo bolesna prijevremeno rođena beba [...] u gestacijskoj dobi od [...] 26 tjedana. Tijekom [...] dva mjeseca svog života, bio je na respiratoru, s nekoliko plućnih bolesti, srčanim problemima, problemima s bubrezima i krvarenjem u mozgu. [...]

Jeffreyju su otvoreni rezovi s obje strane vrata, još jedan rez na desnoj strani prsnog koša, rez od prsne kosti pa oko tijela sve do kralježnice, rebra su mu razdvojena, a suvišna arterija blizu srca podvezana. [...] Operacija je trajala dvanaest sati. Jeffrey je bio budan za vrijeme svega toga. Anesteziologinja ga je paralizirala Pavulonom, lijekom na bazi kurarea koji mu je onemogućio kretanje, ali je bio potpuno pri svijesti.

Kad sam kasnije pitala anesteziologinju o njezinoj upotrebi Pavulona, rekla je da je Jeffrey bio previše bolestan da bi mogao podnijeti jake anestetike. U svakom slučaju, rekla je, nikada nije dokazano da prijevremeno rođene bebe osjećaju bol. Činilo se da je iskreno zbunjena time što sam zabrinuta. Ispostavilo se da je takva skrb, ili nedostatak iste, moguća zato što, kako je objasnio neonatolog, bebe, za razliku od odraslih, ne padaju u šok bez obzira na količinu agonije koju trpe. Anesteziolozi to iskorištavaju, kao i pacijentovu nemogućnost da se žali.

Jill Lawson, u pismu uredniku časopisa Birth, 1986. godine

Sve do 1980-tih godina operacije novorođenčadi u SAD-u, a i šire, obavljale su se bez opće anestezije te sredstava protiv bolova, i zato jer se smatralo da bebe nemaju svjesnost i samosvijest pa ni sposobnost da bol osjećaju kao svoju.

Pitam se kako je biti beba, iako sam bio beba, ali ne sjećam se – na sreću valjda – baš ničega.

Može li beba razumjeti da su misli koje misli njene misli, a ne zbivanje u kojoj ona sama nema nikakve uloge?

Ne postoji znanstveni konsenzus o tome kad dijete postaje svjesno sebe. Neki znanstvenici smatraju da se to ne događa prije treće godine života, a neki smatraju da se to događa već u majčinoj utrobi. Razlozi za takvo razilaženje su i zato što je pitanje nejasno, jer zapravo i ne znamo što bi to značilo biti svjestan samog sebe, iako nam se svima čini da je odgovor na to pitanje najjednostavnija stvar na svijetu.

Znamo da smo svjesni - svi znamo što je to pa ipak nitko od nas ne zna što je to.

[...]

Ne može postojati riječ, čak ni ideja, o nečemu što se ne razlikuje. Možemo to osjetiti, ali to ne možemo misliti. Ne osjećamo to kao objekt. Osjećate da ste živi, osjećate se svjesno, ali ne znate što je svijest, jer je svijest prisutna u svakoj zamislivoj vrsti iskustva. Ona je poput prostora u kojem živimo, koji je posvuda. To je kao kad je riba u vodi, a riba vjerojatno ne zna da je u vodi jer nikad iz nje ne izlazi. Ptica, vjerojatno, ne zna ništa o zraku. A mi zapravo ne znamo ništa o svjesnosti [...] Uvijek postoji taj element ničega ili nepoznatog u bilo kojem procesu koji se tiče svijesti ili znanja. I ako vas to iritira, prisjetite se da se zapravo posvećujete glupom problemu. Jer vatra ne mora spaliti sama sebe. Kao što ni svjetlo ne sja na sebe.

Alan Watts

Jesmo li svjesni sebe kad spavamo? Je li pacijent u dubokoj komi svjestan sebe i što svi ti uzorci aktivnosti mozga i kriteriji svjesnosti koje liječnici koriste zapravo znače?

Je li svijest, uostalom, isključivo ljudski fenomen i mogu li i životinje biti svjesne?

Nema sumnje da se iskustvo svjesnosti javlja u bezbrojnim oblicima potpuno nezamislivim za nas, na drugim planetima u drugim solarnim sustavima diljem svemira. Ali bez obzira na to koliko se forma može razlikovati, činjenica da organizam uopće ima svjesno iskustvo znači, u osnovi, da postoji nešto poput toga kako je biti taj organizam.

