Kako je Mate Rimac predstavio ono nešto, epizoda 35, 8. srpnja 2024.

Dvadeset šestog lipnja 2024. godine u nezavršenom Kampusu Rimac u Kerestincu, predstavljeno je nešto što su predstavljači uporno nazivali robotaksijem. Brojni su ugledni uzvanici, sa svježim frizurama i u lijepim odijelima, prije predstavljanja toga nečega uživali u švedskom stolu na kojem se moglo naći vrhunskih domaćih vina i lijepo dizajniranih zalogaja koje možete pojesti, a da i ne napunite usta, nego ih pristojno i pomalo žvačete, tek toliko da se mišići jedva pomiču, kako i priliči hrvatskoj političkoj i poduzetničkoj, a i svakoj drugoj kremi na predstavljanju toga elitnog nečega što svjetluca i u što su uložene stotine milijuna eura državnih poticaja. Neki su ipak zamjerili švedskom stolu jer je na njemu popriličan naglasak bio na pristojnim vegetarijanskim i veganskim zalogajima, no Mate Rimac, zvijezda predstave i glavni predstavljač onoga nečega, rekao im je da su i „Einstein i Tesla bili vegetarijanci” pa je mesožderskoj eliti bilo ipak malo lakše. Ono je nešto i nazvano Verne, prema Julesu Verneu, naravno, zato da bi mesožderska i svaka druga krema mogla reći, recimo, “I Jules Verne je volio dimljenu šunku”, kad se ohrabri pa navali na ono malo pristojnih i elitnih zalogaja s mesom, prije nego što nestanu sa švedskog stola.

Logotip “verne”, kako su, već rekoh, ono nešto nazvali, plutao je po velikom ekranu na pozornici na kojoj se to nešto trebalo svaki čas pojaviti, iznad čistih i laganih, snježno bijelih oblaka, uz sanjarsku glazbu robotskog tempa i ugođaja zrakoplovne business klase. Sve je to uzdiglo cijeli taj događaj na eteričnu razinu koja i priliči poduzetničko-inovatorskoj kremi. Ti tehno-vizionari, pogotovo u Hrvatskoj, žive, naime, isključivo od snova, a nikako od dimljene šunke i stotina milijuna eura koji im se dodjeljuju političkom odlukom ili koje im je tata poklonio, prije nego što je netragom nestao nakon presude da je te milijune prigrabio protupravno, ili ukrao, kako bi rekli oni koji se ne snalaze u jeziku kulturne i poduzetničke elite.

Pred gigantskim ekranom, sa super-modernim, jedva vidljivim slušalicama na ušima i mikrofončićem pred ustima, Mate Rimac, najveći hrvatski vizionar, prikazivao je računalno generiranu grafiku s kovrčavim oblacima i plavim svjetlima te najljepše prikaze onoga nečega iz najatraktivnijih kuteva, gdje su se njegove elegantne linije posebno lijepo isticale. No, na samom vrhuncu prezentacije, kad ga je pozvao da dođe nasred pozornice – preko aplikacije, naravno – a to nešto se navodno na taj poziv trebalo i odazvati, Verne ipak nije stigao. Nije ni mrdnuo! Čak ni kad ga je Rimac i opet pozvao! Poslije su Rimčevi PR-ovci službeno izjavili da mu se zaglavila kočnica, koja je prije toga, navodno, tisućama puta uredno funkcionirala, a baš se taj put, pred premijerom, ministrima i drugim uglednim uzvanicima zaglavila. Beznačajni problemčić, događa se svakome, a pogotovo najvećim vizionarima koji ne jedu meso – tako je nešto, nasmiješen i lagano razbarušen, u kaki majici kratkih rukava, kako i priliči najvećim izumiteljima, s pozornice izjavio Mate Rimac. Nije u svemu tome pomogao ni joystick koji je iza zavjese nervozno mrdao neki navodni inženjer, pokušavajući ono nešto, zlobnici kažu, navesti kao u video igrici da ipak otšepesa do središta bine. Ništa.

