OSTARJELI KRIST

Ne znam kako je meni dopao na brigu
Ostarjeli Krist
Ali uteče mi jedan dan
I krenu nekamo, brzo,
Kako nisam ni znao da može
Jer je, jadnik, skoro sve zaboravio
I stalno ga treba podsjećati
Na posve svakodnevne stvari –
Tako to bude svima
Kad ostare.

Slijedio sam ga kroz šumu
Najbrže što mogu
I dozivao
"Isuse! Stani Isuse!
Kamo ideš, ničeg tu nema!"
Ali sam se prevario –
Na rubu šume je svjetlo
I samostan na čistini
O kojem stvarno nisam imao pojma.
Izađoše iz njega časna sestra i svećenik
Pa izmijeniše s Isusom koji je zastao
Pokoju riječ,
Nisam čuo što,
Srce mi je lupalo kao ludo
Od napora, a i bio sam još daleko
Da bih išta mogao čuti
Ili učiniti,
Tek viknuh
"Stani Isuse, ne idi tamo!"
A sestra me ču
Pa obgrli Isusa jednom rukom
A drugom ga uhvati za pohabani rukav halje
Da ga brzo uvuče
I sakrije prije nego što stignem.
Ali iako je, jadnik, skoro sve zaboravio
Ne bi mu to milo
Pa se otrgnu od nje
I reče joj nešto
Od čega ova problijedi.

Nisam čuo što,
Bio sam daleko.