Thomas Nagel, Kako je to biti šišmiš (1974)

Kakva je svijest skakavca, a kakva čovjeka, te griješimo li što istu riječ koristimo za obje vrste svijesti – što god to značilo – i postoji li nešto kao što je biti šišmiš, ili je to tek iskaz koji možemo formirati unutar granica jezika, a koji nema nikakvog smisla?

Zato što, naravno, postavljamo pitanja jezikom koji smo usvojili kao neka bića – sociologijom, kulturom, i tako dalje – a raspravljamo o stvarima koja su temeljito izvan ljudskog iskustva.

Antonio Šiber, Što mislimo kad kažemo život, javno predavanje, 30. svibnja 2017.

Životinju možemo zamisliti ljutitom, uplašenom, nesretnom, sretnom, preplašenom. Ali punom nade? A zašto ne? Pas vjeruje da mu je gospodar na vratima. Ali može li također vjerovati da će njegov gospodar doći prekosutra? – Što on to ovdje ne može učiniti? [...] Mogu li se nadati samo oni koji mogu govoriti? Samo oni koji su svladali upotrebu jezika?

Ludwig Wittgenstein, Filozofska istraživanja

U eseju „Kako je biti šišmiš“, Thomas Nagel odabrao je šišmiša zato što su njegova osjetila i načini na koji registrira okolinu – eholokacijom – izrazito različiti od naših. Nije, dakle, sigurno dovoljno zamisliti sebe u glavi šišmiša, kako visimo naopačke ili naglo mijenjamo smjer leta da ulovimo kukca, da bismo znali kako je to biti šišmiš. Pitanje od većeg moralnog značaja je zamisliti životinju koja nam je mnogo bliža od šišmiša – svinju, naprimjer. Kako je biti svinja koja cijeli svoj bijedni život provodi u dva mračna kvadratna metra dok je tove, osjemenjuju, i na kraju zakolju?

Osobna zvučna datoteka – Ernest Ehrenfest: Vremenska oznaka – 07. svibnja 2060. godine, 07:03: Prostorna oznaka – Orbitalna znanstvena postaja Crick 14 Postavi oznaku početka datoteke: Nije teško načiniti robota koji vjerno reproducira ljudski izgled. Umjetna ili čak prava koža, precizna mehanika mišića lica i udova, pokreti očiju. A nakon što ga načinim, mogao bih ga i ubiti. To ne bi bilo opterećujuće iskustvo. Slično razbijanju holoekrana. Malo nereda i buke i nimalo psihičkih posljedica. Naravno, za takav čin pogrešno je upotrijebiti riječ „ubiti“, trebalo bi reći „rasformirati“, „pokvariti“ ili „razbiti“ jer se ne radi o prekidanju života nego o uništavanju funkcije stroja. A radi se o stroju jer, budući da sam ga sam načinio, znam da njegovim pokretima lica, tužnim uzdasima i slanim suzama upravlja vrlo primitivno računalo, programirano tako da na određene poticaje iz okoline proizvede adekvatne reakcije. Pa čak i ako osjetim otpor i obranu, čujem plač i vidim suze i umjetnu krv dok mu razbijam plastičnu lubanju, znat ću da ne činim ništa loše. Možda samo nerazumno jer je glupo načiniti nešto samo zato da ga uništiš. Ali, nikakvih moralnih problema i posljedica u tom činu nema. Takozvane „emocije“ i reakcije stroja programirane su tako da simuliraju ljudske emocije i reakcije. Svakako, morao bih biti siguran da se radi samo o simulaciji, a budući sam isprogramirao njegovo računalo o tome ne bi moglo biti nikakve sumnje.

Što je to što ubojstvo čini tako gnusnim činom? Činjenica da ubojstvo prekida nečiji život? Životinje ubijamo da ih pojedemo. Nisam to doduše nikad vidio, ali kažu da su današnje procedure neusporedivo „humanije“ od onih s kraja prošlog stoljeća, naravno pod pretpostavkom da pridjev „humano“ možemo upotrijebiti na bilo kakav smislen način u ovom kontekstu. Svejedno, dok jedemo meso životinja, obično ne razmišljamo o „ubojstvu“. Ta je riječ rezervirana za prekidanje života drugog čovjeka, premda je i životinja prije završetka svog bijednog bivanja možda mogla naslutiti da se kraj bliži, možda se opirala, žalosno glasala ili čak i plakala. Cijeli spektar emocija s vrlo sličnom manifestacijom mogli bismo očekivati i od čovjeka u sličnoj zamišljenoj groznoj situaciji. Ipak, prekidanje života životinje ne bi bio zločin niti bi za većinu počinitelja predstavljao iskustvo s trajnim psihičkim posljedicama. Razlog tome je, naravno, što životinje nisu iste kao ljudi. Nemaju razvijenu svijest, inteligenciju i razum, premda volju očigledno posjeduju. I upravo prema stupnju svijesti i inteligencije postoje bitne razlike s obzirom na čin prekidanja bivanja životinje. Nije isto ubiti ježinca i tele. Zločin je, dakle, uništiti svijest?