Premijera Plenkovića i gradonačelnika Zagreba Tomaševića, to ipak nije moglo obeshrabriti da pristupe tome nečemu, kad već to nešto nije htjelo doći njima. Sjedeći u raskošnoj unutrašnjosti toga nečega, pred elegantno dizajniranim menijima na metrima ekrana osjetljivih na dodir, premijer Plenković sličio je svježe obrijanom prvom časniku Rikeru, dok je uzbuđeno podizao i spuštao ruke, tražeći valjda upravljač, koji to nešto nema, jer bi navodno trebalo biti robotaksi. Tim robotaksijima upravljač nije ni potreban, kao ni retrovizori, zamislite, jer bi trebali voziti potpuno autonomno, ako im se ne dogodi kakva sitnica pa stanu. Ili ne stanu, pa pregaze pješake na pješačkom prijelazu, ali to se može dogoditi uistinu svakome, a pogotovo najvećim vizionarima koji izmišljaju budućnost, kao što su Jules Verne i Mate Rimac – događa se svakome, stajali su pred pješacima stotinama puta, ali ovaj put su ih samo zdrobili, bez imalo krzmanja. To je tek problemčić.

Gradonačelnik Tomašević, koji je također dobio ekskluzivnu priliku da zuri kroz plastični krov toga nečega, zamišljajući da je, ne Riker, nego barem kapetan Picard na klimatiziranom zapovjednom mjestu svoga grada zelenih stremljenja, izjavio je da apsolutno podržava sve što je vezano uz znanost, uključujući valjda i iperit, ciklon B i nuklearnu bombu, iako se oko toga nije izjašnjavao. Zamišljao je kako će uskoro putem aplikacije naručiti personalizirani miris i nešto nižu temperaturu, da mu u verneu bude ugodno i poticajno kad ga pozove da ga pokupi negdje na zelenim bregima i odveze u njegov zapovjedni centar grada Zagreba. Ako se ovaj odazove, naravno. Već se vidio svemirski gradonačelnik kako će, uz progresivnu glazbu, u verneu prolaziti kroz predivan Zagreb-grad, pored stotina Zagrepčana nagužvanih na tramvajskim stajalištima na koje tramvaji dolaze posve rijetko, jer već danima traje kolaps javnog prometa u Dubcu. Razgledat će u njemu mjesecima raskopana parkirališta, koja nitko ne zatrpava, iako to i nije u njegovoj nadležnosti, jer radove izvodi Hrvatska elektroprivreda, ali on će se adekvatno informirati, kao odgovoran gradonačelnik koji se brine za svoje građane pa će građanima odmah biti mnogo lakše zato što tople vode nemaju tjednima. Obilazit će iza svjetlucavog kokpita Vernea desetljetne ruševine zagrebačkog potresa i festivale moderne glazbe na Otoku mladeži koji noćima trešte tako da nitko u široj okolici ne može zaspati, ali takva su moderna vremena u kojima ljudi danas i ne spavaju, nego sudjeluju u divnom novom svijetu izumitelja, zelene transformacije i glazbe uz koju skaču kao naduvani jarići dok promoviraju svoje napredne političke programe. Bilježit će u personaliziranim aplikacijama u Verneu koliki je volumen smeća razbacanog oko trulih kontejnera, koje nitko ne odvozi kako treba već godinama i koje nenormalno smrdi, kao i kanalizacija koju su lagano oštetili bagerima i iz koje, pogotovo noću, izlaze horde debelih žohara. Tablice i ishodi, moderna tehnologija i digitalna tranzicija, to je ono što nam je danas nužno ako želimo u 21. stoljeće. “Sve to treba shvatiti sportski”, dodao bi premijer Plenković, a gradonačelnik Tomašević koji voli sve što je znanost i sport, uključujući Bočkaja i Drmića, svakako bi se složio.

Vizionar Rimac bi mudro dopunio da je “auto jedan od elemenata ekosustava”, na što bi zeleni zagrebački gradonačelnik zamišljeno klimnuo glavom, jer su ekosustav i urbana regeneracija nešto što on živi i diše, dok čeka električnog Vernea s personaliziranim mirisom i temperaturom da dođe iz zagrebačkog mothershipa. Zagreb je, uostalom, zahvaljujući našem gradonačelniku danas barem kao Dubai, a “Dubai je najbolje mjesto za bogate da uživaju u luksuzu, uspjehu i vlastitom bogatstvu” kako je izjavio vizionar Rimac, ulažući milijune eura u dubaijski neboder sa superluksuznim vilama i garažama za svjetlucave bugattije izrađene ručno od najmodernijih materijala. Tamo vam nitko neće bacati rajčice na auto zato što je ljubomoran na vaš uspjeh.

Možemo li u Zagrebu gluplje? Naravno da možemo. Znanost je to.

Kate Crawford, Atlas umjetne inteligencije, moj prijevod s engleskog

Ne bi od svega toga ipak ništa bilo da Zagreb i Hrvatska nisu dom naprednih građana koji kliču hrvatskim akademicima, vrhunskim svjetskim znanstvenicima i izumiteljima te kojima je važno da se sva ta divna budućnost događa upravo u Zagrebu. Taj je malograđansko-nacionalistički refleks kod nas toliko prisutan i posvuda uvezan, da je postalo nemoguće razlikovati Agramera koji redovito posjećuje koncerte klasične glazbe u Lisinskom te tvrdi da su Matej Meštrović i Ivo Josipović vršni dosezi hrvatske glazbe, i DP-ovskog seljačinu koji pocupkuje na taktove Prije u Areni, a samo pola sata kasnije razvija HOS-ovu zastavu na kojoj piše “Za dom spremni”. Jedni, navodno, ne podnose druge, iako svi obično kliču Rimcu, jer što bi, zamislite, samo dali Srbi da imaju jednog takvog vrhunskog svjetskog vizionara - sama ta misao dovoljna je da im se odmah srce malo ugrije.

I naša se vrhunska znanost u sve to lijepo uključila, a Rimac velikodušno istovaruje nekoliko postotaka sredstava za obnovu i razvoj koji su mu dodijeljeni političkom odlukom, našim institutima i centrima znanstvene izvrsnosti, gdje se marljivo premjeravaju kineske baterije i izraelska i korejska elektronika koje ovaj slaže u ono nešto što svjetluca s pozornice, iako se to uopće ne miče.

Naši znanstvenici daju svemu tome onu pozlatu koju građani i očekuju, a kad sve jednom bude gotovo, nitko neće moći reći da i naša znanost nije tome dala veliki doprinos. Suradnja hrvatske znanosti i gospodarstva u 21. stoljeću, to je ono što nam nasušno treba.

Kate Crawford, Atlas umjetne inteligencije

Ja sam, nakon svega, zaključio da je ono nešto što se ne miče zapravo GUI – graphical user interface. To su oni lijepo dizajnirani grafički prozori koji vas s ekrana mobitela ili računala pitaju nešto, a vi kliknete na “OK” ili na “poništi” ili “preskoči” pa oni malo zasvijetle i nestanu, a nešto i obave ako se u pozadini vrti neki ozbiljan kod koji nešto uistinu i radi. U slučaju onoga nečega, to što se vrti u pozadini nije se moglo vidjeti, iako su premijer i gradonačelnik bili oduševljeni svjetlima GUI-ja koja su se lijepo palila i gasila, dizajnirana nadasve rafinirano, s građanskim ukusom i mjerom. Bilo je, uostalom krajnje vrijeme, da Rimac i predstavi nešto jer je stigao rok za one neke key performance indikatore i milestonse koji se popisuju u ugovorima od nekoliko stotina milijuna eura, pa je predstavio GUI. Plenkovkinovo robo-selo.

Kate Crawford, Atlas umjetne inteligencije

To je, čini mi se, najkorektniji opis onoga što se dogodilo u Kerestincu, 26. lipnja 2024. godine.

Dan nakon te spektakularne predstave s političarima i ugledni poduzetnicima, Mate je objavio i crtić u kojemu je bilo nacrtano kako bi ono nešto jednog dana možda moglo i voziti, a spominjao je i Rolls Roycea, Maybacha i nas u Hrvatskoj koji ćemo jednog dana upravljati flotama automobila po cijelom svijetu.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---