Ali... mogao bih zamisliti neku čudnu situaciju, evolucijsku bizarnost u kojoj bi Zemlju uz ljude nastanjivala i vrsta mnogo svjesnija i inteligentnija od nas, ali iz nekog razloga i mnogo slabija vrsta, možda neki morski, slabo pokretni sisavci poput velikih kitova. Bi li bio zločin ubijati ih radi prehrane ljudi? Vjerojatno bismo morali sasvim sigurno ustanoviti da imaju svijest i inteligenciju. Možda bi bilo nužno da komuniciraju s nama, inače ne bismo mogli biti sigurni. Pretpostavimo da komuniciraju s nama i daju nam jasno do znanja da razumiju tko smo i da razumiju tko su oni i koje je njihovo mjesto u zemaljskom poretku stvari. Bismo li ih usprkos tome mogli pojesti bez grižnje savjesti i bez nazivanja tog čina tako nezgodnim imenom kao što je „ubojstvo“? Hmmm... Ne znam baš. Čini mi se da bismo u tom slučaju to morali nazvati ubojstvom. [...] Ovu zamišljenu situaciju s drugim svjesnim bićima na Zemlji mogu odvesti i dalje. Znanstvenici... ljudski znanstvenici... mogli bi ustanoviti da velika inteligentna morska bića nisu proizvod evolucije na jednak način kao što su to ljudi. Mogli bi sa sigurnošću zaključiti da su ta bića načinjena nekom tehnologijom daleko naprednijom od one koju su razvili ljudi. Neki bi spekulirali da ih je načinila nepoznata i drevna podvodna civilizacija koja je Zemlju napustila prije milijun godina. Možda su ih stvorili da im budu razbibriga, neka vrsta dizajniranih kućnih ljubimaca meke naravi. Možda je to i razlog njihovom nedostatku agresivnosti. Njihova svijest dakle nije prava svijest, to je samo dizajnirana simulacija svijesti, a u podlozi te Postavi oznaku naglašavanja: simulacije Kraj oznake. svijesti nalazi se umjetno načinjen biološki ustroj sličan našemu koji im omogućava sve blagodati života, uključujući i razmnožavanje i propagiranje dizajna njihovih stvoritelja. Bismo li ih onda mogli ubiti bez grižnje savjesti? Jednako kao što bismo „ubili“ bilo koji drugi umjetno načinjen stroj? Jer njihova svijest i nije svijest, to je samo simulacija svijesti. Oni su stoga samo strojevi?

Antonio Šiber, Problem promatrača (2007)

Imaju li biljke neku vrstu rudimentarne svijesti? Kako je biti drvo? Kakve nam moralne posljedice i obveze donosi spoznaja da bi nešto, poput drveta, kukca, svinje ili fetusa moglo imati svijest?

Biljni život, za početak, nije ista stvar kao životinjski život premda se oba temelje na DNA molekuli. Za nas to nisu isti životi. Postoje, nararvno, i razlozi zbog kojih su različiti. Pogotovo postoje etički razlozi zbog kojih biljni i životinjski život nisu isti. O tome ne bih previše govorio, ali u svakom slučaju za sve koristimo riječ "život".

Antonio Šiber, Što mislimo kad kažemo život, javno predavanje, 30. svibnja 2017.

Osjećamo li veću empatiju prema oblicima života u kojima se možemo lakše zamisliti, za koje nam je lakše odgovoriti na pitanje kako je biti taj oblik života, i imamo li stoga manju grižnju savjesti tj. svijesti kad je ono što ubijamo i jedemo evolucijski udaljenije od nas?

Može li oplođena jajna stanica biti svjesna? Danas se u biofizičkom, biološkom i medicinskom kontekstu istražuju sićušni organi sačinjeni od ljudskih i životinjskih stanica i uzgojeni u laboratoriju. Takve nakupine stanica mogu pokazivati uzorke aktivnosti koje sliče, naprimjer, kucanju minijaturnog srca ili mišljenju minijaturnog mozga, a često se studiraju u kontekstu morfogeneze i embriogeneze, tj. nastanka oblika i funkcije u razvoju embrija. Mogu li organoidi i stanice biti svjesni?

Istraživači su u laboratoriju uzgojili moždane stanice koje su naučile igrati simulaciju tenisa iz 1970-ih, videoigru Pong. Tvrde da njihov „mini-mozak“ može osjetiti i reagirati na svoju okolinu. Pišući u časopisu Neuron, dr. Brett Kagan iz tvrtke Cortical Labs tvrdi da je stvorio prvi „svjesni“ laboratorijski uzgojen mozak u posudi. Drugi stručnjaci opisuju rad kao „uzbudljiv“, ali kažu i da je nazivanje moždanih stanica svjesnima pretjerivanje.

Pallab Ghosh, znanstveni dopisnik BBC-a, 2022.

MATE JAGNJIĆ: I sad on dolazi, Jajoglavi, u nekom čudnom stanju koji je premašio svijest, više nije svijest, otišao je negdje, i sniva...

ANTONIO ŠIBER: Jajoglavi je zapravo jedna ogromna nakupina neurona koji su umjetno uzgojeni u velikoj dvometarskoj strukturi koja sliči jajetu. On je brain in a vat – mozak u kutiji.

odlomak iz prve epizode podcasta "O zakonima prirode", 1. veljače 2024.

Očajnički pokušaji objašnjenja svijesti polaze od pretpostavke da je ona temeljno svojstvo svemira, fundamentalna varijabla poput naboja, spina ili mase. Svijest se u takvim, panpsihičkim pristupima ne realizira kao globalno i pojavno svojstvo kompleksnog sustava, nego je prisutna u njemu od samog početka, u svim sastavnicama sustava. Prema toj bi pretpostavci sve u nekoj mjeri bilo svjesno, od elementarne čestice pa do čovjeka, premda u različitoj mjeri i na različite načine.

Mogu li „inteligentni“ strojevi biti svjesni - što god to značilo - i je li zbunjujuće i neproduktivno krhku ljudsku ideju o ljudskoj svjesnosti koristiti u svim tim temeljito različitim kontekstima?

Ljudi o svemu tome danas uglavnom i ne razmišljaju, zato što postaju sve nesposobniji suosjećati s patnjom svijesti pa čak i kad je riječ o patnji posve nedužne djece ubijane svakodnevno i posvuda. Po tome je današnji čovjek, koji je aksiom i ishodište ideje o svjesnosti, zapravo bezosjećajni zombi, nesposoban za empatiju. Po čemu je, stoga, on zapravo različit od biološki uvjerljivog, ali ipak u svakom važnom smislu nesvjesnog, neempatičnog ili, ako moram, bezdušnog androida?

„Mislite li da sam android? Je li o tome riječ?“ Glas joj je gotovo utihnuo. „Nisam android. Nisam čak ni bila na Marsu, nikad nisam vidjela androida!“ Njezine izdužene trepavice nehotice su zadrhtale. Vidio je da pokušava izgledati mirno. „Imate li informacije da u glumačkoj postavi ima androida? U tom bih Vam slučaju rado pomogla, a bih li Vam rado pomogla da sam android?“

„Androida“, rekao je, „nije briga što se događa s bilo kojim drugim androidom. To je jedan od pokazatelja koje tražimo.“

„Onda ste“, rekla je gospođica Luft, „Vi sigurno android.“

To ga je zaustavilo; zurio je u nju.

„Zato što je“, nastavila je, „Vaš posao da ih ubijate, zar ne? Vi ste ono što oni zovu – “ Pokušavala se sjetiti.

„Lovac na glave“, rekao je Rick. „Ali ja nisam android.“

„Taj test kojemu me želite podvrgnuti.“ Glas joj se sada počeo vraćati. „Jeste li ga Vi prošli?“

„Da.“ Kimnuo je. „Davno, davno; kad sam tek počeo raditi u odjelu.“

„Možda je to lažno sjećanje. Zar androidi nemaju ponekad lažna sjećanja?“

[...]

„Možda je nekoć postojao čovjek koji je izgledao kao Vi, a nekad i negdje ste ga ubili i zauzeli njegovo mjesto. A Vaši nadređeni o tome ništa ne znaju.“ Nasmiješila se. Kao da ga poziva da se složi.

Philip Dick, Sanjaju li androidi električne ovce (1968)

